foto: MeridianSportBH/ Miroslav Tanasković

Gost četvrtog izdanja Meridianovog podkasta “Indirekt” je bio bivši kapiten Borca i fudbaler Kozare Boris Raspudić. On je u više nego interesantnom razgovoru govorio o počecima karijere, prvim danima u “Velikanu iz Platonove“, kapitenskoj traci, ispadanju i vraćanju u Premijer ligu, čuvenom dvomeču protiv Makabija, odnosu sa navijačima i svojim danima na tribini, odlasku iz Borca i mnogo čemu.

Njegov prvi kontakt sa loptom nije bio u akademiji ili treningu u nekom klubu. On je svoju ljubav prema sportu zasnovao na drugarstvu na terenima ispred škole na Starčevici gdje se često igrao basket i mali fudbal.

Na Starčevici sam najviše vremena provodio na fudbalskim i košarkaškim terenima. Iskreno više sam igrao basket, fudbal samo kada se igralo ‘raja protiv raje’. Na nagovaranje svog druga, odnosno vlasnika Škole fudbala Džaja da dođem i upišem se. Nekako sam jedva pristao, mada u tom periodu mi je bilo ljepše igrati za raju nego ozbiljnije” – rekao je Boris Raspudić na početku razgovora.

Danas, više od 20 godina kasnije na tim istim terenima legendarni kapiten Borca ne vidi više toliko djece sa entuzijazmom kojim su on i drugari trenirali i igrali razne sportove.

Izgubilo se vremenom jer se pojavila tehnologija, internet i te neke stvari. Djeca više neće da se muče jer sve imaju na stolu. Idemo u sve gore i gore vrijeme gdje će sve teže biti naći i napraviti dobrog igrača. Sad tog nema. Nekad vidim da se igra fudbal. To mi je žao, tereni su pusti, ne znam šta se dešava sa momcima kad je sport nešto naljepše što se može desiti u životu

Raspudić, Raspudić: “To je osjećaj koji se ne može kupiti parama, samo doživjeti, taj gol, to radovanje” (VIDEO)
foto: MeridianSportbh/Miroslav Tanasković

Sa 15 godina Boris Raspudić počeo je trenirati fudbal u Školi fudbala Džaja. Iako kasnije nego većina njegove generacije, radom na treninzima se isticao.

Ja sam otprilike tad stidljiv bio. Nisam imao potrebe upoznavati nove drugare jer sam imao svoj raju već. Nije mi se sviđalo da upoznajem nove drugare, trenera koji će mi govoriti šta da radim. Malo po malo navikavao sam se i na taj stil” – kazao je Raspudić, te dodao:

Upornost sam naslijedio od oca. Šta god da radim davao sam se maksimalno. Tako da nije mi bio problem ni uslovi tad u to doba. Prije je bila katastrofa, sad već ima plastika, rekviziti. Više je tad bilo igrača, karakterno jačih nego u ovo doba. Bilo je dobrih trenera u to doba i od svakog sam nešto upijao, učio. Moglo se bolje i tada, nije bilo teško ni plaćati, ali period poslije rata je bio najgori. Počeo sam ’97-e do neke 1999. godine. Stvarno lijep period, dobro društvo. Bilo je putovanja, imali smo dobre rezultate. Bio je rivalitet sa Borcem, imali smo okupljanje prošle godine i prisjećali se tih nekih trenutaka“.

Raspudić, Raspudić: “To je osjećaj koji se ne može kupiti parama, samo doživjeti, taj gol, to radovanje” (VIDEO)
foto: FK BORAC Banja Luka

Njegov put do Borca bio je nakon Džaje popločan klubovima poput Sloge Trn, Krila Krajine i BSK-a, da bi 2003. godine obukao crveno-plavi dres i zajedno sa njim krenuo da piše istoriju “Velikana iz Platonove“.

“Poslije Džaje sam otišao u Slogu Trn, pa Krila Krajine, pa BSK. Tamo sam davao sve od sebe i Mališa Stevanović me preporučio tad ljudima u Borcu da me dođu pogledati. Tad je bio direktor Bato Bulić i njegov poziv da dođem u Borac 2003. godine nisam mogao da odbijem. Bilo je sjajno jer sam ja tad sa drugarima iz naselja išao na utakmice Borca i bukvalno sam bio navijač, a igrač u BSK-u. Sa tribina sam sišao na teren. Od tad do zadnjeg dana u Borcu sam uvijek imao podršku drugara i navijača pa sam imao obavezu da uvijek pružam maksimum na terenu. Nisam se mogao štediti jer znam kad dođem u naselje da će biti svega” – prisjetio se Raspudić i nastavio o dočeku u banjalučkom klubu:

“Tad je bio Peca Rakojević trener. Bio je Oliver Jandrić kapiten. Primljen sam dobro u klubu. Dijete sam grada i znalo se ko je šta je. Nisam imao nikakvih problema. Bio je peh kada sam trebao ići u Antaliju na pripreme i tri dana prije toga desi se povreda. Napukne mi koščica u stopalu i ne odem na pripreme i tih pola godine jer se nisam registrovao sam samo trenirao. Kako sam došao, tako sam i otišao zbog peha tog”.

Prva godina u Borcu protekla je u borbi za svoje mjesto u timu. Nije bilo pitanja, dilema, samo vrijedan rad koji je vodio budućeg kapitena do startne postave i nezamjenjivog mjesta u ekipi.

“Uvijek je bila jaka konkurencija. Borac je bio magnet za sve te da dođu i pružaju maksimum. Nije bilo lako, ali sam vjerovao u sebe. Imao sam podršku roditelja, drugara. U ovom momentu ne može niko reći ‘E ja sam zaslužan što on igra u Borcu’. Sam sam radio, trudio se, davao sve za taj klub” – jasan je “Kapiten“, koji je otkrio i u kakvim uslovima se počinjalo, te kakva je liga tad bila:

“Trenirali smo na pomoćnom stadionu i ispod sjeverne tribine. Na početku je bila lijepa livada, kasnije manje. Sad su baš dobri uslovi i priviliegija biti igrač Borca. Uvijek se sjetim ove povrede što se desila. Ne mogu se baš svega sjetiti iz tih prvih godina. Bilo je teško osvajati bodove u gostima. Takva je bila liga tad, ili te sudija pokrade ili domaćin istuče”.

Raspudić, Raspudić: “To je osjećaj koji se ne može kupiti parama, samo doživjeti, taj gol, to radovanje” (VIDEO)
foto: Meridiansportbh/Miroslav Tanasković

Za vrijeme njegovog boravka u Borcu klub je prolazio kroz razne faze. Bilo je tu istorijskih uspjeha, ali i ispadanja iz lige. One najljepše stvari zauvijek ostaju urezane u sjećanje svih u Banjaluci, a one manje lijepe, podjednako su važne u stvaranju ličnosti kakva je Boris Raspudić.

“Ako imaš jak karakter, to te ojača. Mi ne da nismo imali kvalitet, nego druge ekipe se uvežu. Moram to spomenuti, evo recimo, Amar Osim izjavi da se neće prekidati prvenstvo jer je Borac peti, pa kao onda se prekinulo jer je Borac izborio Evropu. Sad mu smeta, a tad Željo je namjestio nas da Borac ispadne. Pa Žepče koje je sad ugašeno, Banovići koji su u ligi Federacije. Tad smo bili prepušteni sami sebi, bila je uprava, ali nismo imali podršku u Savezu. Sada Borac ima fer suđenje, mi nismo imali. Drugi klubovi su bili protiv nas, nije to alibi, ali jednostavno kad nije redovna plata teško je igrati i pružati maksimum. Bilo je tu starijih igrača i on ako nije mirna glava kako će motivisati nas najmlađe. Bolan period, ali ideš dalje. Odmah smo se vraćali, to je u fudbalu tako” – ističe bivši fudbaler Borca i dodaje da je tada bio veći kvalitet lige:

“Kvalitet je tad bio bolji jer je bilo boljih igrača. Bilo je teže otići vani, a sad ko god ima kvalitet brzo ode, pa ne donese kvalitet ligi. Stranac kad dođe ovdje on odmah dobije epitet pojačanja. On se prvo treba dokazati da bude pojačanje. Bilo je promašaja, dođe stranac, ali ne donese kvalitet. Sarajevo i Zrinjski su znali da ‘ubodu’ stranca”.

Nakon drugog ispadanja iz lige, Raspudić je odlučio da se okuša u Iranu. Bilo je teško napustiti voljeni klub, ali isto tako i neophodno.

Kad sam dobio poziv za Iran, nisam ništa znao o toj zemlji. Znam da sam tatu pitao da li je tamo rat. Rekao je nije to je Irak. Toliko nisam znao, ali sam samo htio da odem iz RS lige i ne igram za neredovnu platu. Nije bilo lako, ali donio sam tu odluku. Negdje u nešto nepoznato da probam nešto napraviti” – rekao je fudbaler Kozare.

Raspudić, Raspudić: “To je osjećaj koji se ne može kupiti parama, samo doživjeti, taj gol, to radovanje” (VIDEO)
http://fkkozara.org/

Njegov drugi mandat u Borcu ujedno je bio i naljepši. To su bile “zlatne godine” za banjalučki klub koji je stigao i do svoje prve i do sada jedine titule. Odigran je i čuveni dvomeč protiv Makabija, kada je izraelski šampion poklekao na “Gradskom stadionu” u Banjaluci.

“Kad sam se vratio prvu utakmicu smo izgubili od Širokog. Od Zvornika smo napravili niz od 12-13 utakmica bez poraza. Tako pobjeda po pobjeda, samopouzdanje je raslo. Postali smo tim, hemija se napravila i sve je bilo lakše. Pojačali smo se mi dosta, bio je Kruna tu, Maletić, Vule Trivunović, Mikić… Mi smo malo iz sjene napali titulu. Na kraju smo imali konkurenta ‘Želju’ uvijek neugodnog. Mislim da smo zasluženo osvojili titulu jer smo pobijedili i ‘Želju’ i Sarajevo kući i u gostima. Uvijek je to puno naboja. Rivalitet. ‘Željo’ mi je uvijek bio najveći motiv. To mi je bilo omiljeno gostovanje. Mada sam znao, kad vidim da su mi neke utakmice atraktivne za navijanje, pa sam namjerno dobijao žute kartone da idem sa navijačima. Neke derbije sam propuštao, ali sam bio sa navijačima. Lijepo je i na terenu, ali je bilo dobro i na tribini, u putu do tamo i svašta” – iskren je Raspudić.

U sezoni 2010/11 Borac je osvojio svoju prvu titulu u Premijer ligi i do dan danas ona je ostala jedina. Tada je sa kapitenskom trakom na ruci tim predvodio upravo Raspudić. Veliko slavlje bilo je u Banjaluci nakon utakmice protiv Željezničara na “Grbavici” i trajalo sedam dana kasnije kada je upravo Kapiten podigao trofej.

“22.05.2011. Stupar kad je zabio gol Želji. Tada smo ostvarili istorijski uspjeh za Borac jer nikad prije nije osvojio titulu u posljeratnoj istoriji. Drago mi je što sam bio član te generacije i što sam tu utakmicu nosio kapitensku traku i što smo tad slavili odmah sa navijačima u autbusu. Nije mi jasno samo, da prvi put nešto osvojiš i putuješ nazad. Nije lijepo da se to spomene alkohol i sport, ali moralo se proslaviti. Znam da tadašnji trener Jagodić nijednom nije došao do nas igrača na sećiju da nazdravi titulu. Znam da mi je govorio: ‘Nemoj Boka ti si kapiten da izlazite iz autobusa u prodavnice’, ali moralo se. Moralo se. Slavilo se, imam i tu sliku gdje sam se popeo na autobus i zapalio baklju. Ma uvijek bih je zapalio kad se titula osvoji. Bilo je navijača, noćna je bila. Pravi doček je bio sedam dana poslije protiv Leotara. To je više bila formalnost, emocije su bile protiv ‘Želje’. Nije isto osvojiti prvu ili neku šestu-sedmu titilu. Ta prva je najjači osjećaj. Tu sam rođen, Borac je moj klub, moram ga svojatati da je moj” – opisao je Boris Raspudić.

Raspudić, Raspudić: “To je osjećaj koji se ne može kupiti parama, samo doživjeti, taj gol, to radovanje” (VIDEO)

Nakon toga uslijedio je dvomeč u kvalifikacijama za Ligu šampiona protiv Makabija iz Haife. Prva utakmica u Izrealu pripala je protivniku, iako je Borac golom upravo Raspudića poveo u 24. minuti.

“Otišli smo tamo, niko od nas nije očekivao ništa. Znali smo mi, Makabi da je iskusniji, bogatiji sve u odnosu na nas. Otišli smo tamo nemamo šta izgubiti. Počela je utakmica, a mi smo bili u podređenom položaju jer smo se svjesno branili. Poveli smo u 24. minuti, na asistenciju Srđana Grahovca sam zabio gol i sad kad hoću da se sjetim te emocije da ja ne znam na koju sam stranu trčao. Vidio sam samo onu sliku gdje sam ja podigao ruke, a svi me zagrili. Tad u tom momentu se nisam sjećao. To je osjećaj koji se ne može kupiti parama, samo doživjeti. Uvijek ga se rado sjećam. Znaju mi reći da je to njihov najdraži momenat, navijačima. Taj gol, to radovanje. To je istorijski gol za nas” – sa ponosom se vratio na to nekadašnji igrač Borca:

“To mi je najdraži trenutak u dresu Borca. Najdraža utakmica je protiv Želje kad smo uzeli titulu. Bilo mi je drago što smo u revanšu pobijedili. I taj revanš kad je bio na 1:0 imali smo stativu ili nam nije svirao penal. U jendom momentu znam da su izbijali loptu. To malo naše neiskustvo koštalo je podviga”

Koliko je to značilo navijačima Borca govori i natpis na svlačionici koji je dočekao igrače po povratku iz Haife: “Hvala vam za naljepših 70 minuta u našim životima”.

“Tačno. Nismo znali, ali nas je prijatno iznenadilo, Banjaluka je dugo čekala tako neki rezultat. Haifa je malo atraktivniji protivnik od Lozane i drugačije je bilo u odnosu na Lozanu. Nisu me ljudi zaustavljali i pričali izgubili ste 5:1 nego mi čestitali na tom golu. Sjajno je bilo biti dio Borca poslije pobjede 3:2. Borac zaslužuje da igra svake godine evropske utakmice. Taj niz od 12 utakmica bez poraza, kad se pogledaš znao si šta saigrač želi. Davali smo sve od sebe, imali smo trenera čiji je to takođe rezultat. Igrali smo fudbal kao Juve. Na malo golova, na rezultat. Takmičarska smo ekipa bili. Moram za te uspjehe pohvaliti sve linije tima”.

Raspudić, Raspudić: “To je osjećaj koji se ne može kupiti parama, samo doživjeti, taj gol, to radovanje” (VIDEO)

Treći povratak u Borac bio je najbolniji za Borisa Raspudića. U prvoj sezoni klub je ispao iz Premijer lige, a da stvar bude gora, on je morao četiri posljednje utakmice gledati sa tribina zbog povrede.

“Ispali smo, ali imao sam peh jer zbog povrede nisam igrao kraj prvenstva. Imali smo šansu protiv Viteza kući. Žao mi je, ali posebno jer nisam ja mogao na terenu dati doprinos. U Borac se uvijek rado vraćam. Imao sam poziva u Zrinjski, Želju i još par klubova, ali sam odbio jer sam znao da ću igrati samo u Borcu, ako je Premijer liga u pitanju. Uvijek je turbulento kada ispadnete. Nikad ne znate šta će dalje biti. Takav je klub bio uvijek. Jednostavno bilo je od dana do dana. Vratili smo se u Premijer ligu, a bolno je svako ispadanje” – istakao je Raspudić.

O odlascima Raspudića iz Borca teško je napisati bilo šta. Odvojiti “Kapitena” od ekipe, bilo je jednako odvajanju jedinog sina majci. Borac i Raspudić bili su idealni jedno za drugo, ali nema svaka bajka srećan kraj.

“Tu sam proveo najljepši period života. Dosta sam dao Borcu, ali on je meni dao sve. Normalno da sam očekivao i vjerovao u to, imao san da ću se jednog dana oprostiti u svom klubu, pred svojim navijačima. Nije se desilo to, ukrali su mi san, ali nema veze, život ide dalje. Ja mislim da je to najmanje što sam tražio, da se oprostim pred domaćom publikom. Nisu mi izašli u susret, ja ne znam njihove razloge. Moram to spomenuti, tad sam kapiten bio. Nisu bile redovne plate, ja sam samo ko kapiten tražio i borio se za igrače. Onda su mene etiketirali kao nekog inicijatora štrajka, što nema veze sa vezom jer sam ja bio spona između uprave i svlačionice. Mora neko pitati, pita kapiten. Taj teret sam ponio i mene su tad uzeli na zub. Tadašnji direktor mi je bukvalno rekao: ‘Boka ti si kapiten, okreni se od igrača, prikloni se upravi da ostaneš u Borcu’. Ja sam mogao to sve, da spustim glavu i odradim, ali ne bi mogao do kraja života da u oči pogledam saigrača. Nisam poltron, i sad da se vratim u to doba isto bi postupio. Borio bi se za igrače, a ne bih otišao na drugu stranu” – kazao je Raspudić i dodao:

“Za mene je to bio težak period jer sam želio da se oprostim. Imao sam baš ideju kako da se oprostim na orginalan način. Nisu mi to ostvarili, neka sa tim ću umrijeti. Povrijedili su me, ali nema veze život ide dalje. Iako mi nikad nisu rekli riječ izvini, oprostio sam im. Borcu želim sve najbolje, idem na utakmice, gledam na tv kad sam u mogućnosti. Znam da sam sačuvao obraz”.

“Ne znam koji je razlog da ljudi koji su ostavili trag u Borcu odu na takav način. I Jandrić, Vule Trivunović, Avdukić, Puzigaća i ja, sebe stavljam na zadnje mjesto. Ne vidim razlog, mislim da to nije ispravno. Nadam se da uprava nauči nešto iz tog i da sadašnje igrače malo gledaju na drugačiji način”.

Nije Boris Raspudić odvojen od Borca, niti je Borac odvojen od njega. On jeste Borac i uvijek će biti prva pomisao na “Velikana iz Platonove“.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime