Završen je prvi dio sezone Premijer lige Bosne i Hercegovine. Ekipe su odigrale 19 kola, a u prvom planu je naravno istorijski uspjeh Sarajeva koji je jesenju titulu osvojio bez poraza.
Niko nikada nije uspio ono što je Sarajevo ove sezone, a to je da osvoji jesenju titulu bez poraza. Najbliži tome bio je Zrinjski u sezoni 2016/17 kada je u pretposljednjem kolu na svom terenu pretrpio jedini poraz od Željezničara 4:0.
Vidjelo se još po početku sezone, kako je “Bordo” tim pristupio i Premijer ligi i utakmicama u Evropi. Sportska sreća i možda i nepravda zaustavili su Sarajevo u kvalifikacijama za Ligu šampiona, ali su oni onda kroz kvalifikacije za Ligu Evrope stigli do plej-ofa, gdje ponovo nisu imali sreće na žrijebu. Naporne utakmice ipak nisu ostavile puno traga na njima, te su oni i u tom periodu djelovali dominantno u odnosu na ostale.
Široka klupa sa velikim brojem kvalitetnih igrača tada je donosila prevagu, u trenucima kada su Borac, Željezničar i Zrinjski gubili bodove jer su odmarali igrače za Evropu, Sarajevo je pravilo razliku i pokazivalo svu svoju snagu. “Bordo” tim je očigledno napravio savršenu kombinaciju na klupi i terenu, pošto nema mnogo trenera koji bi na pola sezone Tina Sušića, najplaćenijeg igrača, premjestili na klupu i vratili u ciklus da čeka svoju šansu, “ukrotili” A reprezentativce Amara Rahmanovića i Benjamina Tatara. Jedan od njih je Vinko Marinović i zato je Sarajevo sada tu gdje jeste.
Imali su na početku sezone blagih oscilacija na mečevima protiv Veleža i Mladosti iz Doboja kod Kaknja, ali sve je nekako krenulo kako treba po njih nakon Borca i sjajne utakmice i pobjede 4:2. Prelomio je u desetom kolu i meč u Mostaru, te pobjeda nad tada drugom ekipom po formi u Bosni i Hercegovini.
Neporaženi su prošli i “Vječiti derbi” u kojem su mogli i slaviti, ali je i ovo sasvim dovoljno bilo za velikih devet bodova prednosti u odnosu na Željezničar. Pred kraj došlo je do blagog pada forme, i o “niti je visila” njihova nepobjedivost u Banjaluci, te i protiv Radnika na “Koševu“, no i tada su oni, kako je to Marinović naglasio, pokazali karakter i izašli neporaženi.
Prvi pratilac Sarajeva, Željezničar, nije imao polusezonu iz snova. Iako se nalaze na drugom mjestu, bilo je puno neoprostivih grešaka za tim Amara Osima. Da neće to biti kako su zamislili u timu sa “Grbavice“, moglo se naslutiti po samom početku kada je pred evropsku utakmicu protiv Makabija šest igrača bilo pozitivno na virus korona, a desetak dana pred početak sezone su imali sličnih problema.
U samom startu njihova boljka bila je nespremnost, što je dodatno podstaklo i dupli put u Izrael, te zgusnut raspored u prvenstvu. I dok su se u većim utakmicama pronalazili dodatni motivi, davalo 120 odsto i dolazilo do bodova, problem su bili takozvani “manji” protivnici. Mladost i Krupa bili su bolji u Sarajevu, a prosto nevjerovatno djeluje da je Krupa skoro pola svojih bodova osvojila upravo protiv sarajevskih “Plavih” (šest od 13).
Izvlačile su Željezničar igre u gostima gdje nisu imali poraza, sve do 14. kola i jedne od najuzbudljivijih utakmica ove sezone koju su izgubili u Banjaluci 4:3. Na kraju, i kada je zaostatak za prvim bio relativno malen, sa obzirom na sve, oni su u posljednja dva kola doživjeli dva poraza, te dodatno pokvarili opšti utisak o polusezoni.
Za Premijer ligu uvijek je važilo da veliki broj ekipa može pobijediti jedna drugu u svakom trenutku, međutim ovako zgusnutu borbu za mjesto koje vodi u Evropu odavno nismo vidjeli. I pri tome, svaka od tih ekipa gaji ambicije i ima realne šanse za to.
Prvi iza Željezničara je Široki Brijeg koji je sjajnom završnicom prvenstva skočio tu gdje jeste, a malo ko bi se za to smio kladiti negdje na pola puta. Imali su Širokobriježani ubjedljivo najviše problema sa virusom korona. Mali broj utakmica je u kojima su igrali kompletni, a sa juniorima su uspjeli da protiv Tuzla sitija izađu neporaženi.
Kada se pogleda sve to, teško je ne čestitati Toniju Karačiću i saradnicima na ovom trećem mjestu na kojem se sada nalaze.
Tu oko mjesta za Evropu nalaze se još i Velež, Borac, Zrinjski i Tuzla siti. “Rođeni” su možda i najprijatnije iznenađenje prvenstva. Jedna su od najkonstantnijih ekipa i najtvrđih, a rezultat svega toga je i četvrto mjesto do kojeg su na kraju došli.
Velika zasluga kada je u pitanju igra Veleža ide Feđi Dudiću i ljudima koji su zaduženi za transfer politiku kluba, jer su sa malo para napravili puno. Za neke ovi rezultati “Rođenih” nisu iznenađenje, jasno je da su plod programa koji klub posljednjih godina slijedi. Raduje što su i neki mladi fudbaleri u ovoj polusezoni dobili šansu koju su i iskoristili, a koliko mogu gurati sa ovim timom u narednih šest mjeseci, ostaje da se vidi.
Jasno je i da ih očekuje sve teži zadatak, jer će kako vrijeme odmiče konkurenti koji se bore sa njima za to četvrto mjesto, pojačavati svoje redove jer su finansijski trenutno u boljim situacijama, međutim najbitnije je da je klub imena i istorije kao Velež ponovo gdje i pripada.
Borac je u ovu sezonu krenuo jako ambiciozno. Nimalo skriveno iz Platonove najavljivali su napad na titulu, a kako su vrijeme i Sarajevo odmicali, očekivanja su smanjena na Evropu. Ostvarili su šta su htjeli u evropskim kvalifikacijama, nimalo se obrukali, što je pozitivno za klub iz Banjaluke.
Dosta oscilacija bilo je u njihovoj igri kroz ovih 19 kola, a jasno je šta im je bila boljka. Dok su na “Gradskom stadionu” u Banjaluci imali sve pobjede osim dva remija, i to u utakmicama u kojima su imali kontrolu i vođstvo, na gostujućim terenima Borac se nije mogao sastaviti. Poražavajuća statistika sa gostovanja i ove sezone “crveno-plavih“, samo dvije pobjede i to protiv dvije posljednje ekipe na tabeli.
Za mnogo toga Borac može da žali u prvoj polusezoni, ali za to nema vremena ni svrhe. Dugačka je zimska pauza, a ona bi možda u Banjaluci mogla donijeti i najviše promjena. Jedna od njih se već dogodila, smijenjen je Vlade Jagodić, nekoliko imena je u opticaju za novog trenera, govori se o odlascima nekih igrača, Goranu Zakariću ističe ugovor… Vidjećemo šta će se dešavati, ali sigurno da će Borac biti u borbi za mjesto koje garantuje izlazak u Evropu, bilo to pozicijom u Premijer ligi ili trofejom Kupa Bosne i Hercegovine.
Zrinjski je takođe tu među ekipama koje su glavni konkurenti za Evropu, i baš kao po nekom receptu, imali su sličnu sezonu kao i Borac.
“Plemići” su bili jako blizu plej-ofa Lige Evrope gdje bi ih čekao nešto lakši protivnik, ali ispali su na penale od APOEL-a. U tom trenutku, Zrinjski je bio u jednoj od najboljih formi u državi, široka klupa davala je mnogo rješenja Mladenu Žižoviću i izgledalo je kada su uhvatili zalet da će biti jedini konkurent Sarajevu, međutim…
Nizbrdo za mostarski tim krenulo je kada su na nekoliko sedmica ostali bez stručnog štaba, zbog virusa korona. Težak poraz na “Otoci” od Olimpika, a potom i od Željezničara udaljio je Zrinjski od vrha tabele. Prebrodili su “Plemići” tu krizu i ponovo se vratili dobrim igrama, dva hercegovačka derbija, potom i Borac, i oni su bili u seriji od četiri vezane pobjede pred kraj polusezone.
Mogao je njihov utisak na kraju biti puno bolji, da nisu ponovo zapali u krizu i dva poraza, remi i pobjeda protiv Mladosti u kojoj nisu briljirali, ali su tri boda ipak upisana, vratili su na sredinu tabele i ostavili gorak ukus o kraju 2020. godine. Njihova polusezona može se rezimirati i stane u jednu riječ – nekonstantnost.
Posljednja ekipa koja tiho napada Evropu jeste Tuzla siti. I njihova polusezona bila je puna uspona i padova. Nije krenula kako su željeli, rezultati su izostajali, ali ne može se reći da je igra bila loša.
Potom su za kratko i rezultati stigli, imali su tri pobjede i remi na četiri utakmice vezane što ih je podiglo malo na tabeli, ali je onda došao težak poraz od Zrinjskog i Zlatko Nalić je ostao bez posla. Da “vatru gasi” doveden je Nermin Bašić, čovjek koji izuzetno poznaje klub i Premijer ligu.
I on na prvih pet utakmica nije imao poraza, djelovalo je da je sve ide kako treba, međutim nije njihova igra ni tada obećavala. Bile su to minimalne pobjede, neriješeni rezultati, što se i pokazalo onda sa tri vezana poraza od ekipe, protiv kojih ukoliko žele u Evropu, Tuzla siti ne smije tako lako gubiti. Olimpik, Velež i Radnik.
Da ostanu u igri na kraju polusezone, više nego ikad bila im je potrebna pobjeda u posljednjem kolu protiv Borca, što su i ostvarili na teškom terenu na “Tušnju“, no da nastave u dobrom ritmu trebaće im još igrača, sa obzirom na konkurenciju koja možda i nikad nije bila jača.
Došli smo do pet klubova koji se bore za opstanak. Ne bi bili realni kada bi rekli da se oni mogu umiješati u borbu za Evropu ili trku sa ekipama iznad, ali Premijer liga Bosne i Hercegovine je jedna od najzanimljivijih liga u regionu, baš zbog toga što skoro svako može pobijediti svakoga.
Prva od tih ekipa je Sloboda Tuzla sa 22 boda. Veliki posao uradili su Tuzlaci u prvoj polusezoni i napravili veliki korak ka opstanku. Moraće potvrditi to još u drugom dijelu, ali može se reći da su u “pol poziciji“.
Dvije utakmice sa Sarajevom, domaća protiv Borca, utakmica na “Grbavici” i još mnogo primjera koji govore o tome kako su izabranici Gradimira Crnogorca odradili polusezonu iza sebe. Sa srcem i poštovanjem prema klubu.
Dosta stvari mora još da se popravi u Slobodi da ona bude klub kao nekada, no to se sigurno neće desiti u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine, stoga raduje što u ovim sivim vremenima za njih, rezultati i borba na terenu ne izostaju, a koliko dugo će moći čekati podršku van terena, o tome mora da brine neko drugi.
Kako je Mladost počela ovu sezone, djelovalo je da su oni gotovo sigurni putnici u niži rang. Prvi su imali problema sa virusom korona, prvi imali smjenu na klupi i u prvom kolu primili su šest golova.
Međutim, mlada ekipa iz Doboja kod Kaknja na čelu sa jednim od najboljih igrača Premijer lige, kapitenom Amerom Hirošem nije tako mislila i iz utakmice u utakmicu oni su rasli.
Ono što je najbitnije za njih jeste da su stalno tri boda uzimali na utakmicama sa direktnim konkurentima u borbi za opstanak. Dva puta Olimpik, Krupa, Sloboda i Radnik, uz senzacionalnu pobjedu na “Grbavici” i jedan jedini remi protiv Sarajeva njima je sasvim korektan broj bodova na polusezoni, koji ih ostavlja u realnim očekivanjima da i sezonu 2021/22 dočekaju u elitnom društvu.
Radnik je jedno od najneprijatnijih iznenađenja ove sezone. Možda je politika, ali po Bijeljince krenulo je kako ne treba lagano smjenom Mladena Krstajića, odnosno njegovim povlačenjem sa mjesta predsjednika kluba.
Čovjek koji je čitav život proveo u sportu, doveo Radnik dva puta do evropskih kvalifikacija, stabilizovao klub, ostao je bez pomoći grada i napustio “Plave“.
Rezultati i igra su bili loši, a i kada su igrali solidno i vodili, Radnik je nalazio načina da izgubi utakmicu (Mladost 3:2). “Šlag na tortu” bile su prijetnje smrću za Slavka Petrovića koji se ne kraju i povukao. Njegovo mjesto preuzeo je Darko Nestorović i sada svi svoje nade polažu u iskusnog stručnjaka.
Odmah se vidjelo da su njegovim dolaskom neke stvari popravljene, ali bez rekonstrukcije tima koja je i najavljena, njihova borba za opstanak biće veća nego ikad, sa obzirom na samo dva boda iznad zone ispadanja.
Krupa je prvu sezonu po povratku u Premijer ligu možda i neozbiljno shvatila, što iznenađuje sa obzirom da im ovo nije prvi put da se takmiče u elitnom rangu.
Sastav je ostao isti onom koji se prošetao kroz Prvu ligu Republike Srpske, a možda je upravo to zavaralo čelnike kluba, jer razlika u kvaliteti je ogromna. Dva trenera ostala su bez posla u kanjonu Tijesno, a izgleda da je rješenje bilo konstantno “ispred nosa“.
Igrači su proigrali pred kraj sezone kada su kormilo preuzela trojica pomoćnika Vladimir Ilić, Marko Mazalica i Siniša Mrkobrada. Što se njih tiče, možda i šteta što je kraj polusezone, ali oni su već počeli sa korekcijom ekipe, nekoliko igrača napustilo je već klub, očekuju se novi igrači koji će povećati kvalitet sastava, kako bi Krupa ostala u Premijer ligi i dogodine.
Još jedan nevjerovatan podatak je taj da je Krupa ove polusezone skoro polovinu svojih bodova osvojila protiv Željezničara, što smo jednom već spomenuli u tekstu.
Posljednjeplasirani Olimpik, baš kao i Krupa nadu za opstanak ostavio je pobjedom u posljednjem kolu. Ona je izvojevana protiv Radnika, a da nije, vjerovatno bi jednom nogom već bili u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine.
I oni su klub koji je smijenio dva trenera. Nije Darka Vojvodića nikako išlo na startu sezone, pa je na njegovo mjesto došao Esad Selimović. Ta smjena donijela je neku korist, klub je zaigrao bolje, ali je to bilo kratkog daha i ponovo su uplovili u sivilo.
Sada ih predvodi Slavko Petrović, čovjek koji zna kako se igra Premijer liga i to je možda njihov i najveći adut u nastavku, međutim jasno je da im je potrebno barem nekoliko fudbalera koji svojim kvalitetom mogu ponijeti ekipu.
Piše: Marko Ivančević