Ispod površine: Hoću da postojim i da ti smetam

Derbiji su utakmice drugačije od drugih, te je svaki derbi različit u odnosu na neki koji on nije. Neuporedivo manje važno od priče koju takvim nazivom klasifikovane utakmice nose je ono što se u tim derbijima dešava na terenu. A zašto bi uopšte i bilo bitno, kad su sve te priče neodoljivo jedinstvene i lijepe?

Ako biste pitali 39-godišnjeg Hoakina, igrača s ponajboljim centaršutem ikad, kada planira da okonča svoju poštovanja vrijednu karijeru, on bi najvjerovatnije počeo pričati o tome kako je kao dječak sanjao da postane matador, pa bi se naknadno sjetio da je pitanje glasilo kako je glasilo, na što bi sa smješkom odgovorio da će odigrati još jedan derbi i da će to biti to. Hoakin se u Betis vratio prije šest godina, a tada je na svom predstavljanju u najdražem mu klubu izjavio: Došao sam da odigram još jedan derbi, nakon kojeg ću objaviti kraj karijere.

1890. osnovan je prvi fudbalski klub u Španiji pod imenom Sevilja Futbol, temelje tog, danas u evropskim okvirima i te kako respektabilnog kluba, postavili su engleski i škotski imperijalisti, jedni od rijetkih kojima vrući andalužanski dani nisu otežavali život do te mjere kojom su im ulične plesačice grijale srca. Na njihovu žalost, boja njihove kože ih je odbijala od plesačica izrazito tamnog tena, a i samih lokalnih radnika koji su ih često zbog toga ismijavali, te su se oni odlučili za nešto radikalniji politički potez kluba kojeg su osnovali.

osnivaci betisa
foto: printscreen/ Osnivači Betisa

Tačno na desetu godinu postojanja kluba u statut je uvršteno pravilo da pripadnici radničke klase, s naglaskom na stanovnike Rodrigo de Triane, naselja koje su nastanjivali isključivo pripadnici radničke klase, nemaju pravo nastupa za klub. Otjerani mladići odlučiše tada pokazati zube, kako samim imperijalistima, tako i svim njihovim lokalnim podanicima i osnovaše svoj klub, to jest pokret, jer ni tad, a ni danas, taj fudbalski klub ne postoji zbog onoga zbog čega svaki drugi fudbalski klub postoji – da bi pobjeđivao utakmice.

Klub su nazvali Betis, po rimskom imenu za rijeku koja protiče gradom, za klupske boje su uzeli boje andalužanske zastave, a svoje afinitete prema lingvistici pokazali su kreacijom izvedenice „balonpije“ što bi u prevodu na naš jezik bilo ekvivalentno riječi nogomet, te su time pokazali protivljenje prisvajanju anglicizama u svoj jezik i pokazali srednji prst svima onima koji su loptanje nazivali futbolom.

Do prvog sudara majke i odbačenog sina čekalo se sve do 1915. godine, kada je utakmica okončana prekidom nakon što je Sevilja poslije tri preokreta povela sa 4:3. I eto, tako je počelo, već 105 godina traje, a ništa se nije promijenilo, niti ima naznaka da hoće. Već 1918. zaljubljenici u zeleno-bijeli dres izboli su Manuela Pereza, koji je bio… pa bio je igrač Sevilje. Na sljedećem derbiju golman Betisa napadnut je otvorenim plamenom od strane navijača Sevilje, do španskog građanskog rata dešavala su se i ubistva u gradu koja su se povezivala sa dva fudbalska, ovaj nogometna kluba.

osnivaci betisa 1
foto: printscreen/ trening Betisa pred derbi

Noviju istoriju obilježili su otvoreni sukobi, verbalni i fizički, predsjednika dva kluba, del Nida i Lopere. Noviju istoriju obilježilo je još nešto, Sevilja je u posljednjih petnaest godina šest puta podigla pehar Lige Evrope, a u fudbalu postoji samo jedna stvar bolnija od poraza u gradskom derbiju, trenutak u kojem gledate kako vaš najveći rival osvaja evropsko takmičenje, a Betisovi navijači su gledali kako Sevilja postaje nedodirljiva kraljica drugog najprestižnijeg evropskog takmičenja.

Iako Betis nema apsolutno nijednu kompetitivnu notu u svom karakteru i samim sloganom kluba koji glasi “Manique pierda”, ili na našem “još više dok gubimo”, te kroz svaku navijačku pjesmu provlači riječi o ljepoti gubljenja, ali postojanja, nijedan Betisov navijač nikad neće rado prihvatiti činjenicu da je Sevilja ne šest puta, već samo jednom postala prvak nečega evropskog.

Dok bi vjerovatno svaki navijač Sevilje izrekao veliku laž onda kada bi rekao da niti jedan put tokom svog života nije poželio biti navijač Betisa i previše je zbunjujuće na kraju krajeva ta želja navijača Betisa da budu omraženi od strane navijača Sevilje, a to nisu. Kao i želja navijača Sevilje da ne budu omraženi od strane navijača Betisa, a nikad neće postojati jedan jedini navijač Betisa kojem osjećanja prema Sevilji neće biti jednaka potencijalnom ubici rođenog djeteta.

Sevilja se vanserijski dobrom klupskom strategijom izdigla iznad prosječnosti u kojoj se Betis i dalje guši i više ga ne gleda kao ravnopravnog, ali Betis će uvijek glasno reći da ga boli briga za tim, jer Betis ne želi da pobjeđuje, pa čak ni Sevilju, Betis isključivo želi da smeta Sevilji, da ismijava njeno ime i postojanje, da joj kaže da je mrzi iz dna duše kad god mu se za to ukaže prilika, da na bojno polje izlazi sa zastavom svoje Andaluzije, dok nekadašnja majka, a danas samo omražena komšinica viori imperijalističku. Da na svakoj fasadi sprejom prekriži futbol i napiše balonpije. Da postoji. I da joj smeta.

Piše: Stefan Pupovac

Postavi odgovor