(VIDEO) Evolucija proslave gola: Od visoko podignutih ruku do siu

Od prvih golova zabilježnih okom kamere do dana današnjeg fudbaleri su na razne načine proslavljali golove i kako je vrijeme odmicalo to je postajalo sve raznovrsnije. 

Fudbal je još od svog nastanka je privlačio velike mase ljudi. U Engleskoj su se osnovali prvi klubovi, lige, dolazilo je lokalno stanovništvo, stvarali su se prvi heroji. 

Onda se kao svaka dobra ideja proširila preko granice i dobijala svoje razne varijante, s tim da su se glavna pravila poštovala. Svako je dodao nešto svoje, a posebno je bilo značajno kada su se prve lopte zakotrljale u Južnoj Americi, jer zbog igrača iz Brazila, Argentine, Urugvaja fudbal jeste onakav kakav je danas. 

I baš na tlu pomenutog Urugvaja je održano prvo Svjetsko prvenstvo, gdje su se srele reprezentacije iz čitavog svijeta. I ranije su klubovi iz raznih država igrali jedni protiv drugih, ali zbog ovog turnira je došlo upoznavanja raznih stilova igre i mnogo toga su svi imali priliku da uče jedni od drugih. 

Tada je fudbal nosio i tu dozu džentlmenske igre, pa su se protivnici maksimalno poštovali, tražilo se od igrača da se na terenu ponašaju kao prava gospoda.

Proslave golova nisu bile nešto specifične kao danas. Obično je strijelac podigao obje ruke u vazduh, zagrlio se sa svojim saigračima, a ono što je nezamislivo danas fotografi i navijači su takođe ulazili u teren da se raduju s njima.

Ni u godinama koje slijede nije se puno toga promijenilo, sem što je bilo zabranjeno navijačima da ulijeću u slavlje s igračima. Onda je sedamdesetih došlo do male promjene, a to je da su igrači nakon postizanja gola počeli skakati s visoko podignutim rukama i tako su apsolutno svi slavili. 

Već u sljedećoj deceniji igrači su postajali slobodniji prilikom proslava, pa su tako počeli trčati do klupe gdje su njihovi trener i saigrači ili da preskaču reklame oko terena.

Naravno iz osamdesetih ostaće zauvijek upamćeno i slavlje Dijega Armanda Maradone nakon golova protiv Engleske gdje je nakon kratkog trka skočio s podignutom pesnicom u vazduhu.

I sve se onda promijenilo na Mundijalu u Italiji 1990. godine i gola Kamerunca Rožea Mile. Zatresao je mrežu Kolumbije i zaplesao kod korner zastavice.

Četiri godine kasnije sa Svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Američkim Državama pored titule koju je osvojio Brazil pamti se i proslave Bebeta protiv Holandije kada je pokazivao kao da ljulja bebu, jer se njegova žena porodila dva dana ranije. 

Sve većim brojem televizijskih prenosa, sve većim praćenjem fudbalera kao popularnih zvijezda i ulaskom velikog novca dosta toga se promijenilo u samom fudbalu posljednjih decenija. 

Bilo je onih koji su bili isprovocirani novinskim natpisima, pa će ostati upamćeno “šmrkanje” Robija Faulera i zubarska stolica Pola Gaskojna ili provocirajuće “Why always me” Marija Balotelija

Obafemi Martins je svaki gol proslavljao s nekoliko kolutova u vazduhu, Raul ljubeći prsten, Sipvine Šabalala tradicionalnim plesom, a bilo je tu još mnogo ljubljenja kamera, proklizavanja na koljenima, slavlja kao junaci iz video igara, pozivanja, mahanja rukom oko ušiju kao Luka Toni ili Aleksandar Mitrović.  

Onda slučajno upadanje u kanale kao Milan Jovanović i sada vjerovatno napoznatija proslava “Siu” Kristijana Ronalda. Naravno tu je i skidanje dresova, što se dosta smanjilo jer se za to dobija žuti karton. Bilo je tu dosta i kreativnih poput Islanđana na pecanju, pravljenja vozića.

Sada mnogi mladi fudbaleri u velikim klubovima prilikom postizanja golova pokušavaju imitirati svoje idole i biće zanimljivo vidjeti šta nam budućnost donosi po ovom pitanju. 

Postavi odgovor