Foto: Reuters/DANNY MOLOSHOK

Dan kada je Kobi Brajant debitovao u dresu čuvenih Los Anđeles Lejkersa čime je otpočeo nevjerovatno putovanje ispisavši svoje ime zlatnim slovima u istoriji košarkaške igre desio se trećeg novembra 1996. godine.

Kao neko ko je došao direktno iz srednje škole sa samo 18 ljeta, Brajant je u godinama koje su bile pred njim ostvario sve ono o čemu velika većina dječaka od malih nogu sanja dok su im pored glave narandžasta kožna lopta i oprema za jutarnji trening.

“Crna Mamba” u svom debiju nije bio “alter ego” onoga što je kasnije postao, već  samo od srca nasmijani dječak koji je dosanjao svoje snove. Međutim, taj prvi meč u dresu “Jezeraša” i pobjeda protiv Minesota Timbervulfsa bili su samo jedan skromni početak. Početak koji je tada mladom Brajantu omogućio šest minuta na parketu uz jedan uhvaćen skok. Kada je poenterski učinak u pitanju, na semaforu je po završetku meča pored njegovog imena ipak stajala samo jedna nula.

Nula koja će još jednom poslužiti kao inspiracija na putu do božanstva i statusa jednog od najboljih košarkaša svih vremena. Ali “priča o nuli” počinje mnogo ranije.

Kada je imao samo 12 godina, njegov otac Džo Brajant još uvijek se profesionalno bavio košarkom igrajući na italijanskoj “Čizmi”. Po završetku sezone na najstarijem kontinentu, porodica Brajant bi se vraćala u svoj dom u Filadelfiji gdje je svako ljeto organizovana liga mladih talenata pod nazivom “Sonny Hill Future League”.

Za vrijeme trajanje lige upravo te godine, mladi i samouvjereni Kobi naletio je na zid. Zid koji je u stanju i mnogo jače od njega baciti u “nokdaun”. Dvanaesetogodišnji Brajant nije postigao niti jedan jedini poen. Slobodna bacanja su izlazila iz obruča, polaganja takođe nisu prolazila kroz mrežicu, a šutevi za koje je bio siguran da će ući takođe nisu stigli na odredište.

Ako se uzme u obzir činjenica da su to sve pored terena posmatrali njegov otac Džo i ujak Džon, obojica profesionalni košarkaši, Brajant je osjećao kao da je osramotio kako sebe, tako i cijelu porodicu.

Po završetku posljednjeg meča, pritrčao je ocu u zagrljaj, a dočekale su ga riječi: “Imaćeš moju podršku u svakom slučaju, bilo to da svaku utakmicu daješ 50 ili nula poena. Svejedno je”.

“Bolje da bude 50” – kroz zube je odgovorio Kobi, suzdržavajući se od suza koje su se zacaklile u očima.

Kobi, Pod obručem: Kobijevo putovanje koje je počelo velikom nulom
Gettyimages

To je bio trenutak kada je Kobi Brajant pronašao svoju opsesiju. Neumorno je proučavao igru do najsitnijih detalja, čitao o igračima koji su obilježavali ere košarke, bavio se statistikama, a na kraju krajeva tad je saznao da ni Majkl Džordan nije bio dovoljno dobar za srednjoškolski tim. Sve to u kombinaciji dovelo je do izvora nepresušne inspiracije i energije u želji za konstantnim napredovanjem.

Tokom svoje karijere, Kobi Brajant se vodio citatom: “Ako imate neki san, znajte da to nije destinacija, već jedno jako dugo putovanje”.

Majstore, i to kakvo putovanje…

Piše: Dejan Gajić

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime