Foto: Peđa Milosavljević/StarSport

Za samo deset mjeseci, Partizan je od tima koji je bio najbolji u ABA ligi i Evrokupu, došao u situaciju da mu je faktički na polovini takmičarske godine okončana sezona.

Na današnji dan 2020. godine, Partizan je izgubio u Istanbulu od Darušafake i tako došao na učinak 2-1 u top16 fazi Evrokupa. U grupi u kojoj su još bili Virtus i Trento, košarkaška javnost je očekivala da će upravo revanš protiv turskog predstavnika biti presudan za plasman u četvrtfinale, dok je malo bilo onih koji su vjerovali da crno-bijeli mogu slaviti u Bolonji i tako ovjeriti prvo mjesto. Do kraja druge faze evropskog takmičenja, “Parni valjak” je pobijedio sve tri utakmice i tako sa skorom 5-1 osigurao prednost domaćeg parketa do samog kraja Evrokupa.

Sličnim putem je tim Andree Trinkijerija išao i u ABA ligi i sve je ukazivalo da će plej-of dočekati na liderskoj poziciji, pogotovo nakon što su upisana dva boda u Beogradu, prvo protiv Cedevita Olimpije zahvaljujući košu Ognjena Jaramaza u posljednjoj sekundi, a onda i trijumfom nad Budućnosti u rekordno punoj “Štark areni”.

Partizan je imao dva puta do Evrolige. Jedan je vodio preko Uniksa i Promiteasa/Tofaša, a drugi preko dva regionalna rivala u ABA ligi. Mornar je bio viđen kao protivnik u polufinalu, dok bi Budućnost i Crvena zvezda odlučivali o drugom finalistu. 21. januara 2020. godine, vjerovatno ni najveći pesimisti kojima je crno-bijela boja bliska srcu nisu mogli ni zamisliti da će 365 dana kasnije njihov voljeni klub biti na učinku 7-8  u regionalnom takmičenju, bez realnih šansi za plasman u polufinale, dok u Evrokupu odlazak u veliko finale izgleda kao nemoguća misija.

Postavlja se pitanje kako je Partizan za samo 10 mjeseci prešao put “od viđenog evroligaša” do kluba sa tmurnom budućnošću, najblaže rečeno. Sastav je ostao faktički nepromijenjen, jer za uslove evropske košarke, rijetko kada se vidi da neki tim zadrži 80% rostera iz prethodne takmičarske godine. Kori Voldena je zamijienio Kodi Miler-Mekintajer, umjesto Stefana Birčevića se vratio Stefan Janković, a Erik Mika je na poziciji centra zauzeo mjesto Džejmsa Mekadua.

Kada ekipa koja je u prethodnoj sezoni imala učinak 35-8 u svim takmičenjima, samo godinu kasnije došla u situaciju da ima 14-13 odnos pobjeda i poraza, a pri tome promijeni samo tri igrača (od toga dva sa minutažom manjom od 10 minuta u prosjeku), i najvećem košarkaškom laiku mora biti jasno da ključ problema ne leži u odgovorima vezanim za igrački kadar.

Bez ikakve dileme, početak i kraj svih Partizanovih rezultata iz prethodne sezone, počinje i završava sa italijanskim trenerom Andreom Trinkijerijem. Crno-bijeli su imali tu sreću da ih u periodu između 2018. i 2020. godine trenira jedan od pet najboljih evropskih košarkaških stručnjaka današnjice, a ako je neko zaista imao dilemu oko njegovih “kvaliteta”, sigurno da više nema poslije rezultata ostvarenih u Bajernu.

Trinkijeri je u Minhenu preuzeo tim koji je lani u Evroligi imao učinak 8-20 i sa manjim budžetom u odnosu na sezonu 2019/2020, doveo je Bavarce do skora 12-8 i sa viđenim (istorijskim) mjestom u četvrtfinalu najelitnijeg klupskog košarkaškog takmičenja. U ljetošnjim prognozama, većina renomiranih košarkaških analitičara je Bajernu predviđala jednu od posljednjih pet pozicija u Evroligi.

Partizan, Pod lupom: Partizanov put od vrata raja do potpunog ambisa za samo 10 mjeseci
Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSport

Većina pitanja koja su postavili navijači Partizana prethodnih mjeseci se odnosilo na to “da li je moguće da jedan trener pravi baš toliku razliku“? Košarka je definitivno timski sport u kojem trener ima najveći uticaj. Ko je imalo detaljnije pratio Bajern u prethodnom periodu, kao i neke ekipe koje je Trinkijeri ranije trenirao, kod svih su neke stvari identične. Prva je autoritet koji se stiče isključivo i samo znanjem. I dok kod italijanskog trenera apsolutno svaki igrač zna šta smije, a šta ne smije raditi na terenu, kod Vlade Šćepanovića, i sada kod Saše Filipovskog to nije slučaj.

U duelu protiv francuskog Metropolitana, Vil Mozli je nekoliko puta došao u situaciju da igra 1 na 1 leđima i da “zida” protivničke centre. Epilog je naravno bilo NULA pogodaka iz tih situacija. Da li je tako nešto bilo zamislivo kod Trinkijerija? Naravno da nije. Napad Partizana je potpuno bezidejan i predvidljiv. Markus Pejdž je prethodne takmičarske godine bio jedan od najboljih šutera u Evropi. Bivši student Sjeverne Karoline je igrao sa puno samopouzdanja, a šuteri samopouzdanje grade isključivo i samo iz pogodaka i povjerenja trenera.

Za Pejdža je u Trinkijerijevom setu bilo mnogo akcija i načina da se izgradi otvoren šut. Ove sezone se Pejdž vratio na period dok je trener bio Nenad Čanak. Kada ne prođe primarna kretnja i istrčavanje iz blokova, Partizanov napad staje ili bek šuter dobije loptu i ostane na preuzimanju sa visokim igračem. Pejdž zna da realizuje napad iz igre 1 na 1, uglavnom flouterima, ali to nije ono što mu je primarni zadatak. Sve to je dovelo do toga da on ima za oko 5% slabiju realizaciju u pokušajima sa distance računajući procente iz svih takmičenja.

Partizan, Pod lupom: Partizanov put od vrata raja do potpunog ambisa za samo 10 mjeseci
Srdjan Stevanovic/Starsportphoto

Ako bi na ovaj način uzeli i secirali igru apsolutno svakog pojedinca u crno-bijelom dresu, uočili bismo mnoge razlike u igri. Kada se podvuče crta, sve se svodi na jedno, već izrečeno. Kod Trinkijerija su svi imali svoju ulogu sa jasno definisanim zadacima šta smiju, a šta ne smiju raditi na terenu, a pri tome sa dovoljno velikim setom akcija, kako primarnih, tako i onih sekundarnih i tercijarnih, gdje i kada propadne originarna zamisao, igrači u svakom trenutku znaju šta trebaju odigrati na terenu, koji mismeč moraju tražiti i slično. Toga ni u crtama nema u četiri mjeseca ove takmičarske godine.

Svaki košarkaš ima neke određene kvalitete, a najbolji treneri su oni koji znaju istaknuti dobre stvari i one koje igrači znaju da rade, dok takođe uspiju zamaskirati i sakriti sve mane. To je moguće samo kada igrač shvati koja je njegova uloga, šta smije, a šta ne smije raditi na parketu. Čim igrači počnu raditi one stvari u kojima nisu najbolji, njihov (timski) učinak drastično pada, a kod mnogih košarkaša u crno-bijelom dresu se upravo to desilo u takmičarskoj 2020/2021 godini.

Mnogi košarku često porede sa šahom, a nadmetanja na terenu poistovjećuju sa duelima šahovskih velemajstora ili u ovom slučaju trenera. I zaista je košarka jedan od najljepših sportova za gledanje kada igrači funkcionišu kao figure koje pomjeraju već pomenuti velemajstori, međutim kada figure počnu da se pomjeraju same, ta igra postane jako ružna i negledljiva.

Partizan, Pod lupom: Partizanov put od vrata raja do potpunog ambisa za samo 10 mjeseci
Foto: Partizan/Dragana Stjepanović/

Sve navedeno u prethodnim pasusima nije jedini razlog zbog čega je Partizan potpuno potonuo. Ako je u napadu problem nedostatak ideja u kreaciji i slaba selekcija šuta, nameće se pitanje šta je sa odbranom? Crno-bijeli su lani primali prosječno 73,2 poena u ABA ligi i 71,2 poena u Evrokupu. Ove sezone prosječno protivnici protiv Partizana postižu 74,8 poena u ABA ligi i 75,5 u Evropi.

Odbrana Partizana je bila jedna od najboljih ne samo u Evrokupu, nego u čitavoj Evropi pod Trinkijerijem. Baš kao što je to sada slučaj sa Bajernom. Pored postulata u koji spada red zadataka svakog igrača i na toj strani terena, za razliku od napada, nedostatak kvaliteta u defanzivi se uvijek može kompenzovati velikim zalaganjem, željom i sposobnošću da se “pogine” na parketu, a to je usko povezano sa atmosferom i hemijom unutar ekipe. I dok prošlosezonski Partizan i ovogodišnji Bajern imaju takvu hemiju da čitava klupe skače na noge i reaguje poslije svakog dobrog poteza saigrača, bez obzira da li je -20 ili +10 na semaforu, ovosezonski Partizan izgleda potpuno bez motiva i reakcije. Utisak je da je igračima svejedno da li gube dvocifreno ili vode, a to je za svakog navijača gore od samog poraza.

Atmosfera i hemija su skoro uvijek povezani sa rezultatima. U sportu se znaju desiti velika iznenađenja s vremena na vrijeme, kao što je Lesterovo osvajanje Premijer lige u fudbalu, Portovo osvajanje Lige šampiona, prvo mjesto Igokee u ABA ligi sa jednim od najmanjih budžeta u takmičenju… U svim sportovima bismo mogli pronaći primjere gdje ekipa koja nije spadala ni u širi krug favorita na kraju bila najbolja na tabeli, a da je pri tome imala jedan od najjeftinijih sastava u takmičenju koju ni najveći znalci i analitičari nisu vidjeli u vrhu. Ako biste pitali članove tih ekipa da odaberu samo jednu stvar koja je zaslužna za nevjerovatan uspjeh, skoro pa svi bi uvijek rekli “atmosfera i hemija”. To je ono što zna napraviti razliku i natjerati svakoga da izvuče onaj posljednji atom snage, ne samo za sebe, nego za svakog saigrača.

Kada imate veliki kvalitet u odnosu na konkurenciju, kao što je na primjer slučaj sa PSŽ-om u francuskoj Ligi 1 u fudbalu, rezultat se može napraviti i sa slabijom atmosferom, dok je autsajderima ona neophodna za bilo kakav iole bolji rezultat od projektovanog. Partizanu se lani sklopilo sve. Jedan od najboljih trenera u Evropi na kormilu kluba, sa velikim autoritetom i posloženom igrom na obje strane parketa, izgrađenom nevjerovatnom hemijom unutar tima, a epilog je bio prve pozicije u svim takmičenjima i dva osvojena trofeja.

Kada je otišao glavni motor tog uspjeha, sve ostalo se srušilo kao kula od karata. Iluzija o nekom sjajnom timu je potpuno razbijena, jer Partizan ni prošle sezone nije imao kvalitetne individualce, ali je imao tim. Svi ti igrači su manje-više ostali isti, međutim izgubljeno je povjerenje u svoje mogućnosti, atmosfera i hemija su narušeni, a trener jednostavno nije ni približno na nivou onog iz prethodne takmičarske godine.

I pri tome Saša Filipovski je posljednji u redu krivaca za ono stanje u kojem se njegova ekipa trenutno nalazi. U momentu kada je preuzeo tim, teško bi bilo ko drugi puno stvari popravio. Šteta je bila načinjena onog momenta kada je dopušteno da Trinkijeri ode i niti jedno “pojačanje”, bilo na igračkoj ili trenerskoj poziciji to ne bi promijenilo. Nedostatak kvaliteta na klupi i slabo uigran tim u predsezoni je doveo do užasnog starta takmičarske godine, sa porazima je došlo i do poljuljanog samopouzdanja, narušene hemije i atmosfere, a kada kola krenu nizbrdo, a točkovi otpadati jedan po jedan, teško je napraviti drastične promjene.

Gledajući iz ove perspektive, Partizan već sada može zaboraviti na takmičarsku godinu 2020/2021. Plej-of ABA lige je nedostižan, a igra je na toliko kriminalnom nivou, da vjerovatno ni Hari Poter u čuvenom filmu mahanjem štapića ne bi bio u stanju da dovede crno-bijele do tog nivoa da preko Evrokupa izbore nastup u Evroligi. U situaciji gdje veliki broj navijača poziva na smjenu kompletnog rukovodstva i trenera, postavlja se pitanje kakva uopšte budućnost predstoji klubu? Sadašnjost je toliko mutna, da skoro niko ne razmišlja o narednoj sezoni, da li iz straha od onoga što ona nosi ili nečeg drugog.

Da je atmosfera unutar kluba prirodnija, bolja i normalnija, a predsjednik imao povjerenje pristalica, sasvim bi normalno bilo da se sazove pres konferencija i saopšti kako je napravljen niz pogrešnih poteza u ljetnom periodu i da se preuzme odgovornost za pogreške, jer činjenica je da se griješilo. Da se već sada odluči da li Filipovski ima podršku za rad i naredne jeseni ili će i njegova sudbina zavisiti od narednih pet mjeseci rekreativne košarke bez takmičarskih ambicija?

Realnost je ipak takva da će u Partizanu izvjesno vladati “zakon ćutanja” u situaciji gdje navijača nema na tribinama zbog virusa korona. Odgovornost neće niko preuzeti, a ceh će platiti najvjerovatnije ko drugi nego (novi) trener, iako za ponor crno-bijelih glavni krivac nije bio Šćepanović, baš kao što nije ni Filipovski. Odgovornost svakako postoji, prvenstveno u slučaju crnogorskog stručnjaka, ali korijen problema je dublji. Nije bivši pomoćnik Trinkijerija sam sebe postavio za šefa stručnog štaba, baš kao što 99% onih kojima je Partizan blizak srcu ne bi odbili šansu da vode klub kao prvi treneri ukoliko bi im se prilika ukazala. Sjetimo se primjera Petra Božića koji je identično postupio.

Partizan, Pod lupom: Partizanov put od vrata raja do potpunog ambisa za samo 10 mjeseci
foto: Srdjan Stevanovic/Starsportphoto

Ono što je sigurno, Partizan će naredne sezoni krenuti u neki novi početak, još jedan u nizu od odlaska Duška Vujoševića. Navijačima je prije pet i po godina obećano da je za svijetlu budućnost kluba neophodno da najtrofejniji trener u istoriji ode, pod izgovorom da niko ne želi sarađivati sa njim. Samo pet mjeseci poslije njegovog odlaska, Aleksandar Džikić je morao spašavati klub od ispadanja iz ABA lige, a sa mnogo više novca od onog kojim je raspolagao klub tada, igra je na daleko nižem nivou sada.

Ako se sjetimo sezone 2014/2015, Partizan je sa velikim finansijskim problemima jedva započeo takmičarsku godinu. U Mađarsku na megdan Solnoku se otišlo sa juniorima i par seniora, a da Džej-Ar Rejnolds nije pogodio trojku u Podgorici i kreirao veliki preokret u četvrtoj četvrtini kojim je Budućnost savladala crno-bijele i poslala ih na megdan Zvezdi u polufinalu regionalnog takmičenja, velika je vjerovatnoća da bi Vujošević vratio Partizan u Evroligu sa svim problemima i poteškoćama, jer bi “Parni valjak” imao prednost domaćeg terena u duelima sa Cedevitom za mjesto u evropskoj eliti.

Taj navodni projekat vraćanja Partizana u najelitnije klupsko košarkaško takmičenje u Evropi će biti okončan neslavno u eri aktuelnog rukovodstva kako stvari sada stoje. Crno-bijeli su lani uložili mnogo više novca od onoga koji su imali, sa željom da zaigraju u eliti. To nije prošlo i nova finansijska kriza navodno ne kuca na vrata, ona je uveliko u trpezariji kluba.

Partizan, Pod lupom: Partizanov put od vrata raja do potpunog ambisa za samo 10 mjeseci
Foto: Srđan Stevanović/Starsport Photo

I dok navijači traže “četvorku” na tržištu, možda ne bi bilo loše ohrabriti se i pokušati pogledati par mjeseci unaprijed. Realan scenario koji slijedi će biti odlazak svih onih koji imaju gdje otići, a pri tome imaju neku vrijednost (Ognjen Jaramaz, Markus Pejdž, eventualno Vil Mozli), dok će ostati oni koji jednostavno neće biti u stanju da pronađu bolju sredinu. Partizan neće na terenu izboriti nastup u Evrokupu, a teško je vjerovati da će uopšte biti interesovanja da se plaća vajld-kard. “Finansijski isplatljivija” FIBA Liga šampiona će poslužiti kao glavno jelo na meniju, a ambicije i san o povratku u Evroligu će se zauvijek zakopati.

Bilo kako bilo, trenutni “projekat vraćanja Partizana” u Evroligu broji svoje posljednje dane, a kraj će biti onog trenutka kada crno-bijeli okončaju nastup u Evrokupu. Da li će to biti u top16 fazi, možda četvrtfinalu ili polufinalu, ostaje da se vidi.

Kakav projekat će biti serviran narednog ljeta, da li će predsjednik ostati Ostoja Mijailović, sportski direktor Nikola Lončar, a trener Saša Filipovski, vrijeme će pokazati. Mnogi su svašta obećavali navijačima, a ako se izrečeno neispuni, sasvim je normalno da dođe do nepovjerenja koje polako prerasta u netrepeljivost. Svi koji vole Partizan žele da vide rezultate na terenu i smisao onoga što se radi, a kada to izostane, neko mora da odgovara za svoj rad.

Osim u slučaju velikog zaokreta i sportskog čuda, navijačima crno-bijelih predstoji mučnih pet mjeseci. Porazi od Borca i Krke, debakli od francuskih ekipa (Burga i Metropolitana) za koje prosječni pratioci evropske košarke nisu ni čuli do ove sezone, nešto su što je postala svakodnevnica. A prije samo jednu godinu, pred Partizanom je dva puta padao najskuplji tim Evrokupa (Virtus), skupa Darušafaka, evroligaška Crvena zvezda i plejada ostalih regionalnih ekipa.

Partizan, Pod lupom: Partizanov put od vrata raja do potpunog ambisa za samo 10 mjeseci
Official logo

Piše: Miroslav Dragoljević

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime