Milan Gurović, legendarni srpski košarkaš, u razgovoru za MeridianSportBH je između ostalog pričao o svojoj veoma bogatoj reprezentativnoj i klupskoj karijeri, kao i trenerskom poslu kojim se trenutno bavi. Podijelio je mnoge zanimljive anegdote u koje su uključeni Pau Gasol, Huan Karlos Navaro, Dragan Šakota i drugi, a dotakli smo se i trenutnog stanja u regionalnoj košarci.
Milan Gurović se trenutno bavi trenerskim poslom i u Beogradu posjeduje vlastitu košarkašku akademiju, u čijem sklopu funkcioniše KK Real, sa kojim je prethodnih dana gostovao u Banjaluci.
Kadeti ove ekipe, sa klupe predvođeni Nenadom Đorićem, odigrali su prijateljske mečeve protiv vršnjaka iz Borca iz Igokee, a ostvarena je i saradnja sa Realom iz grada na Vrbasu.
“Nisam ni znao da postoji Real Banjaluka i ispala je prilika da dođemo ovdje na poziv Borca i Igokee, da odigramo dvije prijateljske utakmice, što smo vrlo rado prihvatili. Mi smo novoosnovani klub, koji nema još ni godinu dana i za sada to lijepo funkcioniše.
Klub je u sklopu moje akademije, ja sa klincima radim već dvije-tri godine i prije mjesec dana sam završio svoju halu. Tu nam je baza, igramo utakmice i na početku smo se fokusirali samo na individualni rad s klincima, ali smo drugar i ja onda došli na ideju da otvorimo svoj klub i mogu ti reći da imamo perspektivne igrače. Nažalost, četvorica nisu došla zbog virusa korona, a oni su fenomenalni centri.
Prvo što sam pitao je kakvi su Borac i Igokea, jer su ih pohvalili. Vidio sam da tu ima talentovane djece, ali treba raditi sa njima, nije bitan samo talenat. Par momaka mi se svidjelo zbog toga što su pokazali i rad i talenat” – započeo je Gurović.
Zadržali smo se na temi akademije i rada sa mladim igračima, a Milan je svoju viziju o ispravnom usmjeravanju djece iznio na sljedeći način:
“Nenad Đorić radi sa plejmejkerima, bio je izuzetan na toj poziciji, ja sam zadužen za bekove i krila, a imamo još jednog momka koji je tu za centre. Veliki je problem u čitavom regionu, gdje djeca od 197-198 cm igraju četvorku i peticu. Prvo, ti ne znaš koliko će to dijete da izraste, drugo, ne trebaju da igraju na tim pozicijama, a treće, u mlađim kategorijama bih pozicije i zabranio.
Po meni, oni trebaju da budu polivalentni, da pokrivaju sve, da nauče i da igraju leđima i da driblaju, kao i da igraju pik, te se jednog dana razviju u prave igrače. Trenutno smo se fokusirali na akademiju, uvjeren sam da ćemo biti sve bolji iz godine u godinu, zato što stvarno imamo dobre klince i to je neka naša trenutna priča.
Kada govorimo o menadžerima, oni mogu samo da mi se jave da dovedu klinca, a ne da ga uzmu (smijeh). To su ljudi koji kao da dođu kod mame i pitaju: ‘Šta si spremila za ručak, šta ima da se uzme’? Majstore, donesi nešto da ti napravim, pa ćeš onda uzeti (smijeh)”.
Većini ljubitelja košarke sa ovih prostora, naš sagovornik je poznat kao neko ko je pružao sjajne partije u reprezentativnom dresu, a sve je počelo bronzanom medaljom na Evropskom prvenstvu 1999. u Francuskoj, kada je trener nacionalnog tima bio Željko Obradović.
Godinu dana ranije, Predragu Stojakoviću i njemu je bilo zabranjeno da učestvuju na Mundobasketu u Grčkoj, na kome je Jugoslavija stigla bila šampion.
“Te 1998. sam imao 23 godine, bili smo na Kopaoniku. Tada je važilo pravilo da imamo dvojno državljanstvo i predsjednik FIBA-e Jorgos Vasilakopulos je zabranio Predragu Stojakoviću i meni da učestvujemo na Svjetskom prvenstvu. Bili smo razočarani, bukvalno posljednji dan su nam saopštili da je nemoguće da igramo i sve je palo u vodu.
Na Evropskom prvenstvu u Grčkoj sam osvojio svoju prvu medalju, bronzanu, ali za mene kao da je zlatna. Bio sam počastvovan da budem s takvim veličinama kao što su Vlade Divac, Predrag Danilović, Dejan Bodiroga i ostali. Jedno lijepo i veliko iskustvo” – prisjetio se legendarni košarkaš.
Za reprezentaciju Jugoslavije je uslijedilo Evropsko prvenstvo u Turskoj 2001, gdje su pod trenerskom palicom Svetislava Pešića dominantno osvojili zlatnu medalju.
“Posebno je bilo to što smo imali dobru hemiju. Naravno, moraš da imaš i kvalitetne igrače da bi tako nešto radio, a Istanbul je malo pao u zapećak zbog Indijanapolisa sljedeće godine.
Na tom Evropskom prvenstvu smo stvarno izdominirali u smislu da smo, od prvog dana kada smo se okupili, pa do posljednje utakmice, ostali neporaženi.
Ako se ne varam, na dva ili tri turnira u Turskoj i Njemačkoj nismo izgubili, da bi otišli prvo u Antaliju, prošli grupnu fazu, onda četvrtfinale, pa polufinale i finale, što je bila dominacija” – istakao je 46-godišnjak.
Na red je došao i famozni Indijanapolis, u kome su se “Karijevi” izabranici 2002. okitili titulom šampiona svijeta. Tadašnja Jugoslavija je u finalu savladala Argentinu, a u eliminacionoj fazi su ranije pali Novi Zeland i Sjedinjene Američke Države, protiv kojih je protagonista ove priče posebno zablistao.
“Došli smo tamo kao prvaci Evrope te smo pored Amerikanaca i Argentine bili među favoritima. Drugačije su nas gledali, nije isto kada dođeš sa stavom da si nešto uradio, druge ekipe su motivisanije protiv vas nego protiv ostalih, teže je braniti tron, nego ga osvojiti.
Izgubili smo od Portorika i Španije, bili smo malo poljuljani, a tu je Divac odigrao značajnu ulogu. Okupio nas je, bio je taj idejni vođa, motivisao nas je i držao svlačionicu na okupu” – kazao je Milan.
U meču protiv SAD, Gurović je postigao 15 poena, a bio je izuzetno siguran u ključnim momentima. O toj utakmici, ali i o kasnijim reakcijama ljudi iz Srbije, koji su isticali da Amerikanci nisu došli u najboljem sastavu, govorio je ovako:
“Nismo njih očekivali u četvrtfinalu, mislili smo da ćemo se susresti u samoj završnici. Ljudi zaboravljaju da smo mi mala država od šest miliona stanovnika, dok npr. Čikago ima deset miliona, totalno smo nebitni na nekoj svjetskoj mapi. Druga stvar, od tih 12 igrača, devet je ol-starova, a četvorica imaju NBA prsten: Pol Pirs, Šon Merion, Majkl Finli i Ben Valas.
Šta reći o Redžiju Mileru, a na klupi je bio Džordž Karl. Ljudi u Srbiji to malo omalovažavaju, uspjeh se ne prašta, mi smo specifičan narod. Miler je jedini bio korektan i došao je da nam čestita, Amerikanci su bili malo prepotentni, ne znam iz kojeg razloga, može im se (smijeh)”.
U polufinalu, Jugoslavija je savladala Novi Zeland predvođen Šonom Perom Kameronom, a zatim su srušili i Argentinu te došli do zlata.
“Ta naša pobjeda u četvrtfinalu nas je malo digla, ne mogu da kažem da smo bili uobraženi jer smo dobili Amerikance, ali Novi Zeland je bio nepoznanica, nisam ni znao da igraju košarku dok se nisu pojavili na prvenstvu. Kada sada vidiš Pera Kamerona i Bena Valasa, malo ti padne motiv, ali smo srećom imali jako motivisanog Dejana Koturovića, koji je realno bio naš najbolji igrač i izvukao nas je” – naveo je Gurović, pa se okrenuo “Gaučosima”:
“Ispostavilo se da smo mi izgubili neke utakmice i gledali smo tu utakmicu dva dana ranije s Argentinom. Bodiroga je tu rekao: ‘Momci, ovo može da se dobije bez problema’, s obzirom na to da su, osim Manua Đinobilija koji je otišao u NBA, svi ostali igrači bili u Španiji.
Svi smo tada igrali u Španiji, u vrhunskim klubovima i jedni protiv drugih. Ako si mogao protiv njih, onda možeš i protiv ovih, a onda se desilo šta se desilo. Dejan Bodiroga. Sve sam ti rekao, on stalno hvali mene i kaže: ‘Da nije bilo Gurketa, mi ne bismo došli do finala’, a ja njemu kažem: ‘Da ti nisi odigrao, ne bih ja zlato uzeo’.
Da pričam nešto o Bodirogi je suvišno i nema potrebe, svi znamo ko je i šta je. Tu treba pohvaliti Peđu Stojakovića koji je dao 26 poena i imao veliki doprinos, ali mislim da je Dejan bio taj ključni igrač. Mi smo gubili non-stop 10-12 razlike, ne možemo da im priđemo nikako, e onda je kralj uzeo loptu i preokrenuo”.
Legendarnoj generaciji je nakon fantastičnog uspjeha priređen nevjerovatan doček u Beogradu.
“Već u Londonu smo čuli da je na ulicama haos, a kad smo došli ispred Skupštine, prema procjeni policije bilo je oko 150 hiljada ljudi. Od samog izlaza na autoput, mislim da su svi izašli iz kuća i da su stanovi bili prazni.
Neki neviđen osjećaj, da se naježiš, nešto smo trebali da kažemo, ali mi nismo neki govornici. Pomiješane emocije, jedna od stvari je da mi igramo za taj narod, mi smo predstavnici tog naroda” – opisao je naš sagovornik.
Prokomentarisali smo i nedavni Gurovićev razgovor sa Pešićem:
“Skoro smo sjedili u mojoj dvorani, baš smo se ispričali i razlika između tada i sada je što smo ostarili (smijeh). Rekao sam mu da mu je bilo lako s nama, a on me upitao kako to mislim, na šta sam mu odgovorio: ‘Pa eto, imao si Jarića od preko dva metra, Peđu, Bodirogu i mene od 205-206 cm, pa Divca od 216 cm, niko ne može da nas prođe kad se raširimo u reketu, a ni da nas sačuva na drugoj strani’.
Savez je napravio pravi pogodak, dovesti jednog iskusnog vuka je velika stvar. Mislim da će on vratiti kult reprezentacije, jer ga igrači jako cijene i poštuju, te smatram da će se svi odazvati, počevši od Nikole Jokića, a za Bogdana Bogdanovića i ne brinem jer je dečko uvijek bio tu. Ako se svi naši igrači okupe, možemo da napravimo dobar rezultat”.
Poslije pomenutog Indijanapolisa, došlo je do smjene generacija i takmičenja na kojima nije bilo previše rezultatskih uspjeha za srpsku košarku. Ipak, Zoran Slavnić je na Eurobasketu 2007. uveo buduće nosioce igre “Orlova”, a svemu tome je prisustvovao i Gurović.
“Ja sam bio veteran, Jarić otprilike isto, a ostalo su sve bila djeca od 19 godina, Miloš Teodosić, Stefan Marković itd.
Bila je to jedna mlada ekipa i dobro je što je Moka Slavnić prepoznao da Teodosić treba da bude taj koji će biti predvodnik, kao i Marković, to su sada sve vrhunski igrači koji igraju Evroligu. Napravljena je dobra smjena generacija” – poručio je Milan.
Fokus smo zatim prebacili na izuzetno bogatu klupsku karijeru našeg sagovornika, koja je pored brojnih trofeja i priznanja obilježena i interesantnim anegdotama, od kojih smo se prvo dotakli jedne sa Duškom Vujoševićem sa meča Vojvodine i Partizana.
“Igrali smo u ‘Spensu’, ne mogu da se sjetim da li je meč bio u Kupu ili ligaški, bio sam na liniji slobodnih bacanja i odjednom sam vidio da Dule Vujošević stoji izuzetno blizu mene i gleda me. Pitao sam ga šta radi tu, a on mi je odgovorio: ‘Samo ti šutiraj’. Rekao sam mu: ‘Dobro, znam, ali ne možeš da stojiš tu’, svašta se dešavalo (smijeh)” – prisjetio se Gurović, a onda smo započeli priču o Barseloni, za koju je nastupao od 1998. do 2000. godine:
“Baš sam nekidan gledao meč protiv Sijene u Kupu Koraća, što bi otprilike bio ekvivalent današnjem Evrokupu. Došao sam u Barselonu iz malog Peristerija i nisam mogao da vjerujem da su me oni uopšte pustili. Te godine smo imali zaista dobru ekipu, osvojili smo Endesa ligu i Kup Koraća, sezona je bila odlična.
Sale Đorđević je igrao sa mnom, on je živa legenda, šta uopšte reći o njemu, a Barselona je sigurno jedan od najorganizovanijih klubova, prava ‘mašinerija’. Tu su između ostalih još bili Rodrigo De La Fuente, Derik Olston, Eftimios Rencijas, te klinci Huan Karlos Navaro i Pau Gasol”.
Od imena koja su nabrojana, najviše pažnje svakako privlače ikone španske košarke, Pau Gasol i Huan Karlos Navaro, sa kojima zanimljiva priča ide ovako:
“Ako jednom prilikom dođete u moju halu, vidjećete da imam zalijepljene postere iz te 1998, s jedne strane mi je Navaro, a s druge Gasol. Još tada sam ih naučio pjesmu ‘So i tekila’, a da ih nazovem u ovom trenutku, znali bi je otpjevati i poslije 23 godine, momci su super. Ja sam imao 23 godine, a oni 18, sjećam se da su jednom prilikom na tabli pisali nešto na katalonskom jeziku, što ja nisam razumio.
Pitao sam ih za značenje, a Pau mi je odgovorio: ‘E moj Milane, čućeš na koje visine ćemo Huan Karlos i ja otići’. Stvarno je bilo tako. Gasol tada nije trenirao sa nama nego sa juniorima, pa mi je Đorđević ukazao na njega. Rekao je da postoji jedan mršavi dječak, koji u to vrijeme na onu visinu nije imao ni 80 kilograma. Vidio sam visokog momka sa slomljenom rukom, ušao je u halu da gleda trening, a Sale mi je rekao da je to Pau Gasol, koji će postati zvijer, kako je i bilo.
Sjećam se i Marka Gasola, oni su iz zaista fine familije i imaju još jednog brata, koji je tada bukvalno bio beba. Mark je stajao pored nas sa lizalicom, čekao je da završimo utakmicu, bio je debeljuca i imao je desetak godina, a vidiš gdje te život na kraju može odvesti, to je čudo”.
Nezaobilazna tema kroz koju smo morali proći su beogradski klubovi. Milan je dva mjeseca 2004. godine proveo u Partizanu, a od 2005. do 2007. je nastupao za Crvenu zvezdu.
“Otišao sam u Partizan zbog Evrolige i zadržao sam se tamo dva mjeseca. Nisam se složio sa Duletom Vujoševićem, a u stvari nisam ja imao problem s njim, nego on sa mnom. Sjećam se meča protiv Cibone ili Real Madrida, nisam siguran, uglavnom bila je Evroliga.
Navijači su na odbrojavanju bacali konfete i počeli skandirati moje ime, a onda mi je prišao Deki Milojević i na podbacivanju mi šapnuo da se neću dugo zadržati u crno-bijelom dresu. Pitao sam ga: ‘Zbog čega, šta sam uradio’? Odgovorio mi je: ‘Gospodin Vujošević ne voli kada je neko veći od njega’ i to je razlog zbog kojeg sam otišao iz Partizana.
Potpisao sam za Huventud i poslije njega sam mogao da biram gdje ću da odem, ali namjerno sam se odlučio za Crvenu zvezdu. Tamo sam proveo dvije godine, ali realno, Partizan je u to vrijeme bio mnogo bolji od nas. Igrali su kvalitetnije utakmice jer su bili učesnici Evrolige, a takođe su posjedovali bolje igrače i logistiku” – objasnio je proslavljeni košarkaš.
Legendarni košarkaš je više puta kao najbitnijeg trenera u svom razvoju isticao Dragana Šakotu, a zbog čega je to tako, otkrio nam je u nastavku:
“Šakota je moj košarkaški otac, navešću par primjera zbog kojih to smatram. Došao je 1995, kada sam ja imao 19 godina i kod Grka u Peristeriju igrao peticu. Gurali su me dolje, a kada je on potpisao, sjećam se kao da je bilo juče, na treningu me pozvao u stranu i pitao šta ću ja na toj poziciji.
Kazao sam mu: ‘Tako su mi rekli, šta ja znam, moram da ih slušam’. Šakota je potom popričao sa ostalima i prebacio me na trojku, te je svaki dan radio sa mnom.
Liga Grčke je tada bila mnogo jaka, ako ne i najjača, a posebno se sjećam utakmice protiv Apolona u Patri. Došlo je do situacije gdje sam se ja našao na 45 stepeni, a bivši grčki reprezentativac Janis Milonas je bio u uglu. Čuvao nas je jedan igrač, ali je bio bliži njemu nego meni, tako da sam ja ostao sam na šutu.
Čuo sam da mi Šakota viče da šutiram, no ja sam dao loptu Milonasu, iako sam bio pet puta bolji šuter od njega. On je promašio, a Šakota je zatim pozvao tajm-aut samo za mene, možete misliti šta mi je sve izgovorio, i na srpskom. Kaznio me je sa mjesec dana neigranja utakmica i rekao mi da ću se vratiti na parket kada se opasuljim i počnem da šutiram, imao je takve metode”.
Sadašnji trener se u proteklih par godina dva puta pojavio kao gost na “Youtube” kanalu kod Nemanje “Tricky”-a Blažića, koji se bavi uličnom košarkom, po uzoru na nekadašnji “AND 1” pokret. O ovom poznanstvu i saradnji, kazao je sljedeće:
“Triki je jedna duša od momka, baš smo dobri drugari. Moj najmlađi sin Dimitrije ima deset godina, voli ga i pitao me da li ga znam, pa sam ga pozvao na akademiju. Kada je Nemanja došao, klinci su popadali.
Takmičili smo se u šutiranju i ja sam ga dobio u obje partije, na šta mi je sin rekao ovo: ‘Ćale, ti si ‘ladno pobijedio Trikija’ (smijeh)”.
Razgovor smo u nastavku prebacili na trenutno stanje u regionalnoj košarci, a pričali smo i najvećim NBA zvijezdama sa ovih prostora.
“Mislim da ABA liga napreduje iz godine u godinu, a to je dobro za razvijanje mladih igrača. Situacija se promijenila poslije raspada Jugoslavije, ti momci jednostavno nemaju gdje da igraju, a potrebne su im jake utakmice. Nemoguće je bez ABA lige, nisam siguran da su ostale evropske lige, osim španske i ruske, uz možda par klubova iz Francuske, bolje od ovdašnjeg regionalnog takmičenja.
Druga ABA liga je takođe potrebna, vidim da je Borac prvi, što je lijepo i drago mi je zbog toga. I u naše vrijeme je bilo ludilo u vezi sa intenzitetom, ali ovo sada je postalo ozbiljan haos. Evroliga pa ABA liga, tijelo ne može toliko da se oporavi, tu više i nije pitanje treninga, nego oporavka” – istakao je Milan, pa se dotakao Luke Dončića i Nikole Jokića:
“Šta reći o Dončiću, momak je vunderkind. Neki drugari mi govore da ima manu, pa im ja kažem da ih, ako mi je navedu i ukoliko je realna, vodim na večeru (smijeh).
To važi i za Jokića, koji možda ne posjeduje neko tijelo, ali u glavi ima kompjuter, to je naučna fantastika, nevjerovatna inteligencija”.
Intervju smo zaključili pričom o mjestu gdje se 46-godišnjak osjeća najljepše, a to je Trebinje, u kome provodi dosta vremena kako bi se opustio i odmorio od obaveza.
“Igrao sam na mnogo mjesta: Barselona, Malaga, Istanbul, Gdanjsk itd. Uglavnom su to sve gradovi na moru, međutim ja najviše volim Trebišnjicu.
Tamo sam najopušteniji, ljeti volim da sam samo u šorcu i papučama, često odem do korita i sa drugarima razbistrim glavu, iako je prehladno.
Samo pravi Trebinjci znaju neke lagune gdje je voda stvarno fenomenalna, pa se onda zavučemo tamo i to mi je antistres terapija. Volim da sjedim sa običnim ljudima, ne volim folirante, to me izluđuje i bježim od takvih osoba” – završio je Gurović.
Akademija Milana Gurovića i beogradski KK Real će sigurno imati dosta pozitivnog uticaja na srpsku košarku, a saradnja ostvarena u Banjaluci je odličan korak ka dodatnom napretku.
Naš sagovornik je kroz igračku karijeru ostvario fenomenalne rezultate i ukrštao koplja protiv najboljih svjetskih košarkaša, sada stvara neke nove nade, a MeridianSportBH koristi ovu priliku da mu poželi sreću i zahvali na sjajnom razgovoru.
Pišu: Dejan Jovičić i Nikola Ignjatić
