Na gostovanju: Zoran Terzić, čovjek koji je od temelja napravio najbolju reprezentaciju na svijetu

Olimpijske igre u Tokiju naredne godine mogu biti završni kamen Zorana Terzića na građevini zvanoj ženska odbojkaška reprezentacija Srbije, tačnije onaj kamen kojim će dotaći sami vrh ovog sporta. Put do tog kamena krenuo je iz temelja 2002. godine i polako se zidao i dizao preko Japana, Beograda, Rio de Žaneira, Bakua, ponovo Japana, Istanbula i velika završnica će biti, gdje drugo nego u Japanu. 

Te 2002. godine Zoran Terzić je preuzeo ekipu koja nije učestvovala na velikim takmičenjima, oformio je od odbojkašica iz tada dva najjača kluba užičkog Jedinstva i Crvene zvezde i krenuo pravi temelj. Izboren je plasman na Evropsko prvenstvu u Tursku naredne godine i tu su doživljena četiri poraza i jedino je savladana Slovačka. Dva ljeta kasnije napredovalo se do sedmog mjesta u Evropi i onda su došle na red kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Terzić je u jednom od intervjua rekao da pamti polufinalne i finalne mečeve, ali taj duel sa Grčkom mu je ostao u posebnom pamćenju.

Meč koji posebno pamtim je protiv Grčke u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2006. godine, jer je to tada nama bilo kao sada meč u finalu prvenstva. Kasnije je bio i protiv Kineskog Tajpeha za plasmana u polufinale, što je bilo nevjerovatno jer smo tamo otišli kao autsajderi” – kazao je Terzić u intervjuu zaSportklub“.

Tih dana sportska srpska javnost prvi put je navijala budilnike u ranu zoru zbog ženske odbojke i odbojkašice su to vratile osvajanjem bronze, što je bilo prvo odličje za ovu selekciju. Tako je selektor već napravio jake temelje i nekoliko spratova, a ubrzo je došlo i ono nezamislivo do tada, plasman na Olimpijske igre. U Pekingu ih je u četvrtfinalu zaustavila Kuba, ali se već počeo nazirati tim koji će biti konkurent za medalje na velikim takmičenjima. 

SerbiaheadcoachZoranTerzirewardsMajaOgnjenovicforherworks
Foto: japan2018.fivb.com

Taj tim građen oko Maje Ognjenović polako se formirao i uslijedile su dvije godine sa slabijim rezultatima, ali svi su čekali prvenstvo Evrope u Beogradu. Terzić je tu dodao još neka nova imena, išlo je sve dobro nošeno sjajnom Jovanom Brakočević do finala. Tu su Nijemice vodile sa 2:1 i 6:0 u četvrtom setu, a Zoran se prisjeća da su mnoge odbojkašice kasnije ponavljale šta im je rekao tada na tajm-autu.

Možemo da izgubimo i to je najmanji problem, ali da se predamo ne smijemo. To ni zbog publike, ni zbog ljudi koji nas gledaju, ni zbog nas samih, nikad ne smijemo da se predamo” – bodrio je tada Terzić svoje odbojkašice

I one se nisu predale, već se u punom “Pioniru” na kraju slušalo “Bože pravde“, a srpska odbojka je ušla u istoriju koja jedna od rijetkih koja je u isto vrijeme imala šampiona Evrope u obje konkurencije. 

Kako su godine prolazile i Terzić se sam mijenjao, rastao je kao trener sa ekipom i naravno očekivanja su bila sve veća, a tim zlatom izgradio je svoju građevinu do polovine. On kaže da je veoma zahtjevan i da nije lako raditi s njim, ali s djevojkama ima prijateljski odnos jer neke s njim provode i 350 dana u godini, te im ne dopušta da mu persiraju.

Te djevojke provode sa mnom više vremena nego sa porodicom, neke i skoro 350 dana i malo bi bilo glupo da mi persiraju. Ja njima poslije svih tih godina nisam više samo trener, nego i prijatelj i ja ih tako pustim malo bliže sebi, ali neka distanca između trenera i igrača uvijek mora da postoji” – izjavio je Terzić

Poslije toga došlo je do par prvenstava bez medalje, problemi sa povredama, neke su i završile reprezentativnu karijeru, a onda su se pojavila dva bisera iz Brčkog i Bileće. Brankica Mihajlović i Tijana Bošković su zajedno sa mlađim odbojkašicama iz Srbije počele niz koji i dalje traje. Sve je krenulo od istorijskog polufinala protiv Sjedinjenih Američkih Država i nevjerovatne drame u utakmici koja se smatra jednom od najboljih svih vremena. Ogromna želja i emocija su odvele Srbiju u finale Olimpijskih igara, gdje je bolja bila Kina, ali tada se već vidjelo na šta je ova generacija spremna. 

Došlo je na red prvenstvo Evrope u Azerbejdžanu i uz samo dva izgubljena seta demonstrirana je sila, koja će prvi vrhunac imati godinu kasnije u Japanu. Tri faze do polufinala i dva poraza u 11 utakmica i onda revanš Holanđankama u polufinalu za poraz u drugoj fazi, te finale sa Italijom. Ponovo drama u pet setova i suze radosnice na kraju, jer se došlo na samo korak od nemogućeg, da se u istom trenutku imaju tri velika zlata.

Zlatna medalja se u tom momentu činila malo daleko, jer nikad u istoriji odbojke na ovim prostorima nismo imali osvajača zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu i u ovakvoj konkurenciji pričati o tome bi bilo malo i neozbiljno. S druge strane mi smo od početka priprema pola kroz šalu, pola kroz zbilju snimali sve treninge i govorili ovo ćemo da ostavimo negdje da pokažemo ljudima kako se spremao svjetski šampion” – rekao je selektor u intervjuu zaAl Jazeera” nakon Svjetskog prvenstva

odbojkasice 2
Foto: japan2018.fivb.com

Sada se došlo do samog vrha, odbranjeno je evropsko zlato i Terziću je potrebno da složi još koji kamen da napravi nešto nevjerovatno za samo 19 godina. Faraonu Kufuu je trebalo 20 godina i 100,000 ljudi da napravi najveću piramidu na svijetu, sastavljenu čak od dva miliona i 300 hiljada blokova. Zoranu Terziću je trebalo nekoliko stotina odbojkašica, mnogo pobjeda i poraza da od ekipe koja nije išla na velika takmičenja napravi tim koji ima u istom trenutku evropsko i svjetsko, a naredne godine će napasti i to olimpijsko zlato. 

Mi u sve utakmice ulazimo sa mišlju da smo favoriti, da li je to Holandija, Italija, Brazil, jer smo ih sve pobjeđivali veoma često. Volio bih, nadam se da i djevojke isto razmišljaju da ovu ekipu zadržimo do Tokija i da tamo probamo napasti to olimpijsko zlato. Kada bi ga osvojili to bi bilo zaista nešto fenomenalno i nezabilježeno u odbojci da neko bude evropski, svjetski i olimpijski šampion i to bi bilo više od snova” – rekao je Terzić

Da li će u tome uspjeti trebamo sačekati do sredine avgusta, ali ono što je sigurno je to da se neće ni on, ni odbojkašice Srbije predati i da će dati sve od sebe da ih nakon Tokija dočeka hiljade ljudi u Beogradu. 

Piše: Dejan Jovičić

Postavi odgovor