Od Sentenarija do Lusaila: Dopingovano "Čudo iz Berna" i tužan kraj "Lake konjice"

Peto Svjetsko prvenstvo u fudbalu održano je u Švajcarskoj 1954. godine, a iako su Nijemci po prvi put tada postali šampioni svijeta, najveća priča je ipak selekcija Mađarske. 

Urugvaj je na prethodnom šampionatu u Brazilu po drugi put postao prvak svijeta, a sada su za razliku od prvog puta kada nisu htjeli putovati na prvenstvo 1934. godine odlučili da dođu na turnir u Evropu. Od 16 zemalja učesnica, samo su četiri bile van evropske i to Urugvaj, Brazil, Meksiko i Južna Koreja kao prva nezavisna azijska država koja je učestvovala na Svjetskom prvenstvu. 

Sada su Zapadna Njemačka i Japan dobili dozvolu da učestvuju, s tim da su Japanci u kvalifikacijama poraženi od Južne Koreje i na svoj debi na prvenstvu svijeta su morali još čekati. U grupnoj fazi selekcije Brazila i Jugoslavije su završile ispred Francuske i Meksika, a Jugoslavija je tada golom Miloša Milutinovića savladala “Galske pijetlove“, dok je remizirala sa Brazilom 1:1 (Didi – Branislav Zebec).

 

Grupa 2 je najzanimljivija zbog daljih dešavanja, jer su tu Mađari savladali Južnu Koreju sa 9:0 i Zapadnu Njemačku sa 8:3, dok su Nijemci morali odigrati još jedan dodatni meč protiv Turske i tu su slavili sa 7:2. Urugvaj i Austrija su poslali kući Čehoslovačku i Škotsku, dok su Englezi i Švajcarci bili bolji od Italije i Belgije. 

U četvrtfinalu najviše pažnje je privukao duel Austrije i Švajcarske, gdje su Švajcarci vodili nakon 19 minuta sa 3:0. Kada je na semaforu sat pokazao da se igra 33. minut, pokazao je i da Austrija vodi s nevjerovatnih 5:3, da bi na poluvremenu rezultat bio 5:4. Onda su Austrijanci otišli na 6:4, a duel je završio rezultatom 7:5. 

Zapadna Njemačka je autogolom Ivana Horvata i pogotkom Helmuta Rana izbacila Jugoslaviju sa 2:0, Urugvajci su sa 4:2 savladali Englesku, dok su Mađari istim rezultatom bili bolji od Brazila. 

U polufinalu Njemačka je deklasirala Austriju sa 6:1, dok je kako su tada mediji pisali nakon produžetaka Mađarskoj sa 4:2 pripao najbolji meč turnira protiv Urugvaja. Austrija je u susretu za treće mjesto sa 3:1 bila bolja od Urugvaja i onda je na red došlo finale u Bernu. 

Nijemci 1954
Printscreen

Generacija predvođena Ferencom Puškašom, Šandorom Kočišem, Zoltanom Ciborom je do finala Svjetskog prvenstva imala niz od 33 pobjede, među kojima su osvojeno zlato na Olimpijskim igrama dvije godine ranije i trijumf nad Englezima na “Vembliju” 1953. godine od 6:3, što je bio prvi poraz engleske reprezentacije na domaćem terenu od 1901. godine. 

U prvom duelu Mađara i Nijemaca u grupnoj fazi Kočiš je dao tri gola, Puškaš dva, a Mađari su slavili sa 8:3. Nijemci su inače u djelimično izmjenjenom sastavu ušli u taj meč, da bi zavarali protivnika, jer su očekivali da će se s njima opet sresti u finalu. I sve je djelovalo da su džaba to radili jer su Mađari već u osmom minutu golovima Puškaša i Cibora vodili sa 2:0. 

Onda je uz dosta sreće Maksimilian Morlok u desetom minutu smanjio na 2:1, da bi osam minuta kasnije Helmut Ran izjednačio na 2:2. Konačan rezultat postavio je Ran svojim drugim golom u 84. minutu i tako je donio prvu titulu Zapadnoj Njemačkoj. Ipak mnogo više priča oko tog finala je ispričano kasnije. 

Mađari su prije tog finala povezali 33 pobjede, nakon tog finala još 18, ali su izgubili najbitniju utakmicu u svojim karijerama. Kočiš je sa 11 golova bio najbolji strijelac prvenstva, na kraju šampionata imali su gol razliku +17.

“Krećemo na centar. Gubimo 2-3. Niko ne govori niti riječi. U nama kipti. Čisti bijes. I, iz tog bijesa mi krećemo. Još se nije stišala buka tribina, lopta ide kao po špagi, ja sam na udarcu, pucam,gol! Nijemci su zastali. Mi smo u zagrljaju. A, onda, sve su to sekunde – šok. Sudac Ling ne priznaje pogodak. Pokazuje na dignutu zastavicu. Protestujemo Ali, ne pomaže. Idemo još jednom, pa još, ali sada je gotovo. Noge nas izdaju. Nijemci su na nogama. Hoćemo li izdržati? Vratiti se? A onda taj kraj” – prisjetio se jednom Puškaš i nastavio:

“Pružene ruke koje nemaju stisak, trebati će suzdržati se, povući u sebe, biti na krvavom panju odsječenih glava. Gubitnik. Rukujem se s Valterom. Osjećam – moje su ruke hladne, njegova je mokra, ali vrela. Ne znam kamo ću. Stojim pod klobukom kišobrana, slušam Rimeta, njegovu ceremoniju, ispod oka vidim Frica s pokalom, on kreće prema svojima, ja sam izgubio kompas, nismo više u redu. Kamera je zgrabila novog pobjednika. Novine su dočekale senzaciju. Oni su danas njihovi, mi smo oni od juče. Istorija…”

I sve je djelovalo kao nezaslužen kraj te priče, a šta tek reći nakon otkrića Univerziteta u Lajpcigu koji je otkrio da su fudbaleri Zapadne Njemačke u tom finalu bili dopingovani. Znalo se da su nakon finala svi njemački igrači završili u bolnici zbog, navodno, žutice. Mnogi su spominjali i injekcije koje su dobijali u poluvremenu finalne utakmice s Mađarskom. 

U studiji se, naime, tvrdi da je svaki njemački reprezentativac koji je igrao u finalu u Švicarskoj, dobio injekciju metamfetamina, a igračima je rečeno da je riječ o – vitaminu C. Navodi se i kako su metamfetamin dobivali i njemački vojnici tijekom Drugog svjetskog rata.

“Imamo čvrste indicije da su igrači primili pervitin, a ne vitamin C” – izjavio je istraživač Erik Egers za njemački “Tageszeitung”.

I tako je na “Čudo u Bernu” kako su Nijemci to nazvali bačena velika ljaga, ali im je to poslužilo da podignu moral narodu nakon svih dešavanja koji su sami izazvali u Drugom svjetskom ratu. S druge strane mađarska “Laka konjica” je ipak i pored svoje velike dominacije ostala bez najvrijednijeg trofeja u svojim rukama, a nakon nekoliko godina će se zbog politike i totalno raspasti jedan od najjačih timova u istoriji. 

Postavi odgovor