Evropsko prvenstvo 1976. godine održano je u Jugoslaviji, a po prvi put je kontinentalni turnir osvojila Čehoslovačka.
Završnica Evropskog prvenstva 1976. godine održana je u bivšoj Jugoslaviji, a kvalifikacije su organizovane po uzoru na dva prethodna turnira, pa su četiri ekipe svoj put do polufinala našle preko četvrtfinalnih mečeva do kojih ih je vodilo osvajanje jedne od osam kvalifikacionih grupa. Jedan polufinalni i meč za treće mjesto odigrani su na zagrebačkom “Maksimiru”, dok je finalni meč uz drugi polufinalni održan na stadionu Crvene zvezde u Beogradu.
Po prvi put se na završnom turniru nije našla reprezentacija Sovjetskog saveza, koja je u četvrtfinalnom dvomeču s 4:2 poražena od Čehoslovačke. Domaćin turnira bio je uspješniji od Velsa rezultatom 3:1, Zapadna Njemačka savladala je Španiju s 3:1, a u derbiju Beneluksa Holandija je s visokih 7:1 bila bolja od Belgije.
Završnica prvenstva otvorena je 16. juna na polufinalnim duelom Čehoslovačke i Holandije na “Maksimiru”. Na krilima ubjedljive pobjede nad komšijama u prethodnoj fazi takmičenja Holanđani su ispunjeni samopouzdanjem doputovali u Zagreb, ali su stvari krenule nizbrdo već u prvoj minuti kada je žuti karton dobio Johan Krojf. Dodatno otežanje fudbalerima u naradnžastim dresovima stiglo je u 19. minuti kada je Čehoslovake do prednosti doveo Anton Ondruš, ali je u periodu od 13 minuta nakon isteka sat vremena igre ekipa Džordža Knobela ipak stigla u povoljniji položaj. Prvo je iz igre isključen Jaroslav Poljak, a potom je u 73. minuti vlastitu mrežu zatresao strijelac do tada jedinog gola na utakmici.
Optimizam Holanđana ipak nije dugo trajao, s obzirom da je samo tri minute poslije izjednačujućeg pogotka izjednačeno brojčano stanje dva tima na terenu nakon što je direktan crveni karton pokazan Johanu Niskensu. Ekipe su sa po deset igrača na terenu ušle u produžetke u kojima je do nove prednosti stigla Čehoslovačka u 114. minuti, a strijelac je bio Zdenek Nehoda koji je samo minutu poslije pretrpio oštar prekršaj zbog kojeg je s terena odstranjen još jedan Holanđanin, ovoga puta Viljem van Hanegem. Konačni rezultat dvije minute prije isteka dva sata igre postavio je Frantisek Veseli, pa su Čehoslovani s 3:1 u iscrpljujećem meču obezbijedili finale u Beogradu.
Dan poslije na beogradskoj “Marakani” odigran je polufinalni meč između domaćina i Zapadne Njemačke, a on će u fudbalskim pričama ovoga prostora zauvijek ostati zapamćen po najboljem prvom i najgorem drugom poluvremenu jugoslovenskog fudbala. Predvođeni Josipom Katalinskim, Ivicom Šurjakom, Draganom Džajićem, Branom Oblakom, Slavišom Žungulom i Juricom Jerkovićem fudbaleri Jugoslavije bili su apsolutni favoriti u očima domaće javnosti, a opravdanost takvih očekivanja potvrdili su u samo pola sata igre protiv branionca titule. Danilo Popivoda je u 19. minuti zatresao mrežu Sepa Majera, a isto je na isteku 30. minute uradio Džajić, te se na poluvrijeme otišlo s rezultatom koji od toga dana na prostoru bivše Jugoslavije važi za “najopasniji”.
U drugom poluvremenu jugoslovenskim fudbalerima ipak je bilo od većeg značaja poniziti, nego pobijediti protivnika, te su provlačenja lopti kroz noge germanskim defanzivcima bila učestalija od udaraca upućenih ka golu iz već izgrađenih prostora. Opomena je stigla u 64. minuti kada se udarac Ditera Milera odbio od prsa Hajnca Floha i završio iza leđa Ognjena Petrovića, da bi se kazna desila osam minuta prije kraja, a tada Mileru nije trebala ničija pomoć, pored one koju su mu dali domaći igrači koji su ga nečuvanog ostavili na liniji peterca poslije kornera.
Iako je Jugoslavija ofanzivno krenula u produžecima, put do mreže ipak je bio zatvoren od strane odbrane kojom je uspješno komandovao Franc Bekenbauer. Zapadna Njemačka bila je poprilično bezopasna na drugoj strani, barem do 115. minute kada Miler svojim drugim golom dovodi svoj tim do prednosti velikim preokretom nad domaćom ekipom. Minutu prije kraja Zapadna Njemačka uspijeva doći do gola koji je značio pobjedu od dva razlika nakon što su Jugosloveni skoro sa svim raspoloživim snagima krenuli u napad, a Miler iskoristio veliku količinu prostora na protivničkoj polovini i došao do svog het-trika.
Meč za treće mjesto na zagrebačkom “Maksimiru” ponovo je donio 120 minuta fudbala za Jugoslaviju, ali i novi poraz kao ishod utakmice. Holanđani su poveli golom Ruda Đilsa u 27. minuti, a do 2:0 stigli 12 minuta poslije pogotkom Vilija van de Kerkofa. Do odmora prednost Holandije uspio je smanjiti Josip Katalinski, a osam minuta prije kraja utakmice produžetke je izborio Džajić. U dodatnih pola sata igre domaći sastav se nije uspio domaći medalje koju je svom timu novim golom donio Đils u drugoj minuti drugog produžetka.
U finalnom meču u Beogradu Čehoslovaci su nakon 25 minuta imali prednost od dva gola. Jan Švehlik je prvi pogodio u osmoj minuti, a vođstvo je povećao Karol Dobiaš. Četvrtim golom turnira u 28. minuti Miler je smanjio prednost Čehoslovačke, a konačnih 2:2 unutar 90, ali i 120 minuta igre postavio je Bernd Helcenbajn u posljednjoj minuti regularnog vremena. U dodatnih pola sata igre ekipe nisu uspjele naći put do mreže, pa se pristupilo izvođenju jedanaesteraca. Prva četiri čehoslovačka i tri njemačka fudbalera bila su precizna s bijele tačke, a onda je uslijedio promašaj Ulija Henesa koji je otvorio priliku Antonjinu Panenki da donese prvi trofej evropskog prvaka svojoj zemlji.
“Javio sam se da šutiram posljednji penal jer smatram da je s bijele tačke najlakše postići pogodak u fudbalu, to je jako jednostavna stvar” – rekao je Panenka o penalu koji je izveo potkopavanjem lopte koju je usmjerio ka sredini gola gledajući Majera kako pada u svoju lijevu stranu.
Tvorac načina izvođanja penala koji se i danas smatra najpopularnijim u istoriji fudbala našao je svoje mjesto u najboljih 11 igrača turnira, baš kao i Miler koji je za reprezentativni tim skupio tek 12 nastupa, a uspio je biti najbolji strijelac ovog Evropskog prvenstva. Ivo Viktor bio je najbolji golman turnira, a iz redova Čehoslovačke u najboljem sastavu našli su se i odbrambeni igrači Ondruš i Jan Pivarnik, vezni fudbaler Poljak, kao i napadač Nehoda. Rud Krol, kao jedini Holanđanin i Bekenbauer upotpunili su defanzivnu liniju, a Rajner Banhof kao treći Nijemac i Džajić kao jedini Jugosloven upotpunili su mjesta u ekipi.
Evropsko prvenstvo 1976. godine u Jugoslaviji ostaće zapamćeno i kao najkompetativniji završni turnir u istoriji fudbala, s obzirom da niti jedan od mečeva nije odlučen unutar regularnih 90 minuta. Bekenbauer je u finalnom meču upisao svoj 100. nastup za nacionalni tim, a zbog promašaja Henesa nije imao priliku šutirati peti penal u seriji koji mu je bio namijenjen. Penal serija održana u Beogradu do današnjeg dana je jedina koju je Njemačka uspjela izgubiti na velikim takmičenjima.
Način izvođenja penala koji danas nosi ime po njegovom realizatoru, barem po izjavi Panenke, nije nastao kao plod mašte u trenutku, već je bio pripreman i na ranijim treninzima praškoh Bohemiansa:
“Često bih se kladio s klupskim golmanom kada su u pitanju penali, a takav vid ponižavanja mi je bio najdraži. Nagrada za pobjednika opklade najčešće bi bilo pivo, ponekad i čokolada. U jednom trenutku sam s time morao prestati jer sam se poprilično udebljao”.
armando
panenka hladenokrvno zabio cesi su igrali dobro steta sta plavi nisu uspjeli dobit svabe ovo je bilo zadnje na euru da se igra s 4 ekipe nakon toga su dosle 2 skupine