Osam mjeseci.
Toliko su ukupno izdržali na klupi Sarajeva prvo Aleksandar Vasoski, pa nakon njega Feđa Dudić. Nijedan od njih dvojice nije uspio završiti jednu polusezonu, a odlazak dva trenera u nepunih godinu dana pokazuju da se u glavnom gradu gotovo ništa nije promijenilo i da je trend konstantnih promjena još uvijek prisutan.
I dojam je da će biti i u budućnosti, jer jednostavno ne postoji ni jedna pozitivna stvar u klubu koja se dogodila u posljednjih nekoliko mjeseci. Nova era, kako su je najavljivali u klubu pri dolasku investitora Ismira Mirvića, nije ispunila očekivanja navijača, previše pogrešnih i ishitrenih odluka, a vrlo malo dobrih rezultata i trofeja. Njih je na Koševo trebao vratiti Dudić, odmah nakon osvajanja Kupa sa Veležom stigao je poziv Mirvića i za nekoliko dana sve je bilo gotovo. Opet je euforija zavladala među navijačima jer je jedan od najperspektivnijih trenera u regionu stigao i vjerovatno niko nije mogao ni zamisliti da će njegov mandat završiti nakon samo 140 dana.
Šta je onda uopšte pošlo po zlu?
Ukratko, sve. Nakon tri pobjede u prva tri kola, u narednih 11 utakmica ekipa je ostvarila samo dvije. Iz ove perspektive jasno je da je katastrofalan poraz od Tuzla sitija bio prijelomni trenutak nakon kojeg su se problemi samo nagomilavali, a niti stručni štab niti rukovodstvo kluba nisu imali recept koji bi riješio krizu. Pet primljenih pogodaka od Tuzlaka, četiri primljena pogotka od Zrinjskog, porazi od Igmana, Sloge Meridian i na kraju Čelika u okviru Kup takmičenja nisu prihvatljivi za Sarajevo.
Činjenica jeste da je ekipa izgubila samopouzdanje, a kada se to dogodi onda je vrlo teško očekivati da će rezultati biti dobri pogotovo zato što pritisak i imperativ pobjeda vise nad glavom. Dudić se s tim prilično dobro nosio u Mostaru, no, sada je i na svojoj koži osjetio da su svaki klub i svaka sredina drugačije jedna od druge i da ono što je uspješno funkcioniralo u Veležu ne mora nužno značiti da će donositi rezultate i u Sarajevu.
A u novom klubu je dobio popriličnu slobodu u sklapanju igračkog kadra, odmah je prekrižio „starosjedioce“ u svlačionici, a na njegovu inicijativu došlo je 90% pojačanja tokom ljeta.
Činjenica jeste da je vrlo malo njih uspio uklopiti u svoju filozofiju igre, pa je tako Mersudin Amhetović s 37 godina započinjao posljednje ligaške utakmice ispred Nardina Mulahusejnovića, a prošlogodišnji najbolji napadač lige Adnan Džafić je pomjeren na poziciju u sredini terena. Prodaja Nihada Mujakića i nedovođenje njegove zamjene na mjestu stopera takođe je uticalo na rezultate i činjenica jeste da je napravljena poprilično neizbalansirana ekipa, a to ide na dušu Dudića, ali i sportskog direktora Emira Hadžića.
Prilikom predstavljanja novog trenera, klupsko rukovodstvo je izjavilo kako je više od svega drugog potrebno strpljenje jer posao neće biti nimalo jednostavan, a Dudić je dodao da se zna nositi s pritiskom te da je on trofejni trener i da će navijači gledati jedno novo Sarajevo.
Danas je sasvim jasno da ni jedna strana nije ispunila ono što su najavljivali početkom ljeta.
Klub je prihvatio ostavku i tako pokazao da su nezadovoljni radom stručnog štaba, onoga koji je prije samo četiri mjeseca bio fantastičan izbor u okviru projekta i koji je trebao vratiti Sarajevo u vrh. Takođe, evidentno je da se ni trener nije mogao izboriti s pritiskom koji se iz utakmice u utakmicu povećavao, nakon poraza je igrače vraćao pred navijače, na jednoj konferenciji se svađao s neprijateljima i objašnjavao kako je društvo pokvareno, a u jednom trenutku je pozivao vjerske službenike da pomognu njegovim igračima. Previše pogrešnih poteza i katastrofalnih poraza rezultiralo je njegovim odlaskom.
Sarajevo se vrti u začaranom krugu iz kojeg ne pronalazi izlaz i na pitanje šta dalje vrlo vjerovatno niko nema ozbiljan odgovor. Još jedan trener nije uspio završiti polusezonu, a povjerenje koje su navijači imali u klub je izgubljeno.
Priča o Dudiću i Sarajevu je priča o neispunjenim obećanjima i haosu koji je napravljen u samo nekoliko mjeseci.
Piše: Enej Bruck
