Foto: Action Images / Tony O'Brien

Kada je Ronaldinjo igrao fudbal sve je djelovalo tako jednostavno, božanstveno i sve nas je ostavljao bez teksta, priljepljenje uz televizore. Natjerao je navijače Real Madrida da mu apaludiraju, bio je uzor Lionelu Mesiju, bio je prvak svijeta, bio je neko ko je pokazao svijetu fudbal u najljepšem mogućem izdanju.

Mesi, Ronaldo, Maradona, pravi Ronaldo, Pele se uglavnom spominju kada se povede rasprava o tome ko je najbolji fudbaler svih vremena. Dva Ronalda, dva omalena Argentinca i čovjek koji je tri puta bio prvak svijeta su po mnogo tome vodeći u tim raspravama, gdje veliku važnost naravno ima i godište rođenja onoga ko raspravlja. Ipak svi oni koju daju veliki broj argumenata za jednog od njih petorice će se sigurno složiti uvijek sa onim jednim koji u društvu spomene jednog koji je mogao biti najbolji da nije volio izlaske, provod i da igra fudbal.

Možda zvuči čudno da mu je to što je volio da igra fudbal odmoglo u trci za najboljeg ikad, jer on nije jurio trofeje, nagrade, on se igrao.

Ronaldo de Asis Moreira ili jednostavnije Ronaldinjo je bio onaj fudbaler zbog kog su mnogi klinci širom svijeta odlučili da odu na prvi trening i probaju da drugu u dvorištu škole probace loptu kroz noge. Moja generacija je bila ona koja je odrasla gledajući klipove i najbolje driblinge Tijeri Anrija, Džej Džej Okoče, Ronalda, čuvene kompilacije „Joga Bonito“.

One su bile nešto posebno počevši od onoga kada se reprezentacija Brazila u svlačionici dodaje loptom prije izlaska na teren, pa duela u potezima Kristijana Ronalda i Zlatana Ibrahimovića, Vejna Runija kako brani na treningu i onda pokrene akciju u kojoj postigne gol. I tu je najveću pažnju dobijao Ronaldinjo, od rekonstrukcije njegovog gola kao klinca do pimplanja lopte oko šesnaesterca i gađanja prečke, a pri svemu tome mu lopta nije pala na zemlju. Zanimljivo da je to prvi video na „Youtube“ koji je prešao milion pregleda.

Prvi su ga u Gremiju uočili iz Pari Sen Žermena i briljirao je po terenima u Francuskoj, pa je otišao na Svjetsko prvenstvo u Japan i Južnu Koreju. Kako je samo igrao Brazil tada, bili su posljednji primjer šta znači Brazil u svijetu fudbala, a Ronaldinjo je naučio Dejvida Simena da nikad ne izlazi sa gola prilikom slobodnog udarca sa preko 30 metara. Osvojili su po peti put „Boginju“ i sve je to bilo dovoljno da ga vide ljudi sa „Nou Kampa i tako započnu svoju dominaciju.

Ovdje nećemo govoriti o brojkama koje je imao u Barseloni, već o tome kako je izluđivao igrače širom Španije, koji prosto više nisu znali kako da ga zaustave. Driblao ih je na sve moguće i nemoguće načine, dodavao je loptu ramenom, leđima, a pas bez gledanja je postao nešto normalno.

Gledajući klipove sa njegovim driblinzima djeluje da je uvijek posebno bio raspoložen protiv Atletik Bilbaa ili su mu Baskijci posebno ležali. Ništa bolje nije prolazio ni Milan u evropskim takmičenjima, a kada vidite šta uradi jednom genijalcu poput Andree Pirla onda vam bude jasno da on sa loptom može sve.

Volio je da pleše na terenu, sa frčkavom kosom i osmijehom je pokazivao kako izgleda samba na travi i loptom kao dodatkom. Mnogi su mu već tada zamjerali da je volio da pleše i po noćnim klubovima, veoma često su ga paparaci slikali u društvu djevojaka, ali ni to ga nije spriječavalo da blista u Barseloni.

Ono što je obilježavalo taj period su dueli sa Čelsijem i posebno će ostati u pamćenju meč u Londonu. Domaćin je krenuo silno i poveo je sa 3:0, a onda je uslijedio trenutak magije. On na vrhu šesnaesterca okružen protivničkim fudbalerima, nije se pomjerio ni centimetra, ali je svojim potezima tijela oslobodio dovoljno prostora da postigne jedan od najljepših golova ikad.

U tom periodu je u Kataloniji već stasao i jedan od ove petorice oko kojih se vode rasprave. Rastao je uz Ronaldinja, Brazilac mu je asistirao kod prvog gola i ponio ga na leđima. Mesi nikada nije zaboravio koliko je bilo značajno na početku njegove karijere što je za saigrača imao jednog mađioničara sa loptom, koji je odvlačio pažnju protivnika i tako davao Argentincu prostora da pokazuje za kakve je stvari on spreman.

Poslije svega je otišao u Milan da ih više ne bi maltretirao na terenu i zaigrao je sa Pirlom, Dejvidom Bekamom i golmani su već bili sažaljevani kada ta ekipa dobije slobodan udarac. Postoji jedna anegdota da kada su igrali protiv Katanije jedan od igrača je na sve moguće načine pokušao da ga zaustavi, a on mu je prišao na poluvremenu, dao mu svoj dres i rekao da ga više ne udara po nogama.

Polako je padala karijera Brazilca, ali je on i dalje imao osmijeh na licu i dalje je mogao da proda dribling i ponizi protivnika. Nakon svega toga se vratio u svoju domovinu, igrao je za nekoliko klubova i sunarodnicima pokazivao ono što su prethodnu deceniju gledali putem TV ekrana.

Kako se bližio kraj karijere vidjela se ta ogromna razlika između njega i dvojca Mesi – Ronaldo. Oni su fudbalu bili itekako posvećeni, postali su zvijezde koje privlače milione dolara, evra, i dalje vode tu trku oko trofeja, nagrada, a Ronaldinjo je bio onaj koji se igrao fudbala.

Današnje generacije imaju tu ogromnu čast da su mogli gledati i Ronalda, Ronaldinja, Kristijana Ronalda, Mesija i diviti im se šta rade na terenu. Nažalost, mnogi ako su ljubitelji jednog od njih, ne vole ovog drugog i zapravo ne shvataju pravu poentu fudbala, a to je da u njemu treba uživati, jer kasno će kasnije biti da se dive potezima Portugalca i Argentinca kada su uživo osporavali svaki njihov pokret.

Teško ćete naći nekoga ko će vam reći da nije volio Ronaldinja, da se nije divio tim driblinzima, golovima, a mi možemo reći da nam je bila ogromna čast što smo doživjeli da čitav „Santijago Bernabeu“ i navijači Real Madrida ustanu i aplaudiraju igraču najvećeg rivala jer je to veče bio demonstrator najljepšeg mogućeg plesa sa loptom na zelenom terenu.

Piše: Dejan Jovičić

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime