Prozor u prošlost: Najveći si Dijego

Nit’ je ovo epitaf, nit’ je žalost za najvećim. Ovo je slavljenje lika i djela najboljeg fudbalera koji je ikada hodao na planeti, slavljenje Dijega Armanda Maradone. 

Pele je bio prototip zaluđenog fudbalera, Kristijano Ronaldo i Lionel Mesi su usavršene verzije brazilskog mađioničara. “PraviRonaldo (De Lima) je bio nosilac Maradoninog duha u devedesetim i početkom milenijuma, al’ niko kao Dijego.

On je dijete Buenos Airesa koje je zavrtilo loptu na ulici, postalo najbolje, ušlo u legende, a i dalje ostao samo klinac iz kraja.

Prvo, da opišemo put najvećeg u reprezentaciji Argentine. Bez premca najbolji igrač koji je obukao majicu sa nacionalnim grbom “Albiselestea“. Maradona je predstavljao duh te južnoameričke države, on je bio divljina i koncentracija u jednome, preciznost i ludilo u istom dahu, on je bio “Gaučo” u kopačkama.

Dijego Armando Maradona
Foto: Printscreen

Godina je 1986., rodila se Lejdi Gaga, umro Andrej Tarkovski, ali sve je to apsolutno minorno. Sve dolazi poslije činjenice da je ta godina bila kada su se prvi put “Bog” i “Boginja” našli u naručju.

Stadion “Asteka” je podrhtavao, vojnička disciplina u fudbalu, u vidu reprezentacije Zapadne Njemačke. Sa druge strane razjarena banda “Sudamerikana” manijaka koji su bili sve osim discipline, kao da ih je sam Pablo Eskobar birao da igraju.

Oskar Rudžeri, Horhe Buručaga, Horhe Valdano, Hoze Luis Kučufo su samo jedni od igrača koje je 29. juna veliki Dijego poveo na zelenu meksičku travu pred skoro 115,000 ljudi. Rezultat 3:2, meč u kojem je sve prštalo od prilika i ludila.

Švabe” su rasturene, a argentinska kohorta se popela po drugi put do fudbalskog trona. Ispod je fotografija gdje su boginja i bog u zagrljaju, možda i najsvetiji trenutak svih ljudi u Argentini. Ako su Bitlsi bili popularniji od Isusa Hrista, Maradona je bio popularniji od Bitlsa.

Dijego Armando Maradona 1
Foto: Printscreen

Jedina poznatija utakmica od finala 1986. godine, bio je meč između Argentine i Engleske u četvrtfinalu turnira. Piter Šilton naivno izlazi, veliki Dijego skače ka nebu, pruža ruku, smije se u facu “Gordim albionima” i pozdravlja se sa svim fudbalskim božanstvima pod oblacima… Postao je “Božija ruka“.

U reprezentaciji je zacementirao mjesto legende dok bude postojala Argentina i planeta, ali u klubu je trebalo izdominirati. Godinu dana u Boki Juniors, 40 utakmica, 28 pogodaka, bili su sjajna preporuka da se “Božija ruka” otisne put Evrope i Katalonije. Dvije godine u dresu Barselone, 36 mečeva, te 22 gola bili su poziv da dođe na “San Paolo” stadion u Napolju. 

Plavi dres Napolija i razbarušena griva su bili sve što su protivnički igrači mogli vidjeti u Seriji A, prije nego taj mali, bucmasti “divljak” počne da se raduje postignutom golu. Njegovo trčanje, majstorski driblinzi i vanvremenski sprint su izgledali kao da gledate malo debeljuškasto dijete koji biva najbolje u ritmičkoj gimnastici.

Sportski novinar Dejvid Goldblat je na predstavljanju Maradone u Napoliju, 5. jula 1984. napisao “Oni (navijači) su bili uvjereni da je mesija stigao“. Vjerujem, pardon siguran sam da ni on nije znao koliko će te riječi biti proročanstvene u ovom slučaju. Omaleni “Zlatni dječak” ili samo nazivan “El Pibe” je donio slavu Napoliju koja nije ponovljena ni do dan danas.

Napoli je vođen ludim argentinskim “Dječakom” osvojio titule u Seriji A u sezonama 1986/87 i 1989/90. Kup Italije je osvojio 1986., Kup UEFA je uzet u sezoni 1988/89 kada su bili bolji od Štutgarta kojeg je tada predvodio Jirgen Klinsman. “Napolitanci” su još uspjeli osvojiti Superkup Italije 1990. godine.

Ne želim da kačim fotografije gdje Dijego slavi titule u dresu kluba iz Napulja, svi smo ih već vidjeli milion puta. Umjesto toga, evo fotografije koja opisuje onog malog argentinskog dječaka sa početka teksta, onaj koji je i na suncu i na kiši tjerao “balon“, pa onda tjerao sebe za njim, da bude najbolji… i bio si najbolji, ostao si najbolji, i dalje si najbolji Dijego.

Dijego Armando Maradona 3
Foto: Printscreen

Ipak… samo fotografija treninga, mislim da to nije dovoljno da vidite svu radost ovog velikog čovjeka i još većeg fudbalera. Najveći majstori “Bubamare” su uvijek igrali iz ljubavi. Sjetite se samo Ronaldinja, taj nije osmjeh skidao dok je trčao za loptom, takvu je magiju prije njega nosio “El pibe“.

Veličina ljudskog duha i čovječnosti ovog malog hitrog ludaka je bila nepregledna. Poznat po humanitarnom radu i pomaganju mnogima koji su bili u nezavidnim pozicijama, to je najbolje pokazao te 1984. godine u Napulju. Htio je da UEFA i Napoli organizuju meč za bolesnog dječaka, obje organizacije su to odbile, a veliki Dijego je pozvao svoje saigrače i odigrali su meč pred kućom klince, te sakupili 4,000 navijača i novac.

Sada dolazimo do onog ne tako primjerenog dijela života ovog mađioničara sa loptom, ali baš zbog toga on je najveći. Koliko god ga svi mi gledali kao anđela koji je poslan na zemlju da uveseljava sve nas svojim potezima, isto tako smo svi vidjeli njegove demone zbog kojih smo ga još više zavoljeli. Zbog te mračne strane, znali smo da je Maradona u isto vrijeme i Bog, a i čovjek.

Bio sam ovisnik o drogama, ovisnik sam o drogama i uvijek ću biti ovisnik o drogi u očima svih. Jer ovisnicima se ništa ne oprašta“, svojevremeno je izjavio najveći. Pola je tu istine, ali se njemu i to opraštalo. Koliko god je po zelenim travnatim talasima surfovao sa loptom, isto toliko je nasukivao nos na “bijelu” plažu koju su mahom držali ljudi Kamore.

Ona kultna rečenica njegovog sunarodnjaka Klaudija KaniđeAko je kokain droga, ja sam narkoman”, mislim da je u svom punom sjaju živjela prvo kroz “Zlatnog dječaka“. Saglasan sam sa izjavom Da nije bilo kokaina, bio bih još veći koju je rekao Maradona. Baš je ta strana, ta tmurna polovina argentinskog virtouza bila ta u kojoj se vidjela ljudska iskrenost i duša ovog čovjeka.

Nije tu bilo prljavštine ili zlobe, tu je bila samo ljubav. Velika ljubav za sve što je radio. Da li je to trčanje za loptom, driblanje golmana, postizanje golova ili odavanje počasti bijeloj liniji. Samo ljubav… Ništa više. To ga je i učinilo najboljim.

Za kraj, ima nekoliko izjava Dijega Armanda Maradone, fudbalske ikone i Boga, koje zavrijeđuju da budu stavljene ovdje. “El pibe” je plesao po terenu, bio gord prema “Gordim albionima“, srušio je “Švabe“, volio Napoli, živio za Argentinu, te više od svega bio vječno zaljubljen u loptu i fudbal.

Vidjeti loptu, trčati za njom, činilo me je najsrećnijom osobom na planeti“.

Moja majka je mislila da sam ja najbolji fudbaler na svijetu, a ja sam odgojen da slušam i vjerujem majci“.

Buntovnik, mađioničar, strastven i graciozni Dijego, plesao je tango po svijetu i bio je neuhvatljiv. Neće postojati drugi Maradona. Najveći si Dijego, a majka je uvijek u pravu. Bog na zemlji je mrtav, “Božija ruka” je na nebu sada.

Piše: Aleksandar Saradžić

Postavi odgovor