Dimitar Berbatov je svojim prisustvom i potezima plijenio fudbalsku javnost te ostavio neizostavan doprinos poziciji napadača istinskim dodirom svile.
Dosada prouzrokovana uzavrelim ljetnjim danom je dovela do toga da skoro pa automatski listam po “Instagramu” i prošlo bi mi vrijeme nesvjesno da mi pažnju nije odvukao snimak jednog trenutka čiste arogancije, ali u isto vrijeme i magije.
Riječ je naravno o sada već kultnom trenutku kada je Dimitar Berbatov maestralno smirio loptu u šesnaestercu Troe i kada su svi očekivali neki dribling, pokušaj centaršuta on je u jednoj sekundi pretvorio fudbal u umjetnost.
Odlučio se Berbatov da elegantnim lob udarcem matira golmana iz lijevog ugla, što mu je naravno i uspjelo, a genije iz Bugarske je to proslavio kako drugačije nego sa jednim laganim osmjehom kao da je uradio neku prostu stvar, recimo nasuo sebi čašu vode, odnosno kao da se radilo o nekom svakodnevnom potezu.
A naravno nije se radilo o tome, već o dokazu genijalnosti jednog fudbalera za kog mnogi govore da je mogao više, ali sa druge strane kroz jedan rezime to nije bilo potrebno jer bi svaka izmjena opusa ponašanja Berbatova na terenu te van njega kroz karijeru umanjilo njegov uticaj na moderni fudbal.
Ipak, ovdje se nećemo puno zadržavati na karijeri, mahati brojkama, klubovima za koje je igrao koliko je golova dao jer to sve možete da saznate sa nekoliko klikova na Guglu.
Ne, poenta teksta je nešto što mi je prošlo kroz glavu dok sam iznova i iznova ponavljao snimak trenutka majstorije, a to je koliko je njegov stil igre sa lakoćom i jednim dodirom koji završava sve promijenio koncepciju modernog napadača.
Dominirao je tokom 90-ih godina stil centarfora sa dosta usprintavanja, otvaranja prostora te generalno igranja isključivo u završnoj trećini protivničkog prostora, što bi se rekli klasični gol-igrač, ali Berbatov je uz popularnog Ronalda Nazaria Da Limu ili ti “Zubu” donio nešto više u definiciji pojma centarfor.
Skoro pa savršena kretanja iza leđa odbrane, izbjegavanje ofsajda, prelijepi prvi dodiri, akrobacije i jedna hladnokrvna smirenost koja se graničila sa ludilom je možda i najbolji opis Berbatova tokom jedne nevjerovatne karijere koja je trajala 20 godina.
Upravo je taj prvi dodir i prilazak na igru, želja za učestvovanjem u istoj prije nego li se dođe u opasnu situaciju izdvojilo Berbatova od ostalih, načinilo ga vrućom robom uprkos nekada upitnom odnosu prema profesionalnom aspektu fudbala.
Takođe popularne biciklice, česti rolinzi sa loptom su dale hrabrosti budućim napadačima današnjice da se dodatno oslobode iz okova striktnih taktičkih uputa te se dodatno izraze na terenu.
Isto tako, u posljednje vrijeme je vidljivo da se u edukaciji novih napadača dosta više posvećuje pažnju upravo tom tehničkom aspektu, gdje klasične devetke nisu više samo prosti gol igrači nego moraju da doprinose mnogo više ukoliko žele da opstanu.
Sve je to i prije nego li je bilo popularno radio Dimitrov, bez pune patnje, sasvim lagano i opušteno, ali na kraju dana ubitačno što dokazuje brojka od ukupno 329 golova što za Mančester junajted, Fulam, Totenhem, Bajer Leverkuzen te ostale tako i za reprezentaciju.
A gdje god da je Berbatov igrao on je ostavio ogroman trag iza sebe te status kultne legende jer jednostavno svaki njegov pogodak i asistencija su bili priča za sebe.
Umjesto da postigne gol jednostavno ili da doda ka saigraču isto tako, Berbatov se skoro pa uvijek odlučivao za neku akrobaciju, vanserijski potez, iznenadne makazice te dribling od koga vam se um u trenutku pomuti te vas “izbaci iz cipela”.
Zbog toga pomalo i nije u redu da je Berbatov, čini se, nekako i zaboravljen te da se o njemu ne priča kao o fudbaleru koji je neizmjernim talentom i šarmom na terenu donio nešto novo igri koju svi toliko volimo.
Berbatovu je sada ostalo da uživa u svojoj penziji i lagodnom životu bez nekog prevelikog stresa, baš kao što je to i radio godinama na fudbalskim borilištima, a mi na svu sreću imamo bezbroj snimaka gdje imamo dokaz svega onoga što je slavnog Bugarina činilo igračem sa dodirom svile.
