Zrinjski i Velež u okviru 30. kola Premijer lige Bosne i Hercegovine remizirali su rezultatom 1:1.
Sinoć je u Mostaru odigrana zasigurno najbolja utakmica ove sezone u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, a dalo bi se raspravljati i o tome da li joj pripada taj epitet kada se priča i o nekom dužem vremenskom periodu koji je iza nas.
Zrinjski i Velež zabili su po gol i osvojili po bod, ali je utakmica ponudila puno više od toga. Ponudila je nešto što kad bi postao standard ovoj bismo ligi mogli tražiti samo dlaku u jajetu. Imali smo utakmicu koja se može plasirati na tržište i za nju ponosno reći da je to naša liga.
Velež je bio spreman za Zrinjski
Zrinjski je ove sezone ostavio takav utisak da u ligi nema dostojnog protivnika, a sinoć je prvi put na drugoj strani imao nekoga zaista konkurentnog. Feđa Dudić odlučio se da utakmicu počne u sistemu 1-3-5-2 i time je u velikoj mjeri spriječio Zrinjski da igra svoju igru.
Dudić je priredio iznenađenje time što je i u tom sistemu na teren od prve minute Armana Džankovića i Alena Dejanovića poslao u vrh napada. U teoriji za sistem igre kojeg je Velež promijenio poželjno je imati jednog igrača profila Dženana Zajmovića, a drugog nalik Džankoviću i Dejanoviću, ali samo u teoriji.
Dudić je htio Džankovića i Dejanovića u dva na dva situacijama protiv Slobodana Jakovljevića i Hrvoja Barišića na što većem prostoru. A ujedno je želio i da koristeći njihovu motoriku, uz podršku Nemanje Anđušića koji je bio na poziciji desetke odsječe linije dodavanja ka Igoru Saviću i Josipu Ćorluki/Kerimu Memiji i time natjera dva štopera Zrinjskog da u izgradnji napada dužim vertikalnim dodavanjima pomjeraju loptu iz posljednje linije.
To je Veležu odgovaralo jer je Zrinjski izašao u svojih najčešće korištenih 1-4-2-3-1 gdje je Velež imao brojčanu prednost u sredini i puno veće procentualne šanse za osvajanje tih lopti koje bi Barišić i Jakovljević upućivali.
Velež je time ujedno preuzeo i određene rizike. Kada bi se Zrinjski odlučio na preskakanje igre i ispucavanje lopti onda bi se igrale jedan na jedan situacije po cijelom terenu, a tu Plemići imaju prednost individualnog kvaliteta. Ipak je Zrinjski u tom uvodnom periodu utakmice izgledao i pomalo zbunjeno, tačnije rečeno nenaviknuto na situaciju da napade ne gradi na način na koji želi, a Veležu se u tih prvih 25 minuta otvorilo ono što su morali da iskoriste.
Značajan uticaj na brojne promjene sistema igre obje ekipe imao je i Savićev crveni karton, koji je došao kao posljedica dva dobijena žuta, a prvi od njih pokazao je određene probleme s kojima se Zrinjski mučio u otvaranju utakmice. Ivan Jukić izgubio je loptu za koju Savić i Ćorluka nisu očekivali da hoće, već su se mehanički počeli dizati visoko ostavivši prostor iza sebe neosiguranim od protivničke kontre koja je uslijedila.
Osvojenu loptu povukao je kroz prostor Haris Ovčina, a Savić da bi spriječio tri na dva napad Rođenih morao je da ga ruši sa leđa.
Kako je Velež gradio napade?
Velež je bez problema iznosio loptu preko svojih bočnih štopera Samira Zeljkovića i Slaviše Radovića koji bi precizno tu loptu prebacivali na bokove po kojima bi se izdvajali Džanković/Dejanović, sve dok Zrinjski nije prvi put izašao sa trojicom igrača na posljednju liniju. Tada su Rođeni iskoristili golmana Bogdanovića koji bi dijagonalom gađao Ovčinu/Ćosića čiji bi osvojeni skok ponovo doveo Velež u željenu situaciju.
Golmana je na drugoj strani morao da koristi i Zrinjski u svom prvom smislenom izlasku na polovinu Veleža. Anđušića je u 12. minuti povukla situacija da uz Džankovića istrči prema Čondriću, a to je po prvi put otvorilo prostor za Savića koji je prenio loptu na protivničku polovinu.
Velež je odlično i usmjeravao napade Zrinjskog na bokove, a tamo gdje su Plemiću cijele sezone najopasniji Rođeni su se branili dosta uspješnije od ostalih. Wing-back Veleža uvijek bi bio zadužen za čuvanje Ćorluke i Memije, dok bi krilnog napadača napadao vezni igrač, a osiguravao bi ga bočni štoper. Time su igrači u crvenim dresovima spriječavali brojčanu prednost na boku što je jedna od najprepoznatljivijih karakteristika u igri prvaka.
Zrinjski se toga počeo rješavati oko 20. minute kada se Niko Janković usmjerio prema sredini, a ne boku i time se konačno riješio udvajanja u napadu i prvi put na utakmici Velež doveo u situaciju da ne može kontrolisati sve u fazi odbrane.
Situacije koje je Velež sa takvim planom priželjkivao je dobio čak dvije u prvih 25 minuta, koliko je trajao takav odnos snaga na terenu. Prvo su Džanković i Dejanović ostali u dva na dva odnosu sa Barišićem i Jakovljevićem na velikom prostoru, pa je Barišić sa leđa morao povlačiti napadača Veleža kako bi spriječio stopostotnu šansu za gol. A potom je Džanković Barišiću i oduzeo jednu loptu i sjurio se sam prema golu, ali je tada katastrofalnim udarcem sa šest metara promašio cijeli okvir.
Jakirović je shvatio da postoji problem
Zrinjskog su u prvih 25 minuta od rezultatskog zaostatka sačuvali sreća i vrhunska rekacija njegovih igrača po većini izgubljenih lopti, bez čega bi u velikom broju slučajeva ostali bez kontrole nad situacijom.
Spuštanjem Savića u posljednju liniju i prelaskom u identični 1-3-5-2 sistem u 25. minuti Jakirović je odvojio napadače Veleža od svojih štopera i kreirao otvorenu igru koja je puno više odgovarala njegovim igračima.
Bašića je spustio u liniju sa Zlomislićem, a na poziciji desetke tada je zaigrao Janković koji se dosta bolje snalazi na boku. Pomjeranjem Jankovića prema liniji auta, te ofanzivnijim postavkama Memije i Ćorluke Jakirović je uradio još jednu bitnu stvar za svoju ekipu – postavio je limite Ćosiću i Ovčini, bez čijih visokih postavki sam koncept korištenja Džankovića i Dejanovića više nije značio puno za Velež.
Početak drugog poluvremena donio je i dvije promjene u Zrinjskom. Danilo Šipovac zamijenio je Jukića na napadačkoj poziciji, dok je Marin Magdić ubačen u štopersku liniju, Savić se vratio u vezu, a teren je napustio Damir Zlomislić.
Pomogle su te promjene Zrinjskom da postane dodatno opasniji u otvorenoj igri, a to je izazvalo i prvu Dudićevu reakciju. Umjesto Zvonića je na teren ušao Demir Peco i Velež je prešao u 1-4-2-3-1 formaciju.
Mobilnost Šipovca i nikad fiksirana pozicija za koju bi trebao da bude vezan predstavljala je problem Veležu, a Zrinjski je došao u situaciju da lako otvara prostor u sredini terena. Izlazak Ovčine prema Ćorluki bio bi okidač za Šipovca da kretnjom prema liniji auta za sobom odvuče Radova, a Bašić bi u tom slučaju ostajao sam u sredini terena.
Odmah za tom situacijom iz otvorene igre je uslijedio i crveni karton za Savića koji je sa leđa povlačio Anđušića, te je Zrinjski ostao sa desetoricom na terenu.
Zrinjski se tada vratio na igru sa četvoricom u posljednjoj liniji, a zadnji vezni u novom sistemu bio je Barišić. Dudićeva reakcija na brojčanu prednost koju je dobio bila je ubacivanje dosta kreativnijeg Omara Pršeša umjesto Hasanovića, te Brandaa umjesto Džankovića, a upravo su mu te izmjene osigurale ono što mu je prema naprijed trebalo.
Svega pet minuta poslije crvenog kartona Saviću Bilbija je iskoristio preveliku opuštenost Bogdanovića i doveo domaće do prednosti.
Velež je s lakoćom koristio situaciju u kojoj je Barišić jedini zadnji vezni. U pozicionom napadu Ovčina bi držao širinu, a Brandao pravio višak u prostoru između linija Zrinjskog, što je bila dovoljna opomena da se promijeni sistem, kao i gol Veleža koji je brzo uslijedio.
Jakirović je potom ponovo mijenjao formaciju. Uveo je Almira Bekića na poziciju ispred beka, te se spustio u 1-4-4-1. Dudić je na to odgovorio sa jednim zadnjim veznim koji je bio Pršeš, te visokim podizanjem Radovca koje je sužavalo odbranu Zrinjskog, te ostavljalo prostor za bekove Veleža da se ubacuju iza leđa skupljene zadnje linije.
Zrinjski u tom svom planu ipak nije bio ograničen na čuvanje rezultata. S obzirom na logiku stvari da će Velež postajati sve nestrpljiviji i tražiti put do tri boda Plemići su vidjeli svoj put.
Kako je nestrpljenje Rođenima počelo nalagati da ubrzavaju napade i traže više vertikalnih dodavanja, te ne usmjeravaju loptu na bok prije posljednje trećine terena, Zrinjskom se počela otvarati mogućnost da i oni ugroze protivnika.
Šipovac je zatvarao liniju pasa prema Ovčinu, a Barišić i Ćorluka su prema njemu kreirali trokut tako da bi svaki pas koji ne bi bio idealan prema Brandau završio u njihovim nogama. Jedan takav su dočekali i izbacili Šipovca koji je nakon istrčane kontre pogodio dalju stativu.
Bila je to i posljednja konkretna situacija stvorena na utakmici, Velež je do kraja izgubio neke situacije koje je potencijalno mogao kreirati zbog previše žurbe u izgradnji napada, iako je određene prostore za šut uspijevao izgraditi.
Iza nas je utakmica koja nije pripadala ovoj ligi, ali gledajući cjelokupnu sezonu ona je pripadala gradu u kojem je odigrana – Mostaru. Gradu koji je ove takmičarske godine, kada je fudbal u pitanju, daleko ispred svih.
