Ispod površine: Boris Raspudić, heroj koji to nikada nije pokušavao biti

Banjalučki Borac jedan je od najsnažnijih simbola grada na Vrbasu. Klub u svojim vitrinama ima pehar Kupa Tita Maršala, Mitropa kupa, Premijer lige i Kupa Bosne i Hercegovine, uz veći broj osvojenih naslova Prve lige Republike Srpske. “Velikan iz Platonove” pored toga posjeduje i snažnu komponentu socijalne povezanosti sa svojim gradom, a jedan od najzaslužnijih za to je Boris Raspudić, Kapiten. 

Samo jedan od jedanaest igrača na terenu je kapiten. Samo jedan od stotinu, ili čak više, kapitena je onaj uz čije će se ime uvijek dodavati taj snažni, na neki način epski, herojski, simbol dok će ostali samo nositi tu traku oko ruke čija se boja razlikuje od boje dresa. Društva imaju svoje omiljene i omražene, uz puno onih sivih, biti taj manje voljen neuporedivo je lakše, za nositi epitet takvog često se ne trebaš ni truditi. Opsesivno zalaganje te neće dovesti ni do ove druge krajnosti u kojoj ćeš biti onaj nakon čijeg će se stiska ruke na ulicama grada raširiti osmijeh na licu poznanika kojeg pozdravljaš.

Grad i klub u kojem sam i uz koji sam rastao nema veliki broj omiljenih, iz prostog razloga što su se mnogi previše trudili biti takvi, pa su sami sebi neshvatajući da to rade onemogućavali put prema vječnosti, dok je bilo i more onih koje će društvo odmah u startu prepoznati kao pogrešne i nedostojne uzdizanja i zauvijek ih sputavati. Bio je u moru tih pogrešnih i jedan pravi, bio je i jeste jedan koji je drugačiji od ostalih. Jako malo je govorio, a poprilično puno radio i dokazivao. 

Boris Raspudić je miljama daleko od najboljih svjetskih fudbalskih igrača, ali su isto tako neki od tih najboljih, najvećih i šta sve nisu kilometrima iza Boke kada se priča o značaju igrača za jedan klub, a igrači, to nas je bar posljednja godina o sportu naučila, osnovna su vrijednost svakog kluba. 

titula
foto: FK BORAC Banja Luka

Postoji u Banja Luci naselje po imeni Starčevica. Ta Starčevica ima svoju prepoznatljivu ulicu po imeni Save Ljuboje. E pa, u toj ulici Save Ljuboje odrastaju djeca iz kojih zanos šutiranja lopte ne izvlači imena Ronalda, Mesija ili Ronaldinja. Ulicom odjekuje samo riječ kapiten, a ko je kapiten u toj ulici, naselju i gradu i te kako se dobro zna.

Kapiten do svoje 15. godine loptu nije šutirao van granica ulice Save Ljuboje, da bi se tek poslije uz silna nagovaranja svojih drugara i trenera Škole fudbala Džaja priključio tom klubu iz predgrađa Banja Luke. Svjedoci vremena kažu da je njegovo prvo razumijevanje treninga odmah uspostavilo nad njegovim umom režim truda, rada i dorade, mnogima je čudno u to vrijeme izgledao njegov pristup, ali gledajući iz današnje perspektive apsolutno je jasan, jer on je vodio do cilja. Na “sicu” do treninga, na “paksicu” nazad, a na terenu pun gas, do iznemoglosti. 

Boka ni dan danas ne dopušta nekom da bude bolji na riječima, jer riječi svi mi govorimo, a malo ko može raditi toliko koliko Kapiten radi. U karakter Kapitenove ličnosti ništa nije toliko duboko urezano koliko je njegov omiljeni klub, koji je bio sljedeća, a ispostaviće se i vječna stepenica na njegovom putu. Borac je ono što Boris Raspudić jeste i što će biti, te taj klub i igrač nemaju puno smisla jedno bez drugog. Borac daje smisao Bokinom životu, Boka daje smisao Borčevoj postojanosti i to je začarani krug koji su neki ljudi u više navrata pokušavali raskidati, ali nikad nisu uspjeli. Kada bi ga tjerali on bi bio tu, a i kada bi on otišao „Velikan“ je bio dio njegovog života.

gol makabi
foto: FK BORAC Banja Luka

Tek rijetki na ovom svijetu imaju sreću da im život vrati ono što su zaslužili. Kapiten je svoju imao, ali je zauzvrat na toj vagi života trpio i niske udarce nakon kojih bi svako posumnjao u bolje sutra, ali on nikada nije dopustio riječi predaja da postane dio njegovog vokabulara, jasno se držao poruke koju je svakodnevno gledao na fasadama grada: Do iznemoglosti. Banjalučka su ljeta podnošljivo vruća, što u Haifi nije slučaj i ne bi bilo lako nekom Banjalučaninu ljeto u tom izraelskom gradu provoditi, ali ajde da kažem, pošto nas je Boka ubijedio u suprotno, moglo bi se u Haifi provesti ugodnih 70 minuta života. Ma čuj mene ugodnih, najljepših u životu. 70 minuta… Najvećem broju ljudi na ovom svijetu predstavljaće isključivo vremenski interval u kojem je vrijeme iscurilo i nikada se više neće vratiti. Izraelskih 70 minuta… Borac i Banja Luka su debelo zaslužili. Čekali ih, nadali im se, vjerovali i maštali tek da bi se oni jednom desili i zauvijek se urezali u sjećanje, pa nanovo i deset godina poslije koristili, jer nam na to niko ne može uskratiti pravo i radost. 70 minuta je sve što život jeste i sve što fudbal jeste.

Izraelci su na plažama 13. jula 2011. godine u sedam poslije podne razmišljali kako turistima izvući još nešto iz džepova prije nego što se oni upuste u noćni život primorskog mediteranskog grada. Djeca u Budžaku su istog dana razbijali glavu time kako bi svi zajedno mogli pogledati fudbalsku utakmicu. Ideja je pala tamo gdje se fudbal u tom banjalučkom naselju rađa i umire – na školsko igralište Osnovne škole „Borisav Stanković“. Kablovi su razvučeni, struja ukradena, jedan od onih televizora koji godinama nije služio ničemu ponovo je dobio funkciju, kao i neki mali sto na koji je on bio postavljen.

budzak
foto: Privatna arhiva

Razlika između Srđana Grahovca i svih ostalih veznih igrača koji su do sada nosili dres Borca ogleda se u tome što Graha prije nego što oduzme loptu protivniku u glavi ima spremno rješenje. Nepuno puta u njegovoj karijeri to je rješenje bio Boka, koji je stajao sam na desnoj strani terena u blizini šesnaesterca, ostavljen i zaboravljen od strane 19-godišnjeg Talaba Tavate kojem je neko rekao da tog dana u goste dolazi neki klub za koji niko nikad nije čuo i da ne mora ispunjavati defanzivne zadatke. Kapiten je za Borac bio i uvijek će biti najbolje rješenje, a znao je to i Graha kada mu je odigrao loptu na stranu, nakon čega je Boka jednim dodirom nju usmjerio prema golu Nira Davidoviča, a drugim mu već poručio da je u životu važno biti Borac, koliko te god drugi otpisivali.

Osvojio je Boka sa Borcem prvu i jedinu titulu Premijer lige, slavio s upaljenom bakljom na krovu autobusa, pobjeđivao veliki broj derbija, a ništa od toga nikad neće ostati urezano u sjećanju kao taj gol. Kao najljepši 24. minut i najljepših 70 minuta u životima. Jer koliko god da on često znao biti nejasan i nepravedan, život katkad ponudi neki viši smisao. Život ponekad ponudi gol, nakon kojeg se možeš zadovoljiti time što prepoznaješ trenutak u kojem se dobre stvari dešavaju dobrim ljudima, a malo šta u ovom postojanju ima smisla kao to.

Postoje dani kojih se čovjek, naizgled bezrazložno, sjeća s jasnijom slikom u glavi od svih drugih. Jedan od takvih dana u mom životu bio je onaj kada je Boka po treći put postao dio Borčeve svlačionice. Ta sezona bila je jedna od najlošijih u istoriji kluba, jer da nije, vjerovatno se ni autor ovih redova u njoj ne bi nalazio, a onda je jednog dana u nju uhodao smisao.

Smisao svih nas mlađih igrača iz Banja Luke koji smo birali biti dio svlačionice onda kada nas baš nije išlo, ni individualno jer smo bili na marginama ekipe, a ni ekipno jer je ista ta ekipa ispadala iz lige. Trebao nam je tad baš on da nas podsjeti da je u životu jedino važno biti borac i biti uz Borac, a sve će drugo proći. I taman kada je odradio svoj zadatak zbog kojeg je došao i u novu generaciju igrača usadio tu zaraznu ljubav prema klubu, uslijedilo je ono što nikome i nikada nije palo na pamet da bi se jednoga dana moglo desiti. 

Boka raspudic 2
foto: privatna arhiva

Nisam siguran da postoje te riječi koje mogu opisati neprirodnost rastanka Borca i Borisa Raspudića. Ne znam više ni da li u fudbalu i dalje postoji minimalna ostavština romantičnog poštovanja prema ljudima koji su identitet nekog kluba, postoji li pamćenje svakog onog NE koje je igrač rekao drugim klubovima, postoji li sjećanje na svako ono DA koje je rekao klubu i kad je mogao zaraditi više i igrati bolji fudbal ili je danas u fudbalu dovoljno samo nepoklapanje vizija i interesa da bi do dolazilo do raskida saradnje? Ako današnji fudbal mora podrazumijevati poslušnost i povez preko očiju onda mu je neophodno mijenjati ime, jer mu namjena definitivno više nije ista.

Kapiten nije želio puno. Skromno kao uvijek htio je samo mahnuti tribinama, pustiti suzu i zauvijek napustiti klub kojem je najviše dao i koji mu je najviše dao. Nije to tražio samo on, jer nije on jedini koji se na taj dan htio oprostiti. Banjalučka publika je takođe željela mahnuti njemu i pustiti suzu znajući da će na sljedećeg Kapitena čekati decenijama, a možda ga čak nikad dočekati neće. Njegove su riječi govorile da je i Frančesko Toti proveo posljednji period u Romi na klupi, te da on ne mora da bude na terenu tih posljednjih 90 minuta, tražio je samo da mu se pruži da osjeti. Da kroz glavu prolete slike svih dana kada su noge čvrsto stajale na terenu, na tribinama, na krovu autobusa nakon gola Milana Stupara na Grbavici. Čudna je ta njegova poniznost jer svi mi znamo da je on tu utakmicu morao igrati, zbog sebe i zbog nas. On ipak nikad nije bio Toti, niti bilo ko drugi, jednostavno je bio Boka. Boris Raspudić. Borac. Kapiten. 

Piše: Stefan Pupovac

 

Boris Raspudić je bio gost četvrte epizode Meridianovog podkasta “Indirekt” koji je emitovan 25. marta.

5 Komentara

    Raspudic je faca prava;))

    Odgovori

    Hrabar potez…

    Odgovori

    Ovaj Borac ima dusu..

    Odgovori

    Borac BL🦾🦾🦾

    Odgovori

    Klub koji se odrekao zvijezde na grbu a koja je bila otpor tadasnjem režimu, nema pravo da se kiti titulama..Sad je to drugi klub pa neka osvaja i kiti se drugim titulama

    Odgovori

Postavi odgovor