Foto: Reuters / ACTION IMAGES

Bilo da je to bio Portugal, Benfika, Milan ili, pa znate već Fiorentina, Manuel Rui Kosta je bio utjelovljenje prelijepog fudbala. Bilo je mnogo sjajnih “desetki” u Seriji A tih godina, međutim niko kao “Maestro”.

Devedesete su bile zlatna era za broj 10 u Seriji A. Roberto Bađo, Alesandro Del Pjero i Frančesko Toti branili su zastavu “Azura”, dok su geniji poput Georgija Hadžija i upravo Ruija Koste osigurali da ostali kontingent lige bude dobro zastupljen.

Izvrsno napadačko prisustvo u slavnoj odbrambenoj Seriji A, portugalski plejmejker radio je stvari o kojima je većina fudbalera mogli samo sanjati, vješto izbjegavajući odbrambene igrače, završavajući šanse sjajnim udarcima ili pružajući “u trepavicu” precizna dodavanja.

Proizvod čuvene Benfikine omladinske akademije, priča o Ruiju Kosti stvar je klupske legende, koju je Euzebio prvi otkrio u vrijeme kada je “Maestro” imao samo devet godina.

Maestro, Prozor u prošlost: Maestro i princ od Firence, ogrnut slavom Rosonera
Foto: Printscreen

Kao dio “Zlatne generacije” portugalskih igrača koji su 1991. osvojili Svjetsko prvenstvo za mlade pod Karlosom Keirošom, Kosta je bio među zvijezdama turnira, postigavši pobjedonosni pogodak u polufinalnoj pobjedi nad Australijom od 1:0 i pretvarajući odlučujući penal u trijumfu protiv Brazila u finalu.

Ipak, čak i u tom periodu razvijanja i rasta, njegova je igra bila puno više od pukog postizanja golova.

Rui je majstor u vještini vođenja lopte, stručno pokrivajući tu oblast. On je igrač koji može odlučiti utakmicu, obilježavajući njen ritam sa loptom u nogama i pogledom na igru” – jednom je izjavio Keiroš.

Sljedećih nekoliko godina Rui Kosta pojavio se kao glavni čovjek Benfike, kujući prvo od mnogih ključnih napadačkih partnerstava sa zemljakom Žoaom Pintom i vodeći klub 1994. godine do naslova portugalske Premijer lige.

Veliki odlazak u inostranstvo dogodio se u ljeto 1994. godine, sa Benfikom na rubu bankrota i očajničkom potrebom za sredstvima kako bi se spriječilo nezamislivo. Barselona i Fiorentina pojavili su se kao najzainteresovaniji za kupovinu Portugalca, ali Kosta je odolio uvertirama Johana Krojfa i slavnog španskog kluba, te krenuo manje utabanim putem.

Bila je to odluka koja je u početku donesena iz odanosti prema Benfici, Fiorentina je ponudila lisabonskim divovima više novca za njihovu zvijezdu, ali nije to bio posljednji put da je “Maestro” potrebe ekipe postavio ispred sebe.

Rui nije otišao u Barselonu iz ljubavi prema Benfici“, rekao je kasnije Manuel Barbosa, portugalski agent koji je posredovao u dogovoru. Došavši u Firencu uz veliku pompu sa ugovorom vrijednom 6 miliona evra, Rui to tada nije znao, ali spremao se u novo fudbalsko zaljubljivanje.

Došavši u novcem punu Fiorentinu, kojom je u to vrijeme upravljao Klaudio Ranijeri, Kosta je zatekao ekipu koja vapi za nekim ko će odrediti tempo i Gabrijela Batistutu, napadača koji očajnički traži poveznicu iz veznog reda.

Bio je samo presrećan sa tom ulogom u timu, ubrizgavši novu dinamiku u napadačku igru “Viole” svojom izvrsnom pažnjom, driblingom i okom za pas koje je možda samo imao Pol Skols, ti su atributu Portugalcu donijeli nadimak “Princ od Firence“.

Golovi nisu odmah potekli iz njegovih nogu, ali tada Kosta nije bio takav igrač, jednom izjavivši “stvaranje golova me ispunjava više nego da ih postižem“. Ipak, prvi za Fiorentinu bio je sjajan, koji je nakon asistencije Batistute došao u sedmoj utakmici za klub, u sezoni 1994/95 protiv Padove.

Ako je stvaranje golova bila snaga Ruija Koste, Batistuta ih je dovršavao. Korišten u savršenom tandemu od strane Ranijerija, par je uživao u gotovo telepatskom razumijevanje na terenu, a Fiorentina je ubirala plodove tog odnosa.

Od svih napadača sa kojima sam igrao, Batistuta je imao najbolji osjećaj za zabijanja golova. Mogao je postići pogodak sa bilo kojeg mjesta. Slobodni udarci, glavom, jedanaesterci, van kaznenog prostora, leđima, ramenom i petom, zabijao je golove na toliko različitih načina” – jednom je izjavio Portugalac.

Iako je Batistuta bio izvrstan finišer, u Kosti je imao saigrača sposobnog pružiti asistencije svih oblika i pravaca, bilo da je riječ o krivudavoj lopti, savršeno tempiranom dodavanju ili nabijanju lopte kroz odbranu.

Do kraja prve sezone Ruija u klubu, “Batigol” je zabio 26 golova i uzeo “Kapokanonjeru” kao najbolji strijelac Serije A, u nemalom dijelu pomogao mu je portugalski plejmejker, koji je kampanju završio sa devet golova i nadimakom “Il Maestro” u italijanskoj štampi.

Preteča Zidana u Seriji A, Kosta je radio po uzoru na drugog Francuza i ikonu Juventusa, Mišela Platinija. “Bio je to način na koji je igrao, inteligencija sa kojom se pozicionirao na terenu. Način na koji je diktirao igru i ne zaboravimo te lijepe driblinge i pravovremeno donošenje odluka” – rekao je “Maestro” jednom za Platinija.

Maestro, Prozor u prošlost: Maestro i princ od Firence, ogrnut slavom Rosonera
Foto: Printscreen

Zapravo, bilo je malo složenije od toga. Kao prvo, Rui je dijelio više od prolazne sličnosti sa drugim bogom fudbala, sa Sokratesom, brazilskom legendom i bivšom zvijezdom Fiorentine, pri čemu su se obojica mogli pohvaliti prepoznatljivom vizijom, inteligencijom i fizičkom snagom na terenu, a da ne spominjemo naviku pušenja cigareta prije, za vrijeme i poslije utakmica.

Poređenja na stranu, vrhunac Kostinog vremena na “Artemio Frankiju” dogodio se kada je Fiorentina 1996. godine osvojila Kup Italije, njihov prvi veliki trofej nakon više od 20 godina.

Iako se Batistuta dočepao naslova sa osam golova na putu do trofeja, Kosta je bio pokretačka snaga “Viole”, pokazujući podcrtane majstorske kurseve veznog reda u igrama poput Fiorentininog polufinalnog trijumfa od 2:1 nad Milanom.

Batigol” je te večeri pogodio oba puta, ali Rui Kosta je taj koji je vukao konce sa dvije uzvišene asistencije, uključujući i visoku loptu u kazneni prostor, koja je imala obrise onog dodavanja Ronalda De Bura za Denisa Bergkampa na Svjetskom prvenstvu 1998. godine.

Povratak u Firencu i parada pred 40,000 navijača nakon što su u finalu savladali Atalantu, činilo se kao da je započela zlatna era kluba, ali nije.

Iako je Rui 2001. godine dodao drugi Kup Italije u ormarić sa trofejima na “Artemio Frankiju”, naslov Serije A izmicao se princu Firence, premda nije nedostajalo pokušaja.

Višegodišnji neuspješni post bio je tu, ulazeći u posljednji dio sezone 1998/99, činilo se da se Fiorentina približava prvom “Skudetu” nakon 30 godina. Batistuta je postigao 13 pogodaka u svojih prvih 13 ligaških utakmica, dok je Kosta bio usred svoje najbolje sezone ikada po pitanju golova, završio je sa 14 pogodaka.

Međutim, kada se Batistuta povrijedio, “Il Maestro” je izgubio fudbalsku muzu, a Fiorentina implodirala, pobijedivši samo dvije od sljedećih 11 ligaških utakmica da bi završila treća. Iako je nastavio impresionirati kako u zemlji, tako i u Evropi, do trenutka kada je Kosta podigao taj drugi pehar za osvajača kupa 2001. godine, “Batija” već dugo nije bilo, a klub je bio na ivici katastrofe.

Iako je pokazao neizmjernu odanost klubu iz Firence, jer su mu se ponavljale ponude od drugih klubova, nedugo zatim istorija se ponovila, Fiorentina je bila prisiljena prodati Portugalca kako bi pomogla u pokrivanju rastućih dugova te godine.

Tog se ljeta pridružio Milanu za 43 miliona evra, kroz suze najavivši dogovor na konferenciji za novinare. Bolovi se nisu dalje smanjivali kad je Kosta prilikom svog prvenca za “Rosonere” slomio zglob u prvoj od niza povreda koje su narušile njegovu debitantsku sezonu.

Maestro, Prozor u prošlost: Maestro i princ od Firence, ogrnut slavom Rosonera
Foto: Printscreen

Ni navijačima Milana nije se baš svidio kada je, tokom utakmice protiv Fiorentine, uživao u još jednom emotivnom zagrljaju sa fanaticima “Viole”.

Kad je Milan doveo Rivalda preko slobodnog transfera iz Barselone, sezonu kasnije, mnogi su se bojali da je tu gotovo sa “Maestrom”, ali Rui Kosta se pobunio. Sa navijačima Milana koji nose transparente i pozivaju Kostu da zaboravi “ljubičaste suze” i obavi svoje na terenu, Portugalac je to i učinio.

Želim da me smatraju najboljim veznim igračem u Italiji i najboljim veznim na svijetu” – izjavio je u jednom intervjuu tada i pokazao da to zaista misli.

Ključni čovjek uspjeha Milana u Ligi šampiona 2003. godine, istaknuti prikaz znanja Ruija Koste došao je u grupnoj fazi kada je na “Riazoru” skoro sam razbio visoko ocijenjenu ekipu Deportiva, asistirajući sva četiri pogotka u pobjedi od 4:0 koji je uključivao het-trik za novog napadačkog ministranta kluba iz Milana, Filipa Inzagija. Milan je kasnije osvojio Ligu šampionu pobjedom protiv Juventusa u finalu što je svakako najveći trofej u karijeri Portugalca.

Uslijedio je još jedan Kup Italije, prije nego što se 31-godišnjak opet našao na meti Barselone. Ponovo je Portugalac radije ostao na mjestu, odlučivši ostati na “San Siru” sa klubom koji je bio uz njega tokom njegove teške debitantske sezone.

Uredno je nagrađen posljednjim peharom koji je nedostajao njegovom kabinetu, “Skudetom” koje je Milan osvojio 2004. godine, potpisavši pobjedu posljednjeg dana sezone protiv Breše.

Na kraju se vratio u Benfiku 2006. godine, odbivši ugovor vrijedan 4,6 miliona evra po sezoni, samo da da bi karijeru završio u klubu u kojem je sve i počelo.

Dio legendarne portugalske “Zlatne generacije”, Rui Kosta i saradnici. Napredovao je u klupskom fudbalu, ali nije baš opravdao ulogu na međunarodnoj sceni, iako je usput bilo puno zanimljivijih momenata.

Maestro, Prozor u prošlost: Maestro i princ od Firence, ogrnut slavom Rosonera
Foto: Printscreen

Dvadeset i šest golova u 94 međunarodna nastupa govore svoju priču, i dok je Ruiju Kosti često nepravedno davana sporedna uloga iza Luisa Figa u igri za državni dres, njegov je individualni i kolektivni sjaj često sijao sam za sebe, posebno protiv Engleske.

Na Evropskom prvenstvu 2000. godine, Rui je povukao Portugal sa ivice ponora, asistirajući Žoaou Pintu i Nunu Gomešu kako bi minus od 2:0 pretvorili u pobjedu od 3:2, dok je njegov sjajni pogodak protiv “Gordog Albiona” četiri godine kasnije bio posljednji i vjerojatno najbolji pogodak za Portugal, pokazavši se dostojnim ispraćajem.

U eri u kojoj naporan rad i nesebična igra rijetko stoje uz pojedinačni talent i osjećaj za igru, Rui Kosta služi kao pravi podsjetnik da se ti pojmovi u fudbalu međusobno ne isključuju.

Piše: Aleksandar Saradžić

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime