Na gostovanju: Zelena zemlja koja se zaljubila u rukomet

Država gdje je fudbal više od sporta, gdje stalno svira fado, pije se najljepše vino, uživa na plažama i zemlja koja toliko oduševljava da je i Ivo Andrić jedan od svojih rijetkih putopisa posvetio baš njoj. Portugal, taj fantastični dio svijeta prepun zelenila i dugih polja lavande, prethodnih godina je krenuo u sportsku avanturu zvanu rukomet i polako postaju dio evropske i svjetske elite.

Nastao kao izraz emocija zbog teškog života, sa mješavinom ritma iz Južne Amerike i Afrike, fado predstavlja nacionalno blago Portugala. Postoje dvije vrste, jedna je lisabonska koja više odiše tugom, a druga je iz Koimbre koja ima veselije tonove i zavisno od raspoloženja slušaju se i jedna i druga.

Cijela istorija Portugala prožeta je, kao i većini država, usponima i padovima, što fado najbolje opisuje i to doba kada su osvajali svijet na svojim brodovima, a i kada su bili u velikim krizama. Pedro Alvareš Kabral nije ni slutio da će njegov odlazak u Brazil i stvaranje kolonije tu uticati i muziku njegove zemlje, a posebno nije mogao ni sanjati da će to imati ogroman uticaj na nešto što se zove fudbal.

Viševjekovno miješanje gena uzrokovalo je sigurno da stalno iz Portugala dolaze fantastični fudbaleri, jer kada imate veze sa Brazilom, to tako prosto mora biti. Od Euzebija, preko Luisa Figa do Kristijana Ronalda i ne zna se ko je bio veći genije sa loptom, a sigurno je da će ovaj posljednji ući u izbor najboljih svih vremena i sigurno je da će on biti najznačajniji Portugalcima jer im je donio titulu prvaka Evrope.

Kao takva država oni su prosto zaluđeni sportom, a i kako ne bi kada imaju predivnu prirodu, žene i već pomenuti fado koji se prožima kroz sve niti života.

Ko rano rani — biće u Lisabonu nagrađen jedinstvenim prizorom: ribarske žene koje nose ribu u širokim pletenim korpama sa pristaništa u varoš. Savršena ravnoteža njihovih tijela i tereta koji nose, nasmijano lice, raspjevana usta, toj povorci žena koje rade daju izgled ne neke nužde i rabote, nego nečeg bahantskog i svečanog. U grupama, one ćeretaju putem i nose svoj teret na glavi kao neki ukras, i podržavaju ga grudima, kukovima i bosim preplanulim nogama” – napisao je između ostalog Ivo Andrić u putopisu “Portugal, zelena zemlja” iz 1931. godine.

portugal
Printscreen

Koliko je domaće stanovništvo bilo oduševljeno tim opisima najbolje govori da je njihov nobelovac Žoze Saramago taj putopis stavio kao uvod u svoju knjigu “Putovanje kroz Portugal”. Putujući kroz tu državu shvatate da imaju i tri veoma bitne stvari, koje se zovu Benfika, Porto i Sporting i u vječitoj su borbi za naziv najboljeg. Prije par godina su shvatili da i ta borba u fudbalu više nije dovoljna, pa su počeli ulagati u rukomet.

Uporište su našli u tome što je taman sada odrasla generacija koja je 2003. godine imala priliku uživo na Svjetskom prvenstvu da gleda najbolje planetarne rukometaše. Dječaci koji su se tada zaljubili u ovaj sport, sada čine okosnicu nacionalnog tima i svijet ih je već prošle godine sa velikim iznenađenjem posmatrao kako slave pobjedu nad velikom Francuskom.

Ovo veoma čudno prvenstvo svijeta u Egiptu bi vrlo lako moglo donijeti neko iznenađenje i sigurno je da su Portugalci prvi u redu da ga naprave, što su i dokazali sa sve tri pobjede u grupnoj fazi. Prosto kada vidite da samo šest igrača iz reprezentacije ne igra u domaćoj ligi, a i ti su otišli one najjače lige poput Francuske i Španije shvatite da se tu ozbiljno radi. Pedro Portela, Žilberto Duarte, Fabio Magalhaeš su već oni iskusni igrači koji su nosioci igre i pomažu onima poput Andre Gomeša i Luisa Fradea da grade novu veoma bitnu ekipu u svijetu ovog sporta.

Njihovi klubovi su prethodnih godina dovodili strance koji će podizati novi igre, poput Marka Vujina, Rene Toft Hansena, a za Benfiku trenutno igra Lazar Kukić koji je bio glavni predvodnik Srbije u pobjedama nad Francuskom.

Obučavali su svoje trenere i struku, posvetili su pažnju mlađim kategorijama, stvorili su prosto zdrav rivalitet između najboljih klubova i za te utakmice se traži karta više, što je još veći povod klincima koji su spretniji sa rukom, nego sa nogom da počnu trenirati ovaj sport i u dresu svoj omiljenog kluba postanu šampioni.

RTX8MTNP
Foto: REUTERS/Khaled Elfiqi

Koliko će moći na ovom prvenstvu, ostaje da se vidi, a ono što oni najviše iščekuju su kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju. Samo nisu imali ni puno sreće u žrijebu, jer će se za prva dva mjesta u grupi boriti sa Francuskom i Hrvatskom i moraće biti na nivou kakvom nisu do sada da bi po prvi put čuli “A Portuguesa” na to najvećem sportskom takmičenju.

Ženska rukometna reprezentacija Srbije će takođe pokušati izboriti plasman na Igre, a sa klupe će ih predvoditi Ljubomir Obradović koji je 1998. godine prvi put otišao u Portugal i tamo sa Madeirom osvojio jedini Kup za ovu ekipu. Vratio se u Porto 2009. godine i sa tim timom osvojio šest uzastopnih titula prvaka države, te primakao ih Sportingu po broju trofeja. Sada obje ekipe imaju po 21 pehar namjenjen šampionu, dok je treća Braga sa 16, a Benfika ima samo sedam titula. 

Rukometni savez je imao dosta problema na početku ovog vijeka jer je postojala i jedna privatna organizacija koja je kontrolisala klubove, ali se od 2008. to riješilo i savez je preuzeo apsolutnu kontrolu. Odmah je stigla i pomoć države, nacionalna liga koja je bila 22. na rang listi najboljih liga Evrope 2007. godine, uz pravilan razvoj, posebno mladih igrača, došla je do devete pozicije 2009. godine. 

S tim su došli i bolji rezultati u Evropi, pa je Sporting dva puta osvojio EHF Čelendž kup i jednom ušao među 16 najboljih ekipa u Ligi šampiona, što je Porto ponovio prethodne sezone, koja je prekinuta zbog virusa korona, a takođe su EHF kupu bili treći.

S obzirom da su bili domaćini prvog prvenstva Evrope 1994. godine, a onda i Svjetskog prvenstva 2003. godine, te su tako dosta uradili na promociji sporta među stanovništvom, krenuli su na taj put razvoja i već im se vratilo četvrtim mjesto na prvenstvu svijeta za mlade. Sigurno je da ih očekuje veliko putovanje, sa još dosta pobjede i poraza i snova da će ih jednom dočekati u Lisabonu kao što su fudbalere 2016. godine. Žele da sa Španijom budu domaćini Evropskog šampionata 2028. godine, te se nadaju da možda tada biti taj veličanstveni doček. Do tada će vrijedno raditi, razvijati još više škole rukometa, privlačiti još više djece u ovaj sport i zasluženo odmoriti na nekoj od pjeskovitih plaža uz flašu vina i fado koji će se lagano čuti u pozadini.

Kada je putnik sjeo na pijesak plaže i rekao: „Nema više šta da se vidi“, znao je da nije tako. Kraj jednog putovanja tek je početak drugog. Treba vidjeti ono što niste prvi put vidjeli, vidjeti ponovo ono što ste već vidjeli, vidjeti u proljeće ono što ste vidjeli ljeti, vidjeti noću ono što ste vidjeli danju, biti na suncu ondje gdje je ranije pala kiša, vidjeti usijeve kako bujaju, zreo plod, pomjeren kamen, sienku koja ne biješe tamo prethodni put. Potrebno je vratiti se starim stopama da bismo ih ponovili, i da bismo ucrtali nove puteve pored njih. Potrebno je ponovo započeti putovanje. Uvijek” – Žoze Saramago.

Piše: Dejan Jovičić

Postavi odgovor