Instagram Printscreen

Antonio Vilijams, nekadašnji skaut Finiks Sansa, koji je između ostalog radio za NBA, Najk, “ESPN” i Boston Red Sokse, u izuzetno zanimljivom razgovoru govorio je za MeridianSportBH.

Vilijams je otkrio na koje legende ga podsjeća Mirza Teletović, ko mu je omiljeni Evropljanin svih vremena, kako izgleda posmatrati igrače iz prizme skauta, šta je ono što je zajedničko najvećima u istoriji, ko je najbolji igrač koga je ikada skautirao, te još mnogo toga. Proveo nas je kroz proces draftovanja imena poput Devina Bukera, Diandrea Ejtona, Mikaela Bridžisa i Dragana Bendera, iznio je svoje mišljenje o još nekim košarkašima sa ovih prostora, a ovo su samo neke od interesantnih tema o kojima smo pričali.

Na pitanje o najboljem igraču koga je skautirao, Antonio je bez ikakve dileme naveo Kevina Durenta, koga je gledao prije mnogo godina. Takođe, govorio je i o bespotrebnom poređenju od strane javnosti, te načinu na koji upravo to odmaže mladim košarkašima.

“Kada sam ga gledao, iako je na toj utakmici imao izuzetno loše procente šuta, odmah sam poslao izvještaje da sam vidio najboljeg igrača u državi, rekao sam: ‘Ne treba da skautiramo nikog više’. Neke stvari možete prepoznati samo ako ste bili na obje strane ovog sporta. Recimo to ovako, kada ste na parketu i posjedujete mnogo bolje vještine od momka koji vas čuva, ponekad svejedno možete imati one utakmice u kojima vas jednostavno ne ide. Lagano dolazite na prave pozicije, kreirate si upravo onakve šuteve kakve želite i naglašavam da to radite veoma, veoma lako, ali lopte ipak ne prolaze kroz obruč. Takve stvari se dešavaju, međutim, igrač koji vas brani nekad nema nikakve zasluge za to, iskusio sam to iz obje perspektive. Mnogo puta sam kao napadač bio nadmoćan u odnosu na čuvare, a pošto sam konstantno čuvao najbolje protivničke ofanzivce, bilo je momenata kada su oni promašivali jer sam im zagorčavao život svojom odbranom, međutim dešavalo se i da su neprecizni iako ja nisam u stanju da ih zaustavim, upravo to je poenta priče o Durentovoj veličini” – započeo je Vilijams, pa dodao:

“Iako je svugdje navedeno da je visok 210 cm, ‘Kej Di’ zapravo ima 213 cm i kad god vidimo nekog igrača slične konstitucije i sličnih pokreta, odmah počinju poređenja. Ako gledate iz pozicije skauta, ja sam igrao plejmejkera, a Durent, koji je toliko visok, radi sve tehnički bolje od mene. Takođe, nije sve u stvarima koje radi sa loptom, on se i kreće na nevjerovatan način, pogledajte kako hoda i trči, radi to kao bekovi, te stvari se ne mogu naučiti. Većina košarkaša njegove visine se ne kreće tako, oni imaju mnogo snage, čvrstine i izdržljivosti, ali jednostavno to nisu isti pokreti. Ako takve igrače poredite sa Durentom, samo ćete im učiniti ‘medvjeđu uslugu’, ne možete od nekog ko je prirodna četvorka ili petica sa unutrašnjom igrom očekivati da bude bek od 213 cm kao što je to ‘Kej Di’. Ja se držim podalje od upoređivanja, svaki igrač ima svoju priču, to je ono što nam ovaj prelijepi sport donosi. Možemo imati neke uzore, ali teren je platno, a svi mi na njemu slikamo na svoj način”.

Kao što je na početku navedeno, naš sagovornik ima izuzetno zanimljiv životni put na kome bi mu mnogi pozavidjeli. Iako je prava košarkaška enciklopedija, nakon godinu dana provedenih kao saradnik u NBA, radio je kao analitičar za igrače i protivničke taktike u Boston Red Soksima, bejzbol timu iz MLB lige. Potom je dobio novinarski posao povezan sa analitikom i skautingom u ‘ESPN’-u, a onda je prešao u Najk, gdje je bio zaposlen kao neka vrsta skauta koji pronalazi košarkaše koji bi potpisivali ugovore sa ovim gigantom.

“Što se tiče dobijanja posla na ‘ESPN’-u, priča ide ovako. Seltiksi su trenirali na Brendajs univerzitetu u Bostonu kojeg sam pohađao, a tu je bio Džon Kerol, koji je jedan period bio njihov glavni trener prije nego što su doveli Doka Riversa, imam veliko poštovanje za njega. Takođe, bio je asistent Riku Pitinu i Džimu O’Brajenu, on je košarkaška institucija. Ja sam takođe radio i kao skaut u Boston Red Soksima, ovom prilikom pozdravljam Korija Baudrija, mog velikog prijatelja. Uglavnom, Džon Kerol je inače nabavljao karte za Red Sokse preko Korija Baudrija jer su se poznavali, te mu je rekao da ide na ‘ESPN’ da započne pravu košarkašku priču i pitao je da li mu može preporučiti nekog dobrog, na šta mu je Kori predložio mene, jer iako sam tada radio u bejzbolu, znao je da sam čovjek za košarku. Razgovarao sam sa Džonom i dobio posao, a poslije su me pitali o čemu želim da pišem. To je bilo negdje oko 2006. ili 2007. godine, nisam ni znao da to mogu, dao sam prijedlog da pokušamo nešto na temu najboljih poteza u ‘free agency’-u tokom ljeta koji su prošli naizgled nezapaženo, pa sam odradio neke analize. Fokus je bio na manjim imenima, naravno da oni nisu kalibar da budu franšizni igrači, ali kada se sve kockice poslože, mogli su biti izuzetno korisni za tim. Naveo sam Džej Ara Smita, Trevora Arizu i još neke, naravno nisam bio u pravu za sve, ali to je priroda takvog projektovanja. U svakom slučaju, bilo je fantastično, uživao sam u svakoj sekundi tog posla, a onda smo postepeno prelazili na srednje škole. Skautirali smo srednjoškolske prospekte i postepeno sve to uvezivali sa televizijom, radio sam kao analitičar nekih utakmica, a onda sam prešao u Najk” – objasnio je Vilijams.

Vilijams, Antonio Vilijams za MeridianSportBH: “Kada sam vidio Durenta, rekao sam da ne trebamo skautirati nikog više”
Foto: Mike Segar/Reuters

Glavni akter ove priče je pasionirani ljubitelj patika, tako da mu je posao u Najku bio ostvarenje sna. Imao je priliku i da upozna legendarnog Fila Najta, a o ovom životnom periodu, uz prisjećanje na neke trenutke iz mladosti, rekao je sljedeće:

“Imao sam priliku da upoznam Fila Najta, osnivača Najka, on je zapravo jedan od prvih ljudi sa kojima sam se tamo susreo, iskustvo sa njim je bilo odlično. Fascinantna mi je činjenica da su oni sa takvim sportskim biznisom uspjeli da postanu neizostavan dio pop kulture, a ja sam i sam bio jedan od tih na koje su direktno pozitivno uticali. Kao igrač sam na dresu nosio broj 23, volio sam Majkla Džordana, želio sam da budem kao on. Bio sam ‘snikerhed’ prije nego što je to postalo ‘mejnstrim’, nosio sam ‘Džordanke’ u vrijeme kada su se ljudi pitali zašto nosim crveno-crne patike, kada su oni uglavnom imali bijele, ali nije me bilo briga za to. Nije bilo bitno što se boja patika nije slagala sa odjećom, bilo je važno samo da nosim ‘Džordanke’. Pozdrav za moju majku, ona mi ih je kupila za 67 dolara i devet centi, nikada to neću zaboraviti, natjerala me da se brinem o njima zbog takve cijene, a danas biste bili presrećni kada biste ih mogli nabaviti za toliko novca. Ne samo da sam volio te patike i način na koji su uticale na mene, već sam naučio kako da se brinem o stvarima. To su legendarne ‘Air Jordan 1 Bred’, a danas ih zovu i ‘Air Jordan 1 Banned’. Moja strast za patike je odlazila i vraćala se, kada sam radio za NBA, što je zapravo bio moj prvi posao, malo sam se ‘ohladio’, nisam nosio patike na posao. Tada je bilo drugačije, ljudi nisu smatrali ‘kečeve i ‘trojke’ obućom za svaku priliku, a ukoliko ih danas imate na sebi, to se gleda kao biznis izdanje. Zbog toga sam malo stao, vratio sam se kada sam krenuo da radim za ‘ESPN’ jer sam više vremena provodio u dvoranama, a kada sam došao u Najk, bio sam potpuno u tome, do kraja (smijeh). Volim sniker kulturu, čak i dok nisam bio u njoj, pratio sam sve što se dešavalo”.

Vilijams, Antonio Vilijams za MeridianSportBH: “Kada sam vidio Durenta, rekao sam da ne trebamo skautirati nikog više”
Printscreen

Naredna tema razgovora su bili njegovi konkretni počeci sa košarkaškim skautingom, koji su ga 2015. doveli u Finiks Sanse. Bio je jedan od zaslužnih za to što je ova franšiza kao 13. pika draftovala Devina Bukera, jednog od najboljih igrača današnjice, kao i sve ostale u sljedeće četiri godine.

“Imao sam iskustva sa skautingom još iz ranijeg perioda kada sam pratio Durenta, na ‘ESPN’-u sam pisao članke koji su se sastojali iz takvih analiza, a i u Najku sam pomagao oko skautinga za akademije, bio sam uključen u donošenje odluka oko toga kojim igračima ćemo obezbijediti ugovore kada postanu profesionalci, čak i kada sam vodio košarkašku diviziju za kompaniju povezanu sa finansijama i menadžmentom za koju sam radio, skauting je bio tu, sve je to povezano. Nisam pogodio sa svim igračima koje sam projektovao, ali sa mnogima jesam, na svojim listama sam imao imena koja su bila zaboravljena od strane drugih, a dosta njih je izraslo u odlične košarkaše. Jedan od igrača koje sam pratio i želio potpisati, a imao sam sreće da ih gledam dok sam radio za Najk, bio je Fred Vanvlit. Lagao bih kada bih rekao da sam bio siguran da će doći do nivoa na kome je trenutno, ali znao sam da nije trebalo da bude nedraftovan, zaista mi se sviđao, osjećao sam da je NBA igrač. U svijetu skautinga, često se govori da smo mi otkrili nekog igrača, ali to nije tačno, niko od nas nikoga nije otkrio, smatram to preuzimanjem zasluga za talenat tog čovjeka. Ja nisam otkrio Vanvlita, samo sam mislio da nije dovoljno cijenjen, ta otkrivanja ne postoje, zamislite da dođem u vašu kuću i kažem: ‘Hej, otkrio sam ovo, to je sada moje’. To je način na koji posmatram stvari” – kazao je Vilijams, a onda nas je proveo kroz svoje vrijeme provedeno u franšizi iz Arizone, gdje se zadržao do 2019. godine, te otkrio neke metode i tajne skautinga:

“Još dok sam bio u Bostonu, imao sam odličan odnos sa Rajanom Mekdonouom, tadašnjim generalnim menadžerom Sansa, tako je sve počelo. Izuzetno je lijepo posmatrati neke mlade igrače koje smo draftovali kako se razvijaju, to se počelo pokazivati prošle sezone u balonu, npr. Mikael Bridžis i Diandre Ejton, a Devin Buker je priča za sebe. Ipak, i on je prošle godine počeo igrati drugačije i posmatrati igru kroz novu dimenziju, a dolazak Krisa Pola je ono što im je svima pomoglo da se unaprijede. Bridžis, Ejton i Buker konstantno napreduju i nadograđuju se. Bridžis je jedini koji je odradio četiri godine na koledžu, njegova situacija je nešto drugačija, osvojio je dvije titule šampiona u NCAA ligi, ali svejedno nije došao u NBA kao gotov proizvod. Ako neko sa takvim iskustvom nije kompletno formiran, zamislite onda koliko prostora za napredak imaju momci koje smo doveli nakon samo jedne godine na koledžu. Nužno zlo našeg posla je to što se mnogo žuri sa ocjenjivanjem draftova, bukvalno se već dan poslije govori o tome ko je najbolje prošao. Džoš Džekson, koga smo takođe izabrali, sada igra mnogo bolje u Detroit Pistonsima, sazrio je, ali još uvijek nije dosegao svoj vrhunac, a isto je sa Ejtonom. Draftujete momke koji imaju 18 ili 19 godina, oni još nisu spremni, naravno Luka Dončić je anomalija i ne bi ga trebalo porediti ni sa kim, on je poseban svijet”.

Nastavio je ovako:

“Smatram da bi se Luka, koji je bio u draft klasi sa Ejtonom, dobro uklopio zajedno sa Devinom, međutim on ipak u Dalas Maveriksima ima svu slobodu od prvog dana, dali su mu ključeve tima i spremni su da žive sa njegovim majstorijama, ali i greškama, to je pravi način da se igrač razvija. I on i Devin su vrhunski kalibar, mislim da bi bili odlični u tandemu, ali uspjeh i napredak košarkaša ne zavise samo od njihovih vještina, nego i od situacije u kojoj se nalaze. Na ‘VOKAL’-u vodim ‘Antonio Williams Show’, a u prvoj emisiji mi je gost bio Šon Hajkin, novinar ‘Bleacher Report’-a, pozdrav za njega, to je moj čovjek koji pokriva NBA dešavanja. Radili smo re-draft NBA draft lutrije 2015, a ovo govorim sa razlogom, tamo je bilo mnogo ‘one and done’ igrača, koji su morali odraditi jednu godinu na koledžu prije dolaska u NBA. To su momci od 18 ili 19 godina, ljudi zaboravljaju neke stvari. Recimo, Šekil O’Nil je generacijski talenat, ali u njegovoj ruki godini Orlando Medžik nije ušao u plej-of, a isti slučaj je bio sa Džejmsom, Kavalirsi nisu stigli u doigravanje ni u njegovoj drugoj sezoni, kao ni Sijetl Supersoniksi u prvoj sa Durentom, što znači da čak ni igrači takvog renomea ne mogu odmah postizati najbolje rezultate.

U svojim prvim sezonama, oni uglavnom pokušavaju razumjeti NBA nivo, ostvaruju odlične brojke i demonstriraju znanje, ali to je još uvijek samo prilagođavanje. Poslije par godina, kada shvate neke stvari, dolazimo do toga da oni zapravo prave razliku i utiču na pobjede ili poraze. Recimo, Kavaj Lenard je bio u dobroj situaciji sa San Antonio Sparsima na startu svoje karijere, ali to nije isti igrač kakvog gledamo danas, tako da, ako je takvim ljudima trebalo neko vrijeme, morate imati obzira i prema ostalima. U emisiji, razgovarali smo o toj draft klasi iz 2015, danas bismo Devina svi najvjerovatnije birali kao drugog, Karl-Entoni Tauns bi i dalje bio prvi, ali Buker sigurno ne bi bio 13. pik, a to sa sigurnošću možemo reći sada, šest godina kasnije. Da smo mi u Sansima tada nekim slučajem imali drugi pik i izabrali Devina, bili bismo predmet ismijavanja u ligi, a šest godina kasnije, neki govore i da je Devin trebalo da bude prvi. Bilo je tu još slučajeva u donjem dijelu, recimo Rišon Holms, koji je izabran kao 37. pik, ali je realno mogao biti i 14. O tome koja franšiza je bila najuspješnija na draftu se govori odmah sljedeći dan, toliko se žuri, a to jednostavno ne funkcioniše tako”.

Zadržali smo se na temi skautinga, ali smo se nešto više skoncentrisali na način na koji nekadašnji član Sansa posmatra igrače i šta iz svega toga o njima može zaključiti.

“Nisam previše često bio sa igračima jer sam mnogo vremena provodio putujući kako bih radio skauting, najčešće bih bio u kontaktu sa njima pri procesima vezanim za draft, tada su dolazili u dvorane da treniraju, a onda bi mnogi privukli još svojih prijatelja, koji su navraćali da ih posmatraju. Recimo, Devin toliko naporno i vrijedno radi na treningu, njegova želja za uspjehom se odmah vidjela. Ja sam mnogo vremena provodio skautirajući momke sa koledža, gledao sam i njihove treninge, šuterske treninge, kao i zagrijavanja pred mečeve. Mnogo stvari o igraču se može naučiti posmatrajući ga na treningu, meni na pamet prvo pada to što mogu da procijenim koliko ozbiljno shvataju stvari, mada kažem, veličina dolazi u različitim pakovanjima. Ipak, neki segmenti su jasni, npr. koliko su igrači tačni i precizni, te da li rade na onim stvarima koje će se zapravo dogoditi na utakmici. Dok sam radio u Najku i na ‘ESPN’-u, mladima sam uglavnom govorio da se ne trude da se pretjerano pokazuju pred skautima, u smislu da, ukoliko je jasno da neke stvari ne mogu da se urade u NBA ligi, ne bi trebalo ni da se rade na drugim nivoima. Na primjer, ako ste visoki igrač i želite da se pokažete kao četvorka koja je sposobna da širi igru, a niste u stanju da pogađate trojke, nemojte to ni činiti na meču, nemojte pokušavati unaprijediti svoju igru na utakmicama, radite to preko ljeta, kada niko ne gleda. Ako su trčanje, skok i blokade vaš način da se najbolje košarkaški izrazite, onda radite upravo to, jer ja to vidim dok skautiram i zbog tih vrlina bih vas uveo u ekipu, a tek kasnije dolazimo do toga da donekle možete šutirati i trojke, što je takođe odlično. Kada posmatram igrače, gledam na čemu rade i razmišljam o tome šta bi mogli postati, ne posmatram ih kao da su već završili sa razvojem” – istakao je Vilijams, pa nastavio:

“Što se tiče šuta, posmatram i mehaniku, ne samo u kojem postotku pogađaju, jer neki momci jednostavno imaju tehniku koja je nepopravljiva, već je prekasno za to, iako ne i potpuno nemoguće. Često govorimo o tome kako je baš šut stvar koja se u NBA može najlakše ispraviti, ali zapitajte se za koliko igrača smo rekli da bi mogli postati bolji šuteri, a isto govorimo i pet godina kasnije, to uopšte nije toliko lagano kao što se misli, moramo biti realni. Takođe, mentalitet je veoma važan i kažem to sa razlogom. Mnogo je teško, recimo da stignete u NBA, to bi trebalo da znači da ste dosta fleksibilni, kako na parketu, tako i u glavi, samo oko 4,200 ljudi u istoriji je zaigralo u najkvalitetnijoj košarkaškoj ligi na svijetu, morate posjedovati izuzetnu vjeru u svoje sposobnosti kako biste to postigli. Pokušavate da dođete tamo, a ako se to i ostvari, morati biti otvoreni, morate vjerovati u svoj način obavljanja posla, ali i biti spremni da probate nešto drugo, a to uopšte nije lagano. Dovoljno ste dobri da uradite nešto što je u istoriji uspjelo da postigne samo 4,200 osoba i sada se nađe neko drugi da vam govori šta je dobro za vas, neophodan vam je pravi način razmišljanja za uspjeh. Upravo to je zajedničko svim najvećim igračima, i pored toga što su ekstremno vješti i igraju na nevjerovatno visokom nivou, spremni su da poslušaju kritiku i naprave promjene u svojoj igri. Naravno, ako želite da mijenjate neke stvari kod takvih ljudi, i vi morate znati o čemu govorite, morate imati košarku ‘u malom prstu’, u suprotnom vas oni neće nimalo poštovati. Ljudi imaju pogrešnu percepciju najvećih ikada, misle da oni isključivo idu ‘glavom kroz zid’, a to uopšte nije tako, samo je neophodno da znate znanje ako radite sa njima, jer inače nećete dobiti kredibilitet”.

Vilijams, Antonio Vilijams za MeridianSportBH: “Kada sam vidio Durenta, rekao sam da ne trebamo skautirati nikog više”
Printscreen

Kao što je već spomenuto, Antonio je trenutno zaokupljen svojom emisijom pod nazivom “Antonio Williams Show”, koja se emituje na “VOKAL” platformi. Ipak, to nije sve, takođe je povezan sa gejming industrijom, odnosno sa popularnom NBA 2K franšizom.

“Trenutno sam u medijima, obožavam svaku sekundu tog posla. Kao što sam spominjao, vodim emisiju pod nazivom ‘The Antonio Williams Show’, možete je gledati na ‘VOKAL’-u, tu razgovaramo o mnogim sportskim temama, npr. u posljednjih par sedmica smo pričali o NFL draftu, fokusirali smo se na kvoterbekove. Uskoro ćemo početi nešto više pažnje posvećivati NBA-u, a ja sam takođe veliki obožavalac ženske košarke i WNBA lige, pa se i to može očekivati. Pričamo o modi u sportu, boksu, UFC-u i još zaista mnogo toga, a možete me pronaći i na ‘a.williamssports’ na društvenoj mreži ‘Instagram’. Isto tako, radim kao analitičar za NBA 2K ligu, imamo udruženje preko kojeg organizujemo razne NBA 2K događaje na univerzitetima širom države, to mi se izuzetno sviđa, volim ESportove, trebalo bi da obraćamo više pažnje na to. Bitno je da vodimo računa o tom prostoru i pazimo na žene u njemu, jer viđamo mnogo toksičnih komentara upućenih ka njima, trebalo bi da pazimo da se svi osjećaju ugodno” – naveo je Amerikanac, a onda se osvrnuo na neke od sportskih novinara koje smatra mnogo kvalitetnim:

“Što se tiče sportskog novinarstva, izdvojio bih nekoliko osoba koje izuzetno poštujem. Rašar Filips, bivši profesionalni košarkaš, jedan je od najboljih u poslu, volio bih razgovarati sa njim. Tu su još Džim Džekson, Doris Burk, Lačajna Robinson, Rene Montgomeri, pozdrav za moju sestru, svi oni vam pružaju strast, vode vas iza kulisa i rade stručne analize, a čine to tako da fokus ostane na igračima, ne stavljaju sebe u prvi plan, ne napadaju igrače na osnovu njihovih privatnih stvari, rade zaista fantastično”.

Vilijams, Antonio Vilijams za MeridianSportBH: “Kada sam vidio Durenta, rekao sam da ne trebamo skautirati nikog više”
Foto: antonio williams/instagram

Naš sagovornik je rođen u Sent Luisu, a veliki dio odrastanja je proveo u Los Anđelesu. Za oba grada ga vežu lijepe uspomene, a i jedno i drugo mjesto imaju šta da ponude u smislu košarke na vrhunskom nivou.

“Postoji mnogo slavnih košarkaša iz oba grada. Počnimo sa Sent Luisom, rođen sam tamo, ljudi stvarno vole košarku. Ako pogledate trenutno stanje u NBA ligi, prvo ime je Bredli Bil, pa zatim Džejson Tejtum, a nešto ranije je tu bio Dejvid Li. Zanimljivo je da su svi oni pohađali istu srednju školu, naravno ne u isto vrijeme. Pomenuo bih i Bena Meklmora i Tajlera Kuka, to je stvarno dosta igrača za ovakav, recimo to tako, mali veliki grad. Nije metropola, ali u njemu očigledno postoji mnogo talenta” – nabrojao je Antonio, pa se okrenuo “El Eju” i odnosu istok-zapad:

“Što se tiče južne Kalifornije, količina talenta koja se tamo nalazi je zaista nevjerovatna. Konkretno govoreći o Los Anđelesu, u ovom momentu se nalazimo u fantastičnoj eri za NBA igrače iz ovog grada. Tu su Demar Derozan, Tajson Čendler, braća Holidej, Kavaj Lenard, Pol Džordž, Džejms Harden, Rasel Vestbruk, pa Beron Dejvis, Gilbert Arinas i Brendon Dženings, a mogao bih nabrajati do sutra. Smatram da je Los Anđeles malo drugačiji od, recimo, Čikaga ili Njujorka, zbog toga što košarkaši odatle ne nose toliko gradsko breme i naslijeđe. Kada je neko iz Njujorka, malo mu je teže jer je ‘Velika jabuka’ konstantno u potrazi za svojim sljedećim ‘pravim čovjekom’, što je veliki teret, on mora predstavljati cijeli grad. U takvim uslovima, ponekad je teško razvijati se i postati najbolja verzija sebe, toliko je vanjskih faktora koji su potpuno van tvoje kontrole i ne možeš uticati na njih. Čikago je donekle sličan, takva mjesta su stvorila svoje košarkaške bogove i navijači ih konstantno projektuju na druge i vraćaju u život. ‘Grad anđela’ nije takav, moje mišljenje je da je to donekle zbog industrije zabave, no igrači koji dolaze iz njega su fantastični.

Istočnu obalu predstavlja prljaviji, fizički zahtjevniji, borbeniji stil igre, dok bih kao asocijaciju na zapad naveo nešto opušteniju varijantu i otvorene šuteve. Ipak, kada pogledate Tajsona Čendlera, više bih ga svrstao u ovo prvo, što je savršen primjer za ono što želim reći sljedeće. Naime, ljudi košarkaše često ‘stavljaju u ladice’ na osnovu mjesta iz kojeg dolaze, nazvao bih to lijenim skautingom, pogotovo u našem svijetu. Toliko je poređenja, kao što sam već govorio, uvijek postoji neka potreba da se igrač, nebitno da li je u NBA ligi ili na putu da dođe do nje, gleda kroz prizmu nekog drugog, poznatijeg imena. To je pogrešno, trebalo bi da ga prihvatimo i cijenimo zbog onoga što on zapravo jeste. Ako previše uđete u to, dolazi do problema. Recimo, uzmimo za primjer neku vrstu krilnog igrača koji na parketu može uraditi mnogo stvari u više različitih aspekata. Da li je on onda kao Lebron Džejms? Pa naravno da nije. Iz perspektive skauta, tek kada prestanemo uzimati Džejmsa kao parametar u poređenju, možemo izvući ono najbolje iz tog igrača o kome govorimo. Niko nije Lebron, to ne mora značiti ništa loše, jednostavno, on je generacijski igrač”.

Glavni akter ove priče je proveo četiri godine na Brendajs univerzitetu, gdje je diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Igrao je plejmejkera, što mu je mnogo pomoglo u shvatanju igre i načinu na koji je posmatrao košarku u budućnosti. Osim o tom periodu, govorili smo i o imenima koja su nedavno primljena u Kuću slavnih, te načinu na koji se, po njemu, pretjerano izražen takmičarski duh igračima može obiti o glavu.

“Što se tiče mog ličnog razvoja, bio sam plejmejker, a nisam to ni znao. Godine u kojima sam se formirao kao igrač sam proveo kao Durent, bio sam agresivan, sa odličnim fizičkim predispozicijama, igrao sam centra, potom sam se spustio na krilo, pa na beka šutera, a pošto je par mojih saigrača na poziciji jedan bilo povrijeđeno, bio sam primoran da u tom momentu igram plejmejkera i tek tada sam shvatio koja je moja stvarna uloga. Pokrivanje svih tih pozicija mi je pomoglo da steknem odličan uvid u njih, ali igranje plejmejkera je ono što je u potpunosti oblikovalo način na koji posmatram košarku kao skaut. Naučio sam mnogo o različitim aspektima igre, ali ponavljam, svaki umjetnik je različit, mnogo je načina da se dođe do najvišeg mogućeg nivoa. Prošle godine, kada su najavili nova imena koja će biti primljena u Kuću slavnih, na ‘a.williamssports’ sam napravio analizu Tamike Kečins, Tima Dankana, Kevina Garneta i velikog Kobija Brajanta. Kao organizator igre, morate da naučite kako da izvučete veličinu iz različitih karaktera. Ova generacija je vjerovatno jedna od najboljih ikada primljenih u Kuću slavnih, a jedan od razloga za to je što su, kada pogledate malo dublje, sve to različiti likovi. Kada ste plejmejker, shvatite to, veličina ne dolazi iz samo jedne vrste ličnosti, većina ljudi će kada govore o najvećima pomisliti samo na Kobija ili Garneta jer su bili emotivni, agresivni, žestoki. Takav sam bio i ja, jer toliko strastveno gledam na košarku, a veličina Dankana ili Kečinsove veoma često prolazi ‘ispod radara’ zbog toga što ne igraju na takav način. Previše razmišljamo o kalupima, stvorimo si neku iluziju i kada neki igrač ne igra po tim zamišljenim standardima, dešava se da ne primijetimo veličinu. Ono što sam htio reći o Dankanu je da je on tako stoički nastrojen, stabilan, djeluje da nema emocije, ali ako se vratimo na njegove utakmice, sve što treba da uradite je da mu pogledate u oči. Ogromne su, ekspresije mu se možda ne mijenjaju, ali pogledajte mu oči, pa onda ponovo pokušajte reći da taj momak nije bio žestok. Iako nije mnogo govorio, nije galamio ni unosio se drugima u facu, to je svejedno emocija.

Kada ste plejmejker, morate naučiti nekoliko stvari. Prvo, vaš izražen takmičarski duh se lako može iskoristiti protiv vas, a npr. Kajri Irving sada prolazi kroz tu tranziciju zato što ima dva velika saigrača. Sjetite se snimaka iz reprezentacije kada Kajri igra jedan na jedan protiv Kobija. Kada ste tako takmičarski nastrojeni i toliko dobri, vaša pretpostavka je da ste u otvorenoj poziciji čak i kada vas neko čuva jedan na jedan, jer po vama niko nije u stanju da vas brani, što je potpuno ispravan stav, ali na poziciji jedan, timovi to mogu okrenuti protiv vas. Dopustiće vam da igrate jedan na jedan i tako postignete 40 poena, ali ostali neće uraditi ništa i pobijediće vas. Morate da naučite da, čak i da možete poentirati u direktnom duelu protiv nekoga kada god to želite, to ne znači da je to ispravna stvar. Plejmejker je vjerovatno najbitniji igrač, ali ako u timu imate nekog ko je dominantan i najbolji, no nema isti mentalitet kao vi, morate to izvući iz njega, morate poznavati ljude” – ispričao je Antonio.

Razgovarali smo i o košarkašima sa ovih prostora, kako o nekima iz prošlosti, tako i o onima koji su nešto aktuelniji. Svestrani Amerikanac je rekao da mu je ubjedljivo najdraži evropski igrač ikada Dražen Petrović, a potom smo komentarisali i Tonija Kukoča, te razlog zbog kojeg nekadašnji košarkaš Čikago Bulsa ranije nije bio dovoljno cijenjen.

“Spomenuo bih Šarunasa Marčiulionisa, izuzetno ga poštujem kao igrača, bio je čvrst, dosta sam ga gledao. Ipak, momak sa kojim sam se najviše identifikovao, prvenstveno zbog njegove strasti i kompetitivnosti u kombinaciji sa nevjerovatnom vještinom, je Dražen. Počivao u miru, naježim se čim počnem govoriti o njemu. Ja sam čovjek od energije, tako da mi se jedna sekvenca posebno urezala u pamćenje. Igrao je za Netse, ne mogu se sjetiti protiv koga tačno, ali znam da su Netsi tada nosili svijetloplave dresove. Pogodio je šut i krenuo trčati po terenu, držao se za glavu, ‘gorio’ je, imao je vruću ruku. Taj video je veoma poznat, a javlja mi se nevjerovatan osjećaj samo pomišljajući na njega. Takođe, volim Kenija Andersona i Derika Kolmana, da nije bilo povreda i Draženove tragedije, ko zna dokle bi taj tim dogurao.

Toni Kukoč je drugačiji od Dražena, njegov repertoar vještina je bio takav da je bio u stanju da igra sa svima, koja god uloga bi bila potrebna, on je to mogao izgurati. Bio sam fan Čikago Bulsa, cijenio sam Tonija zbog toga što je njegova rola u Evropi bila potpuno drugačija u odnosu na ono što je igrao sa Majklom i Skotijem, a sve je to vrhunski odrađivao, bio je toliko ispred vremena. Tada niste mogli vidjeti takve igrače, tako da ga ljudi nisu ni dovoljno doživljavali, bar u usporedbi sa onim koliko ga cijene danas, toliko visok igrač, a bio je u stanju da uradi sve te stvari” – rekao je Vilijams, a onda se udubio u razlog potcijenjenosti legende hrvatske košarke, koji je ove godine takođe primljen u Kuću slavnih:

“Tajming je sve. Ljudi danas gledaju Stefa Karija, poklopilo se da je on aktuelan u ovom periodu kada se cijene šutevi za tri poena, tako da se o njemu širom svijeta govori kao o najboljem šuteru svih vremena, uz nevjerovatne vještine koje posjeduje, savršeno je pogodio tajming. S druge strane, imamo Mahmuda Abdul-Raufa, u njemu sam vidio isto ono što sada vidim u Kariju, ali tada su u ligi dominirali visoki igrači. Bila je dozvoljena grublja igra sa više kontakta, tako da, iako je on mogao pogađati sa preko deset metara, to nije dolazilo do izražaja od Hakima Olažuvona, Šekila O’Nila, Dankana, Dejvida Robinsona, Garneta ili Patrika Juinga. Abdul-Rauf je bio mađioničar sa loptom, ali tajming mu nije bio pravi, a isti slučaj je sa Tonijem. Hend-čeking, Medžik Džonson koji se sa 206 cm spušta na niski post i igra leđima, to je tada bila NBA košarka, a Kukoč nije bio takav, tako da mislim da ga nismo cijenili dovoljno. Kao što smo govorili i ranije, morate shvatiti da veličina dolazi u različitim oblicima, ako vam se sviđaju isključivo igrači koji galame i unose se ljudima u lice, onda nećete voljeti Tonija i slične. Ipak, ako dovodite u pitanje Kukočevu čvrstinu, sjetite se finala Olimpijskih igara protiv ‘Drim tima’. Da, Hrvatska je izgubila, ali on je tada igrao protiv Džordana i Pipena u njihovom ‘prajmu’, samo pogledajte kako im je odgovorio. Sjetite se njegovih brojeva protiv igrača koji su vjerovatno jedni od najboljih svih vremena. Dražen je drugačiji, bio je strastven i nikada nije dozvolio da ga neko nadmaši u tome, ali ako posmatram samo tu jednu stranu, onda ću propustiti Tonijevu veličinu, a obojica su posebni na svoj način”.

Sljedeći je na red došao Bogdan Bogdanović, koji je kao 27. pik draftovan od strane Sansa godinu dana prije nego što će Antonio postati njihov dio. Ipak, Srbin nikada nije zaigrao za franšizu iz Arizone jer su prava na njega 2016. dobili Sakramento Kingsi, za koje je nastupao do prošle godine, kada je prešao u Atlanta Hokse, sa kojima je trenutno veoma blizu plasmana u polufinale Istočne konferencije.

“Sviđa mi se kao igrač. U NBA se dešava jedna stvar koju sam primijetio kada sam bio sa Kobijem, Lebronom i ‘Kej Dijem’ dok sam radio za Najk. Kada pogledate te momke, ono što shvatite je da je na svijetu toliko mnogo onih koji nisu Kobi, Lebron i ‘Kej Di’. Ne možete koristiti te igrače kao šablon jer ne postoje ljudi kao oni, ako posmatrate druge kroz prizmu nečega što ne mogu uraditi isto kao oni, onda ćete za svakoga misliti da je loš. U igraču morate tražiti vještine koje će mu omogućiti da se uklopi u ekipu, te sposobnost da igra zajedno sa košarkašima koji su bolji od njega, to je način na koji se uspijeva u NBA ligi. Ako ste u stanju da igrate sa ljudima koji su bolji od vas, možda se eventualno razvijete u najboljeg igrača u timu. Imate efikasnost, košarkašku inteligenciju, prepoznajete stvari, ali ništa od toga nije važno ako ne uspijete pronaći pravu ulogu kojoj ćete se podrediti. Gledam Bogdana kao šutera i nekog ko može biti sekundarni organizator igre jer ima inteligenciju za to, sposoban je igrati sa svima. Čak i kada su na terenu Tre Jang, Džon Kolins, Kevin Uerter i Diandre Hanter, on i dalje može biti opasan, može pronaći svoje mjesto, volim takve igrače. Tu je i njegovo samopouzdanje, kada ostale ne ide, on mora postati najbolji igrač tima.

Mislim da je najbitnije što su prestali njegovi problemi sa povredama. Nejt Mekmilan jeste napravio neke promjene, naravno da ne želim da umanjujem značaj toga, ali Bogdan je postao potpuno zdrav i to je ono što mu je donijelo napredak. Baš sam gledao utakmicu prije nekoliko sedmica, Jang mu je dodao loptu, on se pokušao okrenuti i uhvatiti je, pa je malo iskrenuo nogu, uplašio sam se, ali srećom, sve se dobro završilo. Jako sam srećan zbog njega, radi odličan posao i posjeduje pravi mentalitet uz veliki nivo vještine. Morate biti u stanju da se prilagodite, to je razlog zbog kojeg igrači često ne budu uspješni u NBA ligi. Većina najboljih mladih košarkaša ne bi mogli biti druga ili treća opcija u timu koji se bori za titulu, a to ne kažem kao nepoštovanje prema njima, već želim da približim koliko je teško biti prva violina najboljih ekipa. Ukoliko ste prva opcija u takvom timu, to znači da ćete vrlo vjerovatno biti razmatrani za ulazak u Kuću slavnih, a koliko momaka je toliko dobro? Kada pričamo o igračima koji nisu na tom nivou, provodimo previše vremena govoreći o tome šta oni nisu, umjesto da ističemo njhove vrline i ono što zapravo jesu. Ako posjeduju neki kvalitet koji je dovoljan za NBA nivo, zašto ih ne bismo uzeli u tim? Ukoliko kasnije dodatno napreduju, to je još bolje za sve nas” – kazao je nekadašnji skaut.

Mirza Teletović je svoju statistički najbolju takmičarsku godinu imao upravo u Sansima, za koje je nastupao u sezoni 2015/2016, a Vilijams i za njega ima samo riječi hvale, te ga je, možda na prvu pomalo i iznenađujuće, na sljedeći način uporedio sa nekim istaknutim imenima iz ranijeg perioda:

“To je još jedan igrač koji posjeduje vještinu, očigledno je da je šut njegova najveća vrlina. Ono što mi se sviđa kod njega je isto ono što mi se sviđa kod Dereka Fišera, iako oni naravno nisu isti igrači. Što sam duže u košarci kroz različite segmente, sve više poštujem košarkaše kao što su Fišer, Robert Ori ili Teletović. Ponovo se vraćamo na onu priču o sposobnosti da igrate zajedno sa boljima od sebe. Igrači imaju svoje navike, kao i obični ljudi, a svi mi volimo kada neko tačno zna koja mu je uloga u timu. Imena koja sam naveo su imala tu moć da se istaknu na parketu svake večeri, iako nisu znali kakva će im tačno biti uloga, da li će imati 15 ili pet šuteva u rukama. Ipak, ukoliko imaju tri, četiri ili pet, pristupiće im isto kao da je u pitanju mnogo veći broj, jer do njih dolaze u momentima kada se utakmica lomi i svjesni su koliku odgovornost imaju. Kada protivnički tim potpuno zatvori Kobija i Devina, na scenu stupaju Derek i Mirza.

Biti igrač koji nema taj luksuz da se ispucavanjem uvede u ritam, a svejedno dobija tih nekoliko izuzetno bitnih šuteva je za svako poštovanje, mnogo je pritiska na njima. Uzmimo primjer Majkla Džordana, neko bi pomislio da je biti njegova zamjena veoma lagan posao. On promaši prvih nekoliko šuteva pa ode na klupu na kratkotrajan odmor, da se vrati u normalu. Ako vi tada uđete umjesto njega i promašite prva dva pokušaja, ‘Em Džej’ se odmah vraća, isto bi bilo i da izgubite loptu ili uradite nešto slično. Ako ste u jednom od tih momenata i nemate preveliki luksuz, pritisak je zaista ogroman, ali isto tako nekada možete dobiti više prostora kada glavni napadači budu udvojeni. Tada je sve na vama, morate pogoditi i prije svega zaraditi povjerenje saigrača, a onda i trenera. Igrači koji ne samo da su sposobni za takve stvari već imaju i pravi mentalni sklop, obožavani su od strane velikih zvijezda. Upravo zato je Kobi kao omiljenog saigrača navodio Fišera, a Teletović je takođe takav, ali nažalost i on je imao problema sa povredama. Po meni, takvi momci su pravi prototip krčenja uspjeha u NBA ligi, a ne Durent, Stef Kari i slični”.

Jedan od igrača sa ovih prostora koji je izabran od strane Sansa u Vilijamsovom mandatu je Dragan Bender, koji nažalost nikada nije opravdao očekivanja i vratio se u Makabi iz Tel Aviva.

“Bender je došao u NBA, ali nije bio previše samouvjeren. Ranije je igrao u Evropi, ali ni tu nije dobijao previše minuta, to vas jednostavno slomi. Nevjerovatan je talenat, ima izuzetno visok nivo košarkaške inteligencije, međutim prosto morate biti veoma sigurni u sebe kada uđete u NBA ligu. Slična situacija se desila sa Darkom Miličićem, slomio se i više nije bilo povratka. Razlika je u tome što je on bio u timu koji se borio za prsten i njihovom treneru razvijanje rukija baš i nije bilo prioritet, treneri vas ne ubacuju u igru i to dosta negativno utiče na samopouzdanje, čak i kada uđete na parket, konstantno ste u grču. Kada znate da ćete ostati na terenu čak i da bacite loptu u treći red tribina, to vam pomaže da izgradite samopouzdanje, ili npr. ako ste visoki igrač i ne izađete na pomaganje, nadmudre vas na piku ili neko zakuca preko vas, a znate da nećete odmah sjesti na klupu, to vas igrađuje u pozitivnom smislu.

Viđali smo to sa Lebronom, Kavalirsi su ga draftovali i odmah potom počeli graditi tim oko njega, postavili su se prema njemu kao prema nekome ko će biti lice franšize. Nekima jednostavno treba više vremena da pređu preko nekih stvari, kada ste na nivou na kome su svi odlični i talentovani, samopouzdanje je najčešće ono što pravi razliku i izdvaja vas iz mase. Ne smijete preispitivati svoj kvalitet dok ste na parketu, jer ako niste sigurni u sebe, protivnici će to namirisati, krenuće na vas. Razlog za neuspjeh je veoma rijetko talenat, uglavnom su to sve ostale stvari, morati znati da se prilagođavate. Sagledajmo sve iz obrnute perspektive – kada Amerikanci dođu da igraju u vašu državu, često ne uspiju, a to sigurno nije zbog toga što ne znaju da igraju, košarkaški dio nije razlog za njihove loše epizode. Njihov problem je takođe u mentalitetu, pokušavaju prebaciti Sjedinjene Američke Države u Evropu, misle da će samo jesti u Mekdonaldsu i KFC-u, ali to jednostavno nije to. Oni koji postignu uspjeh su sposobni da se stope i sa različitom kulturom, gledaju na sebe kao na stanovnike svijeta, te pokušavaju naučiti nešto novo od ljudi sa kojima se susreću” – opisao je Antonio.

U sezoni 2018/2019, na klupi franšize iz Arizone je sjedio Igor Kokoškov, sadašnji šef stručnog štaba Fenerbahčea i selektor reprezentacije Srbije. Nakon lošeg omjera na kraju takmičarske godine, uprava je odlučila da mu uruči otkaz i na njegovo mjesto dovede Montija Vilijamsa, čiji prezimenjak smatra da je srpski trener trebalo da dobije još jednu šansu, ali je takođe svjestan da je biznis u NBA ligi surov, pogotovo kada se prolazi kroz rebilding.

“Kokoškov je trebalo da dobije još jednu priliku, kao i još neki treneri prije njega. Priroda posla je takva, kada ste u procesu izgradnje tima od početka, vi možete nabaviti sve sastojke za obrok, možete ga i skuvati, ali kada on postane spreman za jelo, vi nećete biti ti koji ga jedu, a neko drugi hoće, to je jednostavno tako. Ko god je uključen u rebilding, često ne bude tu do samog kraja, toliko je faktora, tu je npr. pritisak navijača i primorani ste na neke promjene. Ipak, neke franšize su nešto drugačije, kao Sparsi. Oni sada prolaze kroz tu fazu, no i dalje su relevantni, Greg Popovič je fantastičan strateg, a i sama njihova organizacija je vrhunska, postigli su velike stvari, isti slučaj je i sa Majami Hitom. Uzmimo za primjer Golden Stejt Voriorse, kada se spominje uspjeh njihove velike trojke, Drejmond Grin često govori o Marku Džeksonu, kaže da je on zaslužan za izgradnju njihovog pravog mentaliteta. Pozdrav za velikog Marka Džeksona, sjećam se da je pričao da u timu ima najbolji šuterski par svih vremena, ljudi su govorili da je lud, nisu mu vjerovali, a sedam ili osam godina kasnije, svi govore da Voriorsi imaju najbolji šuterski tandem ikada. Kada je Janis Adetokunbo dobio svoju drugu MVP nagradu, rekao je da se zahvaljuje Džejsonu Kidu, a sve to ne znači da Majk Budenholzer ili Stiv Ker nisu odlični treneri koji su pozitivno uticali na svoje igrače, već samo pokazuje da ljudi koji su veoma bitni za neke stvari, ne moraju nužno uvijek ostati tu. Pogledajmo Medžika Džonsona, koji je u Lejkersima draftovao Lonza Bola, Brendona Ingrama, Džulijusa Rendla i Dianđela Rasela, svi znamo šta ti momci rade danas. O tome govorim, košarkaši su toliko mladi, a igraju u najkvalitetnijoj ligi na svijetu, Ingram je npr. prije dolaska u NBA samo godinu dana bio na Djuku, nije igrao pet godina u drugoj najboljoj ligi svijeta kao Luka, svi imaju svoje puteve” – rekao je naš sagovornik.

Vilijams, Antonio Vilijams za MeridianSportBH: “Kada sam vidio Durenta, rekao sam da ne trebamo skautirati nikog više”
Foto: Peđa Milosavljević/Reuters Photo

Za sami kraj, spomenuli smo neka od aktuelnih dešavanja u najkvalitetnijoj košarkaškoj ligi na svijetu, a Vilijams je napravio još neke interesantne paralele kako bi približio određene situacije.

“Sansi imaju odličnu sezonu, mladi igrači se sjajno razvijaju, radio sam sa nekima od njih. Rade odličan posao, sazrijevaju, a već ranije sam u medijima govorio da su za njih one utakmice u balonu prošle sezone najvažniji mečevi u karijeri, šta god da se desi, sezona je vrhunska. Neki misle da osmo mjesto nije bitno i radije bi da njihova ekipa kao posljednja ni ne uđe u plej-of, ali pogledajte primjere iz Reptorsa, Vanvlita, Paskala Sijakama ili Ou Džija Anunobija, čija igra mi se mnogo sviđala dok sam bio skaut. Anunobi je u nekim momentima u plej-ofu čuvao Lebrona Džejmsa u izolaciji, Lebron je čak pogodio i šut za pobjedu protiv njega. Za mladog igrača, nema bolje lekcije od suočavanja sa ‘Kraljem’ u plej-of modu, želite da takvi momci stiču takva iskustva. Pogledajmo malo u budućnost, Vanvlitu, Sijakamu i Anunobiju dodajte Lenarda i dobijate tim koji je osvojio prsten, želite da mladi košarkaši što prije dobiju takve prilike. Nema veze što će vas možda pomesti u četiri utakmice, npr. veliki Ajzea Tomas je 1995. u Reptorsima draftovao Dejmona Stodemajera, koji je bio izabran za najboljeg rukija, a naredne godine, u toj famoznoj klasi 1996. je uzeo Markusa Kembija, budućeg najboljeg odbrambenog igrača lige. Dok su bili mladi, ovi igrači su osjetili kako je to igrati u NBA finalu, a kada ste mladi i imate odlične brojke, bitno je da budete okruženi ljudima koji takođe igraju odlično, ali i pobjeđuju, tada shvatite kako se to radi, baš zbog toga je bitno da uđete u plej-of.

Nikola Jokić je definitivno MVP, ima nevjerovatnu sezonu sa Nagetsima. Konstantan je, ostao je bez Džamala Mareja koji je taman podizao formu, ali oni su timski i dalje odlični. Majkl Porter Džunior igra sjajno, potez dovođenja Erona Gordona je vrhunski, a Džavel Mekgi može biti koristan zavisno od protivnika, on je veliko pojačanje, zajedno sa Gordonom donosi poboljšanje u nekim stvarima za ‘Grumenje’ u odnosu na prošlu takmičarsku godinu. Uzbuđen sam zbog plej-ofa, mnoge ekipe su pronašle neke dijelove slagalice koji su im nedostajali, npr. Ražon Rondo je stigao u Los Anđeles Kliperse, a Denis Šruder, Montrezl Herel i Mark Gasol u Lejkerse, ima i nekoliko igrača bez tima koji bi i dalje mogli biti korisni, tu donekle ubrajam čak i Džamala Kroforda, prvenstveno zbog mentaliteta i sposobnosti da mijenja uloge. Najviše mi je drago zbog Karmela Entonija, on ima nevjerovatan repertoar vještina. Sjetite se koliko često smo ga gledali kako nekoliko puta zaredom fintira polazak u dribling, a potom se digne na šut i pogodi. Veoma je teško probaciti loptu kroz obruč bez driblinga koji pridonosi ritmu, a on je šut nakon finte doveo do savršenstva. Mislim da se o tom segmentu njegove igre ne pridaje značaja koliko bi trebalo, a upravo to je ono što mu je omogućilo da i danas ostane relevantan, Alen Hjuston je takođe bio dobar u tome. Kada je Rej Alen stigao u Boston Seltikse i postao dio njihove velike trojke, jedna od stvari sa kojima se mučio je bila to što nije dobijao toliko mnogo šuteva, ali promijenio se i kasnije smo vidjeli da je jednim šutem odlučio finalnu plej-of seriju u korist Majami Hita. Da se vratimo na Kroforda, on je nešto drugačiji, ali zbog svog veteranskog prisustva bi mogao doprinositi na više načina. Kobi je bio još više različit, ali i njega vidim u toj ulozi veteranskog lidera, jer je bio u stanju da dominira na individualni kvalitet, međutim svejedno je znao omogućiti i visokim igračima da se razigraju, a mislim da se o tome nije govorilo dovoljno. Kada je igrao sa ‘Šekom’, O’Nil je bio najbolji strijelac lige i to što je Kobi bio tu nije značilo da on neće dobijati loptu na niskom postu. U eri sa Pauom Gasolom i Endruom Bajnamom, Brajant je igrao sa dva igrača koji napadaju igrom leđima iz reketa, a obojica su svejedno imali odlične brojke” – završio je Vilijams.

Antonio Vilijams je neko ko definitivno zaslužuje više pažnje. Košarkaška, ali i generalno sportska enciklopedija sa iskustvom o kome mnogi mogu samo sanjati je idealan sagovornik za veliki broj tema, a u nekim narednim prilikama ćemo sigurno polemisati o još više događaja koji nam predstoje.

Piše: Nikola Ignjatić

Vilijams, Antonio Vilijams za MeridianSportBH: “Kada sam vidio Durenta, rekao sam da ne trebamo skautirati nikog više” Bosnian Vilijams, Antonio Vilijams za MeridianSportBH: “Kada sam vidio Durenta, rekao sam da ne trebamo skautirati nikog više” English

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime