Pod obručem: Krug za Uroša

Često je tema ljubitelja narandžaste kožne lopte  i nama omiljenog sporta, a kao iskreni košarkaški sanjar često se zapitam „Šta bi tek ovaj čovjek radio u eri košarke koja se danas igra“?

Odgovor na to pitanje zauvijek će ostati „Pandorina kutija“ za košarkaša koji je svoju karijeru završio sa samo 27 godina, kao i „traume“ defanzivaca koji su ga pratili kroz blokove i redovno samo pogledom mogli ispratiti loptu koja nakon savršenog šuta prolazi kroz obruč „kao kap“. Nakon toga uslijedilo bi slijeganje ramenima u protivničkom sastavu uz poglede upućene klupi, a glavni i odgovorni za takvu vrstu „glavobolje“ i osjećaja nemoći bio je Uroš Tripković.

Tripković je još jedan dokaz one čuvene „kada se ruke operu u Moravi”, čime je opravdao epitete da u Čačku ne može da se rodi košarkaš koji nije u stanju da šutira.

Sa samo 16 godina kao golobradi mladić došao je u redove beogradskog Partizana, a iako nije bio plan da odmah zaigra za prvi tim, posebno se dopao treneru Dušku Vujoševiću koji je u njemu odmah prepoznao fantastičan šuterski potencijal. Odnos sa Vujoševićem imao je dosta uticaja na razvijanje njegove karijere. Ako ste ikada bili dio nekog košarkaškog kolektiva nije Vam nepoznata činjenica da treneri uvijek najviše „kažnjavaju“ one od kojih su očekivanja na najvišoj tački.

Uroš je bio jedan od onih koji bi prvi dolazili na treninge, a posljednji pakovali svoje stvari i napuštali salu kada i ljudi koji je zaključavaju. Više puta tokom sedmice ostajao je nakon treninga sa ekipom kako bi šutirao dok ne ustvari učinak od  500, a nekada i 1000 ubačenih trojki. Velika doza posvećenosti i kult radne etike koji je u usvojio u Partizanu doveli su ga do toga da nepunih godina dana nakon dolaska u beogradski tim debituje protiv Real Madrida u Evroligi.

U sezonama koje su dolazile njegov napredak je bio više nego očigledan, pa je već sa 19 godina zatrpao koš grčkog Panatinaikosa tada predvođen sa klupe Željkom Obradovićem. Njegovih 24 poena bilo je dovoljno za Partizanov minimalan poraz pred punim „Pionirom“ (93:94), ali sazrijevanje mladog Čačanina donosilo je radost na licima navijača „parnog valjka“.

Osvajanje trofeja u Jadranskoj ligi, kao i u domaćem prvenstvu bila je sasvim normalna stvar za Tripkovića, a evroligaški izazovi bili su posebna inspiracija šuteru Partizana, pa je znao „zasuti“  isti onaj Real Madrid protiv kojeg je debitovao nekoliko godina ranije, ali i ljutitog rivala zagrebačku Cibonu. Tako je u samo četiri dana pogodio čak 14 šuteva za tri poena iz 17 pokušaja u mečevima protiv gore navedenih rivala.

KRUG ZA UROŠA, akcija na koju sam mogao šutirati i žmireći– jednom prilikom rekao je Tripković.

Na terenu je to zaista tako i izgledalo gdje je šuter Partizana nakon uzastopnih blokova protrčavao u punom sprintu, te po prijemu lopte u najvećem broju slučajeva bez gledanja „propaljivao“ mrežice rivala. To je bio njegov najjači adut i zaštitni znak!

Na Evropskom prvenstvu do 20 godina osvojio je bronzu 2005. godine, a partije prikazane u Partizanovom dresu dovele su ga i do seniorskog tima. Tripković je kao dio podmlađene reprezentacije Srbije pod vođstvom Dušana „Dude“ Ivkovića 2009. godine osvojio srebro u Poljskoj nakon poraza u finalu protiv tada neprikosnovnih Španaca.

Nakon 11 osvojenih trofeja kao član beogradskog Partizana, Tripković je odlučio napraviti iskorak u svojoj karijeri i potpisati ugovor sa španskim Huventudom, a poslije samo godinu dana na red je došla Unikaha.

Uroš trofej
Foto: Srdjan Stevanovic

Sudbina je očigledno imala druge planove kada su naredni košarkaški koraci fantastičnog šutera u pitanju. Povreda hrskavice koja ga je mučila tokom prethodnih nekoliko sezona uzela je maha, a sveprisutni bolovi na parketu doveli su do operacije što ga je ostavilo „van stroja“ cijelih osam mjeseci.

Period pauze nakon prve operacije iskoristio je za rad na tehnici kako bi proširio svoj napadački repertoar, ali poslije neuspješne epizode u Valjadolidu i nekoliko mjeseci u Feneru ostao je bez produženja ugovora. To ga je dovelo na vrata italijanske Kremone gdje nakon nove povrede ponovo ide na operacijski sto, što je rezultiralo obavještenjem košarkaške javnosti o prekidu karijere krajem 2014. godine.

Tripkoviću su stradale hrskavice, a imao je tu nesreću i da operiše kukove. Kako to obično biva svaka teža povreda košarkaše vraća nekoliko koraka u nazad, a psihički pritisak sa kojim se treba nositi prilikom degradiranja sopstvene karijere nije uopšte olakšavajuća okolnost. Kao najveću manu u njegovoj igri analitičari su naveli činjenicu da ipak nije bio konstantan. To je na kraju mora se priznati jedna velika istina, ali najvećim procentom za tako nešto krive su povrede koje su „kumovale“ odluci da sa samo 27 godina košarci kaže „Zbogom“.

Uroš penzija
Foto: Srdjan Stevanovic

Uroš je uvijek važio za skromnog momka koji slobodno vrijeme ne voli trošiti u „betonu“ velegrada, a svjež vazduh i osjećaj slobode koji donosi vrijeme provedeno na selu dovelo ga je do posla kojim se bavi već pet godina – uzgajanjem borovnica.

Nije bilo lako košarkašku loptu zamijeniti zemljoradnjom, ali radna etika koju je stekao na parketu i stav da „tuđa ruka svrab ne češe“ doveli su do toga da se na kraju priče ipak uspješno bavim onim što iskreno voli, a da to nije košarka. O skromnosti Tripkovića govori i život poslije sportske karijere daleko od očiju javnosti gdje uz zemljoradnju dane provodi sa djecom pokušavajući da im usadi “one” prave vrijednosti poučen ličnim iskustvima.

Uz etiketu „Šta bi bilo, kad bi bilo“ aludirajući na povrede koje su ga onemogućile u namjeri da mnogo duže potraje na parketu kao jedan od najboljih evropskih šutera, na kraju dana Uroš Tripković zauvijek će biti miljenik svakog košarkaškog sladokusca.

Urop sa ćerkicom
Foto: Srdjan Stevanovic

Ako bih u par riječi morao opisati Uroša bila bi to igra „mačke i miša“ sa protivničkim defanzivcem na leđima, dok mu saigrači postavljaju uzastopne blokove koje koristi za istrčavanje van linije za tri poena, a potom odmah po prijemu lopte savršenim skok šutom pogađa samo dno mrežice. Za to vrijeme onaj isti defanzivac blijedo bi gledao u saigrače nakon „Blitz kriega“ ne znajući šta ih je snašlo.

Postoji mnoštvo igrača za koje se i danas crtaju ovakve akcije, ali u trenutku kada ih prepoznamo mnogim ljubiteljima košarke na ovim prostorima i dalje je prva asocijacija momak iz Čačka čija „meka ruka“ je izazivala poglede nevjerice propraćene reakcijama “kapa dole majstore”.

Piše: Dejan Gajić

Postavi odgovor