Prvo Evropsko prvenstvo u fudbalu održano je u organizaciji UEFA-e, pod nazivom Kup evropskih nacija, od šestog do desetog jula 1960. godine u Francuskoj.
U jeku pripreme prvog Svjetskog prvenstva u fudbalu koje se 1930. godine održalo u Urugvaju predsjednik Fudbalskog saveza Francuske Anri Delone uočio je prostor za organizaciju kontinentalnog turnira koji bi u četverogodišnjem ciklusu okupljao najbolje nacionalne timove Evrope u takmičenju u kojem bi se borili za titulu najboljeg tima Starog kontinenta. 27-godišnja razrada plana uglednog “fudbalskog arhitekte” svoje idejno rješenje doživjela je tek 1954. godine kada je Delone postao prvi generalni sekretar UEFA-e, ali smrt koja ga je zadesila već naredne godine ostavila je, barem nakratko, njegovu kreaciju prepuštenu vremenu. Iste godine Pjer Delone, sin preminulog uglednog francuskog fudbalskog funkcionera, aktivirao je očevu ideju, te pokrenuo realizaciju prvog Kupa evropskih nacija zauzevši funkciju sekretara takmičenja.
Pozivnice su redom upućivane na adrese fudbalskih saveza, a cijena učešća na kontinentalnog prvenstvu određena je na 200 Švajcarskih franaka. Međutim, ideja o pokretanju turnira nije naišla na oduševljenje svih evropskih nacija. Engleska, Škotska, Vels i Sjeverna Irska odmah su pokazale nezainteresovanost, a učešće su odbili i Italijani i Holanđani, kao i svjetski prvak 1954. godine Zapadna Njemačka. Sa 17 potvrđenih kompetitora krenulo se u kvalifikacioni ciklus, kroz koji je rezultat vodio četiri najbolje reprezentacije na završni turnir u Francuskoj, koji se održao od šestog do desetog jula 1960. godine.
Prva organizaciona prepreka na koju je naišla UEFA bio je neparan broj prijavljenih ekipa, koji je otežavao sklapanje žrijeba koji bi po principu eliminacije spajao ekipe neostavljajući nikome prostora da bez pobjede nad rivalom ostvari plasman u narednu fazu. Rješenje je pronađeno u slučajnom odabiru dvije selekcije koje će takmičenja započeti prije ostalih, te će pobjednik tog duela formirati grupu od 16 timova. Izvlačenje kuglica spojilo je Irsku i Čehoslovačku, koji su time postale prve dvije ekipe koje su odigrale utakmicu Evropskog prvenstva. U Dablinu je domaći sastav ostvario sigurnu pobjedu od 2:0, ali je dominantna igra ujedinjene države u Pragu donijela Čehoslovacima trijumf od 4:0, pa je već zamišljeni koncept kontinentalnog turnira zatvorio svoj krug na željeni broj takmičara i predstava je mogla da počne.
U prvoj fazi takmičenja zbir od 16 učesnika prepolovljen je tijesnom eliminacijom Bugarske i Turske, ali i ubjedljivim porazima Grčke, Mađarske, Norveške, Istočne Njemačke, Poljske i Danske, a 58 golova postignutih u 16 utakmica osmine finala najavilo je efikasne četvrtfinalne dvoboje. Kroz narednu fazu učešće na završnom turniru koje se održavao u Parizu i Marselju domaćin je izborio pobjedom od 9:4 nad Austrijom, s 6:3 Jugoslavija je bila uspješnija u dvomeču s Portugalom, a Čehoslovačka je postigla pet golova i sačuvala praznu mrežu protiv Rumunije. Plasman bez borbe, barem one na terenu, izborio je Sovjetski savez, s obzirom da Španija, koja je tada bila pod kandžom Franciska Franka, nije pristala putovati u komunističke zemlje, a žrijebom određeni protivnik nije ni pomislio na prijedlog o odigravanju utakmice na neutralnom terenu, pa je odlukom UEFA-e tim s Pirineja diskvalifikovan s turnira.
Dva najveća francuska stadiona, tadašnjih kapaciteta od 40 hiljada mjesta ugostile su polufinalne susrete šestog jula 1960. godine. U Parizu, na Parku prinčeva, domaćin je odmjerio snage s Jugoslavijom, a gostujući sastav je do prednosti došao već u 11. minuti, kada je fudbaler beogradskog Partizana, šest godina poslije finalista evropskog klupskog prvenstva protiv Real Madrida, Milan Galić s dvadesetak metara udaljenosti od gola snažnim udarcem pogodio gornji desni ugao. Samo minutu poslije centaršut Žana Vensana prevario je sve igrače koji su kreirali gužvu pred golom i prevario Milutina Šoškića za ekspresno izjednačenje. Dvije minute prije odmora uslijedio je proekret “Galskih pijetlova”, a njega je donio Fransoa Hojte koji je natrčao na loptu koja se kotrljala po liniji šesnaesterca i snažno šutirao u bliži ugao.
U to vrijeme jedan od najboljih evropskih napadača, rođeni Poljak Marijan Višneski, koji je branio boje Sampdorije i francuskog nacionalnog tima povećao je prednost svog tima u 52. minuti susreta na asistenciju Vensana. Rezultat od 3:1 na semaforu je stajao tek tri minute, s obzirom da se ubrzo povratna lopta Hajdukovog Ante Žanetića odbila od njegovog čuvara i završila iza leđa Bernara Lame. Novim golom Hojtea Francuska je u 62. minuti vratila prednost od dva gola, ali je u periodu od 75. do 79. minute Jugoslavija uspjela doći do konačnog preokreta i plasmana u finalni meč. Napadač banjalučkog Borca Tomislav Knez se na 15 minuta prije kraja odlično snašao u petercu i lijevom nogom matirao Lamu, a onda je sa svoja dva gola u isto toliko minuta Dinamov Dražan Jerković postavio konačni rezultat na 5:4.
Predvođeni legendarnim Lavom Jašinom, fudbaleri Sovjetskog saveza istoga su se dana suprotstavili Čehoslovacima na “Velodromu”. Torpedov Valentin Ivanov u 34. minuti donio je prednost nakon što je najveći dio poslao uradio Viktor Ponedeljnik i omogućio saigraču laku realizaciju. 22 minute poslije Ivanov je ponovo bio strijelac, ali ovaj put nije imao ničiju pomoć. Protrčao je s loptom po gol-aut liniji desne strane terena, a potom se driblingom oslobodio i istrčalog golmana Vilijama Šrojfa i zakucao loptu u praznu mrežu. Konačnih 3:0 nakon što je Valentin Bubukin dodavanjem iz sredine prebacio protivničku odbranu postavio je Ponedeljnik u 66. minuti susreta i time zakazao finale s Jugoslavijom u Parizu.
Nakon što su 9. jula na “Velodromu” Vlastimil Bubnik i Ladislav Pavlovič donijeli Čehoslovačkoj pobjedu nad Francuzima, a ujedno i prvu evropsku medalju, uslijedio je finalni susret dan poslije. Mreže su u finalnom meču mirovale sve do dvije minute prije odlaska na 15-minutni odmor, a onda je Galić odlično reagovao u petercu nakon prodora i centaršuta Dragoslava Šekularca s desne strane i time postao jedini igrač koji je postigao pogodak na svakom od mečeva prvog Evropskog prvenstva, računajući pritom i kvalifikacione. Već u četvrtom minutu nastavka Sovjeti su izjednačili preko Slave Metrevelija koji je iskoristio lošu intervenciju Šoškića i poslao loptu u praznu mrežu, a ispotaviće se tim pogotkom i zakazao dodatnih pola sata igre nakon isteka 90 minuta. Pokušavali su do kraja s jedne strane Bora Kostić, a s druge Ponedeljnik da dovedu svoje timove do prednosti, ali su im se golmani ispriječavali na putu do njihovih ciljeva, barem do 114. minute igre, kada je udarac glavom ruskog napadača bio neodbranjiv za jugoslovenskog golmana, a u isto vrijeme dovoljan da Sovjetski savez postane prvi šampion u istoriji Evropskih prvenstava.
Jašin, koji je tri godine poslije postao prvi, a do današnjeg dana ostao jedini golman koji je proglašen najboljim fudbalerom svijeta, izabran je za najboljeg golmana turnira. Jugoslavijin Vladimir Đuković i Ladislav Novak iz Čehoslovačke bili su odbrambeni bedem u formaciji koja je ostavila prostora za pet napadača. Još jedan Čehoslovak bio je uvršten među 11 najboljih, a to je bio igrač sredine terena Jozef Mazopust, koji je vezni red fiktivnog tima držao sa sovjetskim parom Igorom Netom i Valentinom Ivanovom, a napadačka linija skrojena je od Galića, Šekularca i Kostića iz Jugoslavije, te Ponedeljnikom i Metrevelijem kao udarnim iglama šampionske ekipe.
Prvenstvo koje je po prvi put na kontinentalnom nivou stavilo fudbal u prvi plan za sobom je ostavilo i do danas nesrušene rekorde, pa je polufinalni susret u kojem je Jugoslavija s 5:4 savladala Francusku i dalje utakmica s najviše postignutih golova na Evrospkim prvenstvima ikad, kao što je i prosjek od 4,25 postignuta gola po meču najviši ikad zabilježen u okviru ovog turnira. Zanimljivo bi bilo istaći i da je čehoslovački reprezentativac Vlasitimil Bubnik osvojio bronzanu medalju s hokejaškim nacionalnim timom na Zimskim olimpijskim igrama četiri godine poslije u Inzbruku, ali i da je Ponideljnik, čije ime u prevodu s ruskog označava prvi dan u sedmici bio idealno ime za staviti u naslov svih sovjetskih novina 11. jula 1960. godine, dan nakon što je u nedjelju oko 22h Sovjetski savez postao prvi fudbalski šampion Evrope.
Osvajači Evropskog prvenstva 1960. godine bili su nagrađeni sa po 200 američkih dolara i večerom u restoranu na vrhu Ajfelove kule, a Ponideljnik se i danas prisjeća kako im je tu veče uz izvinjavanje za neodigravanje utakmice s njegovom Španijom prišao tadašnji predsjednik Real Madrida Santijago Bernabeu:
“Bez zadrške je bio spreman da kupi pola našeg tima, ali ga niko od nas naravno nije niti pogledao”.
Piše: Stefan Pupovac
armando
steta za plave ali sssr je bio taj dan bolji