Nakon niza kozmetičkih promjena u decenijama iza nas, fudbal je juče doživio svoj potpuni sunovrat. Zvanično je najavljeno pokretanje Superlige, koju će sačinjavati 12 za sada potvrđenih učesnika uz još osam onih koji će se u vremenu koje je pred nama priključiti takmičenju. UEFA je preduhitrila zvanično saopštenje “otuđenih sinova”, pa je brže-bolje najavila sankcije koje će sami klubovi, ali i njihovi igrači snositi ukoliko krenu u realizaciju najavljenog projekta.
Klubovi iz tri razvijene i istorijski gledano za razvoj fudbala kao sporta, krucijalne evropske zemlje, najavili su pokretanje zatvorenog takmičenja koje bi trebalo okupljati “najveće klubove” Starog kontineta, pritom neomogućavajući povezivost takvog nadmetanja sa suštinom sporta – borbom za što bolji plasman nekog sportskog udruženja. Mančester junajted, Mančester siti, Liverpul, Čelsi, Totenhem, Arsenal, Barselona, Real Madrid, Ateltiko Madrid, Inter, Juventus i Milan pokretači su ideologije, pod nazivom takmičenja, Superlige koja bi svjetlo dana mogla ugledati već krajem nadolazećeg ljeta.
Jasno i glasno protivljenje ovakvoj ideji objavili su UEFA, FIFA, udruženja liga iz kojih navedeni klubovi dolaze, ali i klubovi poput Pari Sen Žermena, Borusije Dortmund i Bajerna, bez kojih priča o kompetativnosti za titulu najboljeg u Evropi pada u vodu. Zvanično ne rekao je i Porto, koji je prvi klub koji je priznao da mu je uručena pozivnica za učešće u putujućem cirkusu. Leđa evropskoj i svjetskoj kući fudbala okrenuli su predsjednik Juventusa Andrea Anjeli, dojučerašnji predsjednik udruženja evropskih klubova i prvi čovjek Real Madrida Florentino Perez koji su do skoro bilo bliski saradnici Aleksandra Čeferina.
Koliko god bilo apsurdno gledati da su UEFA i FIFA postala dva tijela koja se zalažu za pravednost i istinsku čistinu fudbala kao društvene komponente nepodložne korupciji, finansijskim manipulacijama i omalovažavanju slabijeg, toliko ne treba slijepo vjerovati u to da je njihovo biranje strane u otvorenom ratu koji slijedi motivisano isključivo ljubavlju prema sportu koji promovišu. Ideja o bilo kakvoj Superligi posljedica je isključivo svih aktivnosti u te dvije krovne fudbalske kuće u godinama iza nas. Selektivne primjene njihovih propisa, enormne količine nelegalnog novca što su putem njihovih potpisa dolazile i odlazile, kao i najsvježiji primjer dodijeljivanja organizacije Svjetskog prvenstva u fudbalu 2022. godine Kataru na stavlja ih u poziciju onih čiji će se javni istupi ne toliko lako opravdavati dobrim namjerama.
Gledajući širi društveni kontekst, najmanje straha u čovjeku izazivala bi činjenica da se na nivou Evrope pokreće novo takmičenje u kojem će učestvovati 20 klubova, te će se oni iz godine u godinu boriti za prestiž i osvajanja nekog pehara, ma od kojeg se on materijala pravio. Suštinski problem je sociološka uloga fudbala kao eksperimentalnog tijela, koja se u praksi pokazala itekako mjerodavnom u prethodnom vijeku. Bez puno problema Margaret Tačer ubijedila je naciju da baš ona kreće u otvorenu borbu s fudbalskim huliganima od kojih želi sačuvati Kraljevstvo. “Čeličnoj dami” nije palo na pamet da riješava kafanske tuče, statističkim mjerenjem količinski nedostižne onim koje su se mogle povezivati uz utakmice fudbalskih klubova na Ostrvu, već se odlučila za “ušminkavanje” i potom javno prezentovanje problema kojim je dobila naklonost javnosti, pa potom krenula u ostvarivanje svog političkog plana – komercijalizacije svega što postoji i uspostavljanja apsolutne kontrole nad svakim bićem koje postoji.
Da je javno mnjenje poprilično irelevantna teza za koristiti je kao oružje u argumentovanim raspravama imamo i bliske primjere. Dovoljan uzorak za analizu istinitosti takvih tvrdnji nam je zagrebački stadion “Maksimir”, koji je prvobitno zamišljen, a nakon toga i decenijama promovisan kao mjesto na kojem je “započeo rat”, a potom se i od njega očekivalo da opravda “činjenicu” da su nam stadioni prazni zbog divljaka, propalica, ološa i klošara, a ne zbog nemara, nerada i korupcije u organima koji bi se trebali baviti njegovom popularizacijom i razvojem. Nijedan od dva navedena nije prošao. Niti je samo stotinjak učesnika tuče na utakmici između Dinama i Crvene zvezde naoružano krenulo u novo iscrtavanje granica na Balkanu, niti je nakon što je Zdravko Mamić otjerao “Bad Blue Boys-e” sa stadiona na istom češće bilo od stotinjak gledaoca.
Opšta društvena pobuna jedina ima snagu zaustaviti prenošenje vrijednosti kojeg fudbal, kao najčvršće vezan društveni čvor, može prenijeti na cjelokupno društvo. Svjesni su toga svi oni koji preko tog sporta žele dokazati svoje neosporive poslovne vještine, pa zbog toga igraju na kartu jeftine industrije zabave odbacujući već izgrađene stubove na kojima on počiva, a prišivajući im one lakše varljive i širim drušvenim masama dostupnije. Bitnost fudbala za društvo omogućuje veliki spektar eksperimenata koji se nad njim mogu vršiti. Od onih apsurdnih, kao što su već navedeni pitanja slobode i opipavanje pulsa za pokretanje oružanih sukoba, preko fudbala biste na primjer mogli opipati i ideju uspostavljanja novih klasnih razlika.
Jer, kao što je Liga šampiona godinama unazad bila dostupna svima, a ustvari nije, pa čak i to pokretačima Superlige nije bilo dovoljno. Tako su i Harvard, Jejl, MIT i ostali prestižni svjetski univerziteti već godinama unazad dostupni svima, a ustvari nisu, kao što je i liječenje raznih oboljenja dostupno svima, a ustvari nije i tu se uvijek mogu postavljati pitanja o tome da li ćemo takve stvari ispravljati ili ih gurati u dublji ponor. Za to vrijeme, fudbal, koji nam već preko 100 godina suptilno najavljuje promjene i na ostalim društvenim poljima poručuje da se pokreće Superliga.
Daleko od toga da će Superliga biti nekonkurentna na evropskom tržištu, a sasvim sigurno je i da neće biti nedodirljiva. Ona suštinski nije ni stvarana za evropsko tržište, s obzirom da je svaki od klubova učesnika na istom već dosegao svoj maksimum, a sada su odlučili okrenuti leđa provjereno lojalnoj publici i krenuti u osvajanje nepoznate. Razlog ograničenosti broja učesnika takmičenja na 20 globalno prepoznatljivih upravo leži u tome što nikoga u Kini, Meksiku ili na Tajlandu nije zanimalo što su se Porto, Dinamo Zagreb, Granada i praška Slavija našli u četvrtfinalima evropskih kupova.
Superligašima su i te utakmice bili potvrdni dokazi da “mali” ne mogu generisati dovoljno novca od TV prava s vanevropskih tržišta, pa im zbog toga treba pokazati gdje im je mjesto i ostaviti im tu Ligu šampiona i Ligu Evrope, pa čak im dodati i Konferencijsku ligu da bi se dodatno zabavljali u okviru kontinenta dok će oni po dobrom starom evropskom receptu izrabljivati stanovništvo dalekih zemalja bez dopuštanja istom da sazna da tamo odakle oni dolaze postoji još nešto pored toga što im oni žele prezentovati.
Ono što je po društvo najopasnije uvođenjem ovog takmičenja jeste to isto društvo kojem je ono bili potrebno, jer da nije nikad se o njemu ne bi ni razgovaralo. Niko i nikada neće uložiti enormna finansijska sredstva u plasiranje prozivoda za kojeg unaprijed nije siguran da će ga konzumenti višestruko isplatiti i tu se završava sva priča o potrebi onoga što nam dolazi.
Mnogi će povikati širom Evrope, još više njih će kritikovati novonastalo takmičenje putem svojih društvenih mreža, potpisanih i nepotpisanih, ali najveći dio tih koji će to raditi odabraće utakmicu Barselona – Mančester siti ili Real Madrid – Mančester junajted radije nego Zrinjski – Sarajevo ili Borac – Željezničar, a tu leži problem s kojim se nikada nećemo uspjeti izboriti. Kao što UEFA, poput svakog drugog neodgovornog roditelja, nikada neće moći ispraviti greške kojima je razmazila svoju djecu i omogućila im da sada kada su ojačali ucjenjuju i uslovljavaju kuću u kojoj su se razvili.
Piše: Stefan Pupovac
Rale
Ova superliga je katastrofaaaaaa