Printscreen

Gledao sam kako Luiđi di Bjađo krči svoj put u rimskoj “Vučici”. Blagoslovljen sam prisustvom u vremenu kada je Dejan Savićević u nemalo 100 utakmica za Milan pokazao svima zašto mu je nadimak bio “Genije“. Očima sam upijao kako Roberto Bađo u dresu Juventusa maltretira protivničke defanzivce iako mu u grudima kuca srce za Firencom. Svaki od tih igrača je imao posebne čari, al’ niko kao Gabrijel Omar Batistuta, legendarni “Batigol“.

Morao sam revidirati riznicu ličnih sjećanja, kako na ovog fudbalskog giganta, tako i na razna mišljenja o njemu. Nema fudbalera i fudbalskog radnika na planeti koji nije imao svoje mišljenje o “Batigolu“, ali ja ću zauvijek pametiti rečenicu svog prijatelja koji je najslikovitije opisao razoran udarac argentinskog golgetera.

U neko nedoba na školskom času, povela se rasprava o Gabrijelu i tada drugar reče “Batistuta svaku loptu udara silovito i jako, kao da mu je familiju pobila” – mislim da je to najprecizniji opis moći njegovog šuta.

Kao i većini ljudi na ovim prostorima, kulminacija priča o dugokosom napadaču pojavila se u filmu Miroslava MomčilovićaKad porastem biću Kengur“. Dan danas kada se povode priča u društvu o ovom fudbaleru, odmah neko (obično ja) kreće citirati lik Barona iz filma koji opisuje svoj susret sa “Batijem” u frizerskom salonu, dok je “šarmirao” dame po Firenci. “Skroman dečko, šalje sve pare kevi“.

Da krenemo malo ozbiljno. Vjerujem da svi vi sa uzdahom i onom čvrstom muškom tugom (da mi prašta nježniji pol) ispratite njegovo ime i lik kada se danas pojavi na televiziji, nije to sramota prijatelji. Kako sam ja veliki navijač određenog “Crvenog” kluba iz Engleske, pa ću se samo malo osvrnuti na odnos Batistute i engleskih klubova. On je i danas sinonim za noćnu moru i terorisanje svim fudbalskim ljubiteljima u zemlji “Albiona“.

Krajem devedesetih godina prošlog vijeka i početkom ovog milenijuma, Batistuta engleskim navijačima nije bio baš toliko nepoznat. Znali su da je godinama bio glavni nosioc Serije A, redovno je kao iz šale postizao 20 golova po sezoni u vrijeme kada je italijanski fudbal bio stalni gost naših malih ekrana. Protiv Jamajke je 1998. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj postigao slavni het-trik, malo li je…

Pokušati spriječiti Gabrijela da ne postigne pogodak vašoj ekipi, đavolski težak posao, pretežak. Dovoljno je pogledati njegove nastupe sa pomenutog Svjetskog prvenstva i shvatićete igru čovjeka zbog kojega su mnogi odbrambeni igrači izgledali kao zalutali u igru, kao da ne znaju šta im je tačno posao.

Batigol, Prozor u prošlost: Sjećanje na skromnog Batigola koji je sve pare poslao kevi u Argentinu
Foto: Printscreen

Njegov udarac nije bio silovit nego razoran, a poslije prvog takvog, šutirao je još jače. Lopta, k’o zbunjeni mazohista bi mu se uvijek nalazila u nogama i čekala da opet bude poslata brzinom svjetlosti iza leđa nekog nesrećnika na gol liniji.

Za primjer njegovog fudbalskog, savršenog šuterskog “siledžijstva” navodim gol protiv Mančester junajteda. Očekujete sporiju kontrolu na malom prostoru, ali “Batigol” ostavlja Japa Stama za sobom, a u idućoj sekundi Mark Bosnič ne zna šta ga je snašlo. Ta bomba od udarca je u golu.

Može se tu navesti i njegov gol protiv Arsenala u istoj sezoni 1999/20. Pogodak koji pokazuje upravo ono za šta su sve bili sposobni Batistuta i tadašnja ekipa Fiorentine.

Cijela lepeza brzih dodavanja i sjajnog kretanja, a sve je započelo savršeno tempiranim klizećim startom. Arsenal se u tren oka našao na ‘krivoj nozi‘ dok igrači “Viole“ jurišaju na njihov gol.

Remi u Firenci značio je da bi pobjeda stavila prolaz u noge “Tobdžija“, a oni su rano počeli dominirati utakmicom. Izgledalo je kao da je sve gotovo kad je lopta napokon stigla do Batistute. Argentinski maestro to ne prašta i gosti vode.

Vengerovi igrači su tada grdno pogriješili. Mislili su da ako 74. minute prođu bez Gabrijela, meč je gotov. On je bio vrsta igrača koji je mogao iskoristiti tu jednu priliku i ne samo da je pretvori u gol, već je to sve radio sa stilom i sjajnim udarcima.

Tek taj nadimak, taj moćni “Batigol“. Tako predivan u svojoj jednostavnosti. Niko sa sigurnošću ne zna odakle dolazi, ali vjeruje se da je spontanost kumovala tome. Jedna od legendi Serije A govori da komentator nije uspio brzo izgovoriti njegovo ime u trenutku postizanja gola pa mu je samo preko usana iskliznulo “Batigol” na čemu smo mu svi danas zahvalni.

Batigol, Prozor u prošlost: Sjećanje na skromnog Batigola koji je sve pare poslao kevi u Argentinu
Foto: Printscreen

Nije poput Interovog “Gabigola” koji je daleko inferiorniji u odnosu na gorepomenuti. Gabrijelov je bio mnogo prirodniji i pristajao je više svom vlasniku.

Svemu dođe kraj, pa i toj čarobnoj ljubavnoj priči između argentinskog fudbalskog ljubavnika i njegove dame koja se odaziva na ime Firenca. Neki novi vjetrovi su duvali kroz grad ljubavi noseći ime Nuno Gomeš, novo lice željno dokazivanja i gladno uspjeha.

To bi bio početak kraja u odnosu kluba i golgetera iz Avelaneda. On je potpisao za ekipu Rome i tamo osvojio naslov šampiona Italije.

Nastavio je “Batigol” raditi ono što najbolje zna, postizati golove. U sezoni kada je podigao pehar sa Romom, pogodio je 20 puta, što je uključivalo i gol protiv Fiorentine. Neki se sjećaju toga, siguran sam, gol se sastojao od njegovog prejakog šutiranje lopte, naravno, opet u situaciji kada su svi mislili da nema opasnosti.

Skakao je od sreće Fabio Kapelo, radovala se cijela ekipa Rome, na tribinama su “Đaloroso vukovi“ iznevjerovali od sreće… Samo je jednom čovjeku srce bilo prepuklo na pola, moćnom Batistuti. Njegova zaostavština u fudbalu je velikim, prevelikim dijelom vezana za Firencu i klub iz tog grada, a sada im je on bio dželat. Da ti kapne ona muška suza, najteža, najiskrenija.

Znam da je ovo klišej, ali ne mogu protiv toga jer “više nema igrača poput njega”, ali stvarno ih nema. Od svih napadača u posljednjih nekoliko godina fudbala, Didije Drogba je jedini imao ‘to nešto‘ što je podsjećalo na Batistutinu igru i odnos prema kako fudbalu, tako i lopti.

Batigol, Prozor u prošlost: Sjećanje na skromnog Batigola koji je sve pare poslao kevi u Argentinu
Foto: Printscreen

Za kraj moramo sve nostalgičare podsjetiti na legendarnu utakmicu Barselone i Fiorentine u sezoni 1996/97. Sjajan meč, na obje strane prestrašni igrači, majstori “bubamare” i prekaljena imena. Igrao se 62. minut, a Batistuta šalje projektil u mrežu domaćina. Tada stavlja prst na usta i pokazuje svima da treba da ćute dok “maestro svira svoju simfoniju“, bez izuzetaka.

Baš zbog ovakvih igrača, nostalgija je predivna stvar. Ima danas daleko i boljih i predanijih igrača od Batistute, ali nedostaje duša. Nedostaje taj neopipljivi esencijalni dio, gdje kada i vašem timu taj igrač nanosi štetu, vi mu skinete kapu. Ronaldinjo je bio posljednji u redu takvih. Magija pri dodiru, magija u lepršavom trku, a onda… Pa šta drugo, nego bomba sa 35 metara i zna se… Gabrijel “Batigol” Batistuta!!!

Piše: Aleksandar Saradžić

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime