Printscreen

U momentu pisanja ovih redova traje borba tamnoputih sportista širom Amerike protiv bremena i tereta na leđima sa kojima žive od samog dolaska na svijet. Međutim, ako se vratimo nekih pedeset godina u nazad upoznaćemo pionira borbe protiv rasizma, čovjeka koji ni u jednom momentu nije vidio boju kožu, već samo talenat i drago kamenje koje treba brusiti kako bi zasijali punim sjajem.

Topla ljudska priča vuče korijene iz jednog malog i ne toliko poznatog univerziteta iz El Pasa u Teksasu, baš u vremenu kada se Afroamerikanci bore za ljudska prava među kojima prednjači rasizam, a trener bijele boje kože mijenja shvatanje košarke kao sporta u tom teškom periodu.

Čovjek čija je trenerska karijera počela treniranjem djevojčica, ali i neko ko je započeo revoluciju u koledž košarci. U doba kada je vidio suvi kvalitet i potencijal sa narandžastom kožnom loptom, presudno je ipak bilo nešto sasvim drugo. Igrači su mu bili kao djeca, štitio ih je doslovno svojim životom, a na zakazanim treninzima „čeličio“ ih je kao nikada niko. Iako je prošlo više od decenije kako više nije živ, trag koji je ostavio na nama omiljeni sport je neizbrisiv, a njegovo ime je Don Haskins, zvani „The Bear“.

, Pod obručem: Priča o treneru koji nije vidio boju kože
Printscreen

U ovoj priči priloška odredba za vrijeme još više daje na značaju, jer u Teksasu jako teško i danas prevazilaze razlike u boji kože, a sada pokušajte rezonovati kako je to bilo šezdesetih godina prošlog vijeka. Sad opet zamislite da u to doba dođe trener koji je do tog momenta trenirao djevojčice u srednjoj školi u Teksasu, a zatim regrutuje tamnopute košarkaše u takvo geografsko podneblje. Većina njegovih bijelih igrača do tada nije imalo bliski susret sa igračima druge boje kože, a neki ljudi iz mjesta svojim očima nikada nisu vidjeli Afroamerikanca, osim u novinama pored članaka često okrenutih protiv crne rase.

U svojoj prvoj sezoni „The Bear“ predvodi Teksas do sjajnih 18 pobjeda uz šest poraza, a prvi odlazak na završni turnir NCAA lige bilježe sezonu kasnije gdje njegov tim nailazi na kamen spoticanja već na prvoj prepreci.

Sportska senzacija i ono zašto svi sanjamo kao klinci koji umotanih čarapa gađaju korpu za veš uz odbrojavanje i koš u posljednjoj sekundi dešava se u sezoni 1965/1966. Ekipu Teksas Vesterna pojačalo je čak sedam tamnoputih košarkaša koji su u regularnom dijelu sezone ostvarili fantastičan omjer od 23 pobjede i samo jednog poraza. Sedmorica odabranih od kojih je sve počelo su Bobi Džo Hil, Dejvid Letin, Orsten Artis, Vili Vorzli, Vili Keger, Nevil Šed i Hari Flornoj. Da stvar bude gora i u tom porazu imali su šut za pobjedu, kada su sudije ostale „nijeme“ i nisu dosudili očigledan faul nad Bobi Džo Hilom u korist tima trenera Haskinsa.

Najbolji omjer u konferenciji odveo ih je na ponovo na završnicu najprestižnijeg koledž takmičenja.  Tamo su na putu do finala redom padali Oklahoma, Kanzas, Sinsinati i Juta, a u velikom finalu Kentaki. Još jedna bitna stavka ove priče krije se u liku i djelu trenera čuvenog univerziteta Kentaki,  u pitanju je slavni Adolf Rap. Poznat kao veliki protivnik crne rase, do kraja sedamdesetih nije htio da uzme tamnoputog igrača u svoj tim, a poznato je da otpušten od strane Memfis Tamsa zbog rasističkih komentara. Treba li uopšte reći da je u ovom finalu njegovu ekipu činilo 12 bijelih igrača?

Znate onaj termin „sami protiv svih“? Tako je bilo košarkašima Teksasa, koji su tokom cijele sezone dobijali prijetnje batinama, doživljavali svakakve uvrede na parketu, ali i van njega.

Trener Haskins dobijao je prijeteća pisma da će biti ubijen ako nastavi tim putem, ali on je pred svojim igračima bio kao stijena i vrhunski motivator, iako mu je glava konstatno bila u torbi. Tada je uradio ono što je promijenilo budućnost i ispostaviće se postavilo temelje za ono što se dešava danas, a to je da se tamnoputi sportisti svojom reputacijom mogu boriti protiv snobizma, rasizma i svega lošeg u ljudima kojima boja kože određuje prema kome će se i kako ophoditi.

U tom finalu 1966. godine, Don Haskins odlučio je da će startnu petorku činiti pet tamnoputih košarkaša, pa je na centar terena u Merilendu prilikom početnog podbacivanja izašlo pet bijelaca u dresu Kentakija i pet igrača crne rase braneći boje Teksas Vesterna.

Kako to obično biva u bilo kakvom obračunu, neminovno je da se susretnu filmskim scenarijom dve strane od kojih jedna predstavlja negativce, a druga ono dobro u ljudima. Na sreću Don Haskins je bio pozitivna strana ove priče, a prepotentni Adolf Rap koji se prije ovog finala zakleo „da ga nikad neće pobijediti pet crnih igrača“ morao je otići kući podvijenog repa.

Konačnih 72:65 u korist Teksas Vesterna značilo je rušenje velike barijere, neku vrstu slobode i pobjedu ljudskih prava nad čovječanstvom. To je prva i jedina NCAA titula u istoriji tima iz El Pasa, ali težina i epitet najvažnijeg meča u istoriji koledž košarke zauvijek će ostati ispisani zlatnim slovima.

Ipak, ostaje gorak ukus kada saznate činjenicu da nakon ovog finala niko od ljudi iz organizacije nije htio da donese ljestve ispod koša kako bi košarkaši Teksasa skinuli trofejne mrežice što je bio običaj. To nije zaustavilo Haskinsonove igrače da podignu jedan drugoga na ramena i obave tu vrste tradicije.

U intervjuu nakon finala novinar je pitao zašto je stavio pet crnih košarkaša, a bijele ostavio na klupi te kakvu poruku je htio da pošalje. Haskins je rekao nešto po čemu je ostao zapamćen zauvijek: “Nisam ni razmišljao o tome da li ću staviti pet afroameričkih igrača na teren. Jednostavno sam htio da utakmicu igraju moji najbolji košarkaši,, a desilo se da su crni.”

Iako nikada nije ponovio ovaj veliki uspjeh, “The Bear” je obavljao funkciju trenera Teksas Vesterna sve do 1999. godine, a klupu je napustio sa 719 pobjeda i 353 poraza. U saradnji sa Don Vecelom napisao je autobiografiju “Glory Road”, po kojoj je 2006. godine snimljen i film. (Iskoristiću priliku da kao autor ovog teksta toplo preporučim gledanje kultnog filma “Glory Road” kao obavezne košarkaške lektire.)

U Teksasu je sportska dvorana po njemu dobila ime “Don Haskins Center”, a takođe jedna ulica nosi ime ovog košarkaškog velikana. Njegova zaostavština mnogo je više od trofeja NCAA šampionata u vitrinama Teksas Vesterna i mnogo više od svih refa koje simbolizuju pobjedu na košarkaškoj utakmici. Ko zna kakva bi košarka danas bila da je gospodin Haskins gledao talenat preko boje kože košarkaša koje je trenirao.

, Pod obručem: Priča o treneru koji nije vidio boju kože
Printscreen

“Sigurno nikada nisam očekivao da ću mijenjati svijet. Mnogo puta u poslednjih 40 godina rekao sam da je osvajanje tog šampionata možda i najgora stvar koju sam sebi uradio. Poželio sam previše puta da tad nisam savladao Kentaki, jer život bi meni i mojim igračima bio mnogo lakši.” – govorio je u Don Haskins.

Košarkaška kuća slavnih svrstala je njegovo ime tamo gdje pripada 1997. godine. Svijet je napustio 2008. godine kada je srce ovog velikana prestalo da kuca, ali znate kako kažu da nakon smrti djela pokojnika govore o njemu. Djela košarkaškog trenera čije ime se idealno uklapa u definiciju riječi “diskretni heroj” živjeće zauvijek.

Piše: Dejan Gajić

5 Komentari

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime