Vugdalić
scsport.ba

Bivši profesionalni fudbaler, novinar i veliki humanitarni radnik Sabahudin Saša Vugdalić približio je svoj život i iznio interesantne stavove na mnoge teme u razgovoru za MeridianSportBH

Sabahudin Saša Vugdalić je rođen 1953. godine u Srebrenici. U razgovoru za naš portal dotakao se tema odrastanja u domu za nezbrinutu djecu, fudbalske karijere, kao i novinarske, govorio je o humanitarnim misijama, fudbalu u Bosni i Hercegovini, a otkrio je i mnoge zanimljive stvari poput načina na koji je Miroslav Ćiro Blažević nagovoren da preuzme tuzlansku Slobodu, ali i šta ga je privuklo da kao dječak zavoli Željezničar, a ne Sarajevo. 

“Na dan mog rođenja moj otac je poginuo i sa šest mjeseci sam dat u dom za siročad jer je majka bila premlada. Tako je sve počelo, prvo je to bio dom ‘Ljubica Ivezić’ u Sarajevu, a kada sam napunio osam godina prebacili su me u ‘Dule Mučibabić’ u Mostar. Sa 16 godina sam počeo igrati fudbal u Famosu, onda smo išli u taj samački dom, a sa 17 sam bio prvotimac i ušao u te fudbalske vode. Iz domova nosim lijepe uspomene, ti divni ljudi su me vaspitali i naučili da budem čovjek, naučili su me šta je obraz, a šta bezobrazno. Izabrao sam tada već stranu gdje je obraz i to me i dan danas vuče” – započeo je Vugdalić o najranijem periodu svog života, pa nastavio:

“Vaspitači i vaspitačice su predivni ljudi, jedne smo zvali stari, druge teta, treće majka, kuvarice smo uglavnom zvali majka jer su nas hranile. Kroz domove sam osjetio da bih mogao nešto napraviti u fudbalu, imao sam sreću da me je veliki čovjek fudbala u bivšoj Jugoslaviji, Stevan ‘Ćele’ Vilotić ‘snimio’ na jednom turniru kada sam imao 16 godina i počeo da me poziva u omladinske selekcije, što me još više poguralo”.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
printscreen

Za iskustva stečena u Domu Vugdalić tvrdi da su ga oblikovala kao ličnost. Upravo tu je dobio i prepoznatljivi nadimak, a podijelio je i zanimljivu priču u vezi sa njim.

“Iz doma nosim srce, lijepo vaspitanje i uspomene na ljude koji su mi bili i otac i majka. Bili smo raspoređeni po kategorijama, tek oko četvrte ili pete godine sam znao ko sam i šta sam, a nadimak ‘Saša’ sam dobio jer je Sabahudin bilo predugo, rubrika ‘Dino’, ‘Saba’ i slično je bila već popunjena, a postojao je jedan pjevač, Saša Distel, koji je bio visok i imao prepoznatljivu frizuru, pa je vaspitačica rekla: ‘Ti si Saša'” – rekao je Saša, pa dodao:

“Ni dan danas ga ne brišem, pokušali su to izmijeniti u neka nova vremena, kada sam se za Televiziju Sarajevo javljao kao dopisnik iz inostranstva, npr. iz Njujorka, Haga ili Ženeve. Kad musliman vodi dnevnik onda kaže Sabahudin Vugdalić, Hrvat kaže Saša Vugdalić, a Srbin Sabahudin Saša Vugdalić i onda sam se ja dosjetio lopovluka, pa kada se odjavljujem izgovorim Sabahudin Saša Vugdalić izuzetno brzo, tako da oni to nisu mogli rezati, pa je tako ostalo i dan danas. Tada je bilo normalno da neko ima nadimak, meni je moj pristajao zbog visine, možda ne zbog ljepote. Došla su vremena da kažu: ‘Briši to, pa ćeš ovamo’, ali ne hvala, mene je to odgojilo”.

Vugdalić je potom govorio i o iskustvu iz tog životnog perioda koje ga je zauvijek srcem vezalo za sarajevski Željezničar. 

“Tada je bilo srce veliko i ljubav, mi domci smo bili nešto posebno, pogotovo mi bez roditelja, nešto nas je vezalo, prvo ta sudbina, pa onda vaspitanje. U Sarajevu je bilo tri ili četiri doma, što do osam, što do 15 godina, jer kada napunite 15, već počinje selekcija i nemate pravo na dom, a ja sam imao sreću što sam postao ono što sam želio, fudbaler. Recimo, mi domci dođemo na ‘Koševo’ na utakmicu, a policija nas otjera pendrecima jer nemamo kartu, a dođemo na ‘Grbavicu’ i redar kaže: ‘Hajde domci, uđite’. Tako je nastala ljubav prema ‘Želji’, ja sam legendarnom Čiki Radoviću dohvatao lopte i gledao ga, on je imao duge ruke kao Lav Jašin, gledao sam ga iz pozadine i razmišljao kako bih i ja volio tako braniti” – ispričao je Sabahudin, te nastavio o svojim sportskim počecima: 

“Za desetak godina se upravo to i desilo, branio sam baš na tom golu, ali hoću da kažem da se iz tadašnjih Sarajeva i Mostara nosi ljubav, vaspitanje i najvažnije, srce kod čovjeka. Recimo, ja sam danas upoznao vas trojicu, stekao sam divna tri prijatelja, meni je srce odmah veće, znači neće popustiti bar do Sarajeva (smijeh). Mene su Italijani 1998. prozvali ‘Najvećim djetetom svijeta’, prvo zbog visine, a onda zbog tih mojih ludosti i misija. Samo sam dvije misije propustio, jednu jer sam bio bolestan, a na drugu nisam stigao jer sam bio na drugom kontinentu, bio sam u Japanu, a trebalo je da idem u Boliviju.

Prvo sam bio rukometni bek, a onda je došao trener Aco Krivošej iz Famosa, koji mi je rekao da dođem između stativa jer imam reflekse, tada sam to i uradio i više nisam sišao sa gola. Sa 16 godina i osam mjeseci sam debitovao za Famos protiv Iskre iz Danilovgrada, a druga utakmica mi je bila na Cetinju protiv Lovćena, sjećam se poznate braće Radonjić, jedan je bio centarhalf, a drugi centarfor, tu sam imao taj pravi, muški debi, baš tada sam zavolio taj golmanski posao i rekao sebi da idem u njega”.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
printscreen

Naš sagovornik je tokom fudbalske karijere bio u čestom kontaktu sa nekim od najvećih imena s ovih prostora, a posebno je izdvojio nekoliko njih. 

“Sa Miljanom Miljanićem i Ivicom Osimom sam bio u reprezentacijama, Miljanić me stvorio kao reprezentativca, a s Osimom sam bio kad sam branio za Rijeku. Ta generacija je poslije ostala, mi smo uzeli dva Kupa, jednom Partizan, drugi put Trepču, trener je bio Dragutin Spasojević. Sjajni igrači, ja sam poslije otišao u Olimpiju, a oni su godinu poslije igrali sa Realom. Spasojević je strašan strateg sa pedigreom, koji je znao prepoznati igrača. Kada sam izašao iz vojske, nisam imao gdje i otišao sam u Beograd da bi mi Vilotić dao savjet šta ću dalje. U hotelu Slavija sam pozdravio Spasojevića koji me pitao gdje ću, imao sam neku ponudu Hajduka gdje bih bio rezerva, i on mi kaže: ‘Ideš ti sa mnom u Rijeku’. Tako sam završio tamo, a potom u Olimpiji, to su neka sjećanja generacija koja vi ne znate, ali kada potražite i pogledate, to su velika imena. Danas bih im se poklonio, tim ljudima koji su ostvarili taj uspjeh” prisjetio se Saša, pa dodao anegdotu o Banjaluci: 

“Protiv Borca sam igrao kada sam branio za Olimpiju, bilo je tužno jer je tim iz Banjaluke tada ispao iz lige, bilo je 1:1. Tadašnji centarfor Borca Ibrahimbegović i naš štoper Branko Šarenac su se tukli na tom meču. I jedan i drugi su bili krvavi, a glavni sudija Abe Stanković iz Beograda ih je pozvao i rekao im: ‘Slušajte, vas dvojica se tucite, poginite, nema kartona za vas, ali nemojte mi kvariti utakmicu’. Zatim su oni shvatili, džaba se ‘keftati’ laktovima. Ovdje sam i sudio Kup Jugoslavije kada su igrali Borac i Hajduk, lijepa sjećanja me vežu za Banjaluku, a posebno za banjalučke djevojke”.

U životu glavnog aktera ove priče, posebno se ističe i humanitarni rad. Zbog svoje skromnosti, nije želio previše govoriti o podvizima iz prošlosti, a više o jednom od njih u kome je spasio jedan mladi život možete pronaći OVDJE.

Sabahudin je proputovao cijeli svijet kroz mirovne misije, a u nastavku je opisao kako sve to otprilike izgleda.

“Bilo je zaista mnogo misija, recimo za gladnu djecu svijeta. Ja sam 1980. godine proglašen za najhumanijeg čovjeka svijeta i bio sam prvi predsjednik Humanih ljudi svijeta, osam godina sam bio na toj funkciji, pa sam poslije ostao u bordu. Imaš pozive, razne nevladine organizacije koje imaju svoje misije i trebaju im ljudi koji će, na primjer, otići na lice mjesta i dati pravu procjenu. Recimo, upoznao sam Majku Terezu, bilo je divno ići sa njom po raznim selima, ali isto tako gledamo kako djeca tamo umiru jer su gladna, nisu bolesna, već bukvalno umiru od gladi. Mi smo bili ta prva, udarna ekipa, koja dođe na lice mjesta i napravi procjenu, šta bi trebalo uraditi, zdravstveno, što se tiče hrane i ostalog, onda to ide sijedim glavama u Njujork, koji odlučuju da li je to 400 miliona ili npr. 180, da li je to 200 tona lijekova ili npr. 50, uvijek daju manje nego što mi procijenimo” objasnio je Saša, pa nastavio: 

“Veliko je bogatstvo upoznavanje takvih ljudi, tu su Indira Gandi, Alojz Mok i još mnogo njih. Recimo, ćerka Nelsona Mandele me stavila u tim koji je tražio njegovo oslobođenje, pa kada je izašao, ne može se platiti taj osjećaj, to moraš zaslužiti, da ljudi u tebi procijene da si ti baš to. Kada je počeo rat, Alojz Mok mi je rekao: ‘Sine, ti voliš svoju zemlju, vidim da ti je žao da se Jugoslavija raspada, ali znaj, ovo će trajati, pogrešni ljudi odlučuju o vama’. I dan danas je tako, a on mi je to kazao 1991. godine. Pomenuo bih i Antonija Samarana, uključivanje Bosne i Hercegovine u Olimpijske igre u Barseloni 1992. godine, da ne bude zastava Olimpijskih igara, nego da bude zvanična zastava koja je tada bila, bio sam deset dana svako jutro kod njega u kancelariji, sjediš, čekaš ko će presjeći. Hoću da kažem, sve ovo mi je dao taj dom, to vaspitanje i želju da idem tamo gdje me pozovu.

I dan danas dobijam pozive, mada je u posljednjih četiri ili pet godina zbog mog zdravstvenog stanja to zaustavljeno, ali oni cijene moj rad, i dalje sam tu, mada ne toliko. Još uvijek se odazivam, kao što sam sada tu sa vama, sljedeće sedmice me čeka novo putovanje, meni ništa nije teško, ja samo znam da trebam krenuti, doći tamo, obaviti svoje i kada se vratim, ja sam miran”.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
printscreen

Potom je istakao i slobodu, kao osnovnu vrijednost koju brani u svom životu. Ona mu je bila posebno bitna u novinarstvu, gdje je takođe bio veoma uspješan.

“Inače, u svim svojim projektima, kako zovem ono kada me neko angažuje, da li je to televizija ili sport, uvijek prvo tražim slobodu. Želim da ja odlučujem o svom timu, ljudi koje sam izabrao ostaju sa mnom i niko se u to ne smije miješati. Ko hoće da me tako prihvati, ja izguram projekat na nekoliko godina i onda sam kažem da je dosta, ‘idem ća’. Gdje god sam radio, to je bilo tako. Na primjer, televizija Prva TV u Sloveniji, za tri godine smo ju digli iz stečaja, u prodaju i doviđenja-hvala lijepo. OBN, sa dna smo ga digli do vrhunca, imali smo sav svjetski sport koji je postojao, Vimbldon, Liga šampiona, Serija A, svjetska prvenstva, sve je bilo tu” – rekao je Vugdalić, pa dodao:

“Ipak, 2018. sam osjetio da bih trebao da kažem ‘hvala lijepo’, a kada smo počeli raditi, ja sam kod sebe donio odluku, posljednje finale Lige šampiona, kada se budem oprostio, ja ću ustati, neću ga raditi, radiće ga kolega Hadžić sam. Tako je i bilo, svi su mislili da sam bolestan ili nešto slično, ali ne, ja sam sebi u glavi zacrtao da je to oproštaj i to finale 2018. je pripalo kolegi Hadžiću. Ni on nije znao, bio je iznenađen, tek kada se završilo sam mu rekao da sam tako odlučio. Dakle, to su sve neki ljudski trzaji, što ti sebi nešto staviš u glavu, a najbitnije u svemu tome je to da sam iz ovih ludosti izašao normalan. Zdrav nisam jer je svašta prošlo kroz mene, bio sam i ranjavan, ali u meni je ostala ona ljubav za ljude. Dođem u Banjaluku, stotinu ljudi se druži sa mnom, isto tako je kada stignem u Beograd, Niš, Grude, Split, Ljubljanu, ja sam na prostoru bivše Jugoslavije ostavio taj odnos ljubavi i ljudskosti. U 36 gradova svijeta sam počasni građanin, npr. u Buenos Ajresu, a nijedan od tih gradova nije u regionu, sve ti je jasno”.

U nastavku, Sabahudin je govorio i o drugim vrijednostima bez kojih mu je život nezamisliv, a dotakli smo se i komentatorskog posla na “OBN”-u, po kome ga ljubitelji fudbala sa ovih prostora pamte.

“Sve me to dovelo iz tog mog doma, gdje smo počeli, to sam prenio na svoje sinove, prvo mora biti taj ljudski odnos, čak i da te neko povrijedi, dobro izvagaj kako ćeš to ocijeniti, ali uvijek gledaj da umakneš, bilo, prošlo, idemo ća, eliminišeš tu osobu iz svoje blizine. Ako ste gledali Ligu šampiona kada smo mi radili, često ste mogli primijetiti: ‘Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava’. Naši prenosi su bili drugačiji, meni je dosadilo gledati i slušati prenose u kojima komentator kaže: ‘Aut’. Mi vidimo da je to aut i nakon njega prođe minut, a ništa se ne govori, onda spomene korner, vidimo da je korner, to su neke nezanimljive stvari, jednostavno ne trebaš ti detektovati da je to korner, reci u toj pauzi nešto, vidio sam da toga nedostaje na ovim prostorima” – istakao je Saša, pa nastavio: 

“Druga stvar, posebno južnoamerički komentatori, oni lupaju svašta, od brushaltera, ženskih gaćica, pa do ne znam ni ja čega, bilo je par takvih stvari i kod mene. Ja sam htio da unesem nešto novo, kada sam angažovao Hadžića za ‘OBN’, kad smo počeli, ja sam mu rekao: ‘Ti samo gledaj da budeš ti, komentator koji je fokusiran na teren, pusti meni ostalo’. Ispočetka sam ga pustio samog, ali nedostajalo je tog ‘mesa’, i on je počeo onako spominjati aut i korner, pa pauza, a dok se to dešava, ja ubacim neke stvari. Na primjer, iz razgovora sa vama, vi mi nešto kažete o nekom igraču ili kako vi to gledate kad sjedite sa prijateljima, pa ja kažem, na primjer: ‘Što bi Nikola iz Banjaluke rekao svojim prijateljima, u 57. minutu se desilo to i to’. Ja to ubacim, spomenem Nikolu i Banjaluku, pa onda neko kaže: ‘J**o te Nikola, daj mi reci šta Mesi radi’. Pa vidiš šta radi Mesi.

Dobijali smo toliko poruka i mejlova za vrijeme prenosa da su naši softveri padali. Raja se javljala, npr. iz Norveške, kada smo gledali Australiju i Ameriku, to ljudi prate, pa ja spomenem ‘Vacu’ iz Osla, vi se zapitate ko je to, a ‘Vaca’ je navijač ‘Želje’. ‘Željo’ je izgubio, gubi mu i Bajern, on je ljut i tužan, ja ga spomenem i onda on sjedi tamo sa osam Mostaraca, piju pa pišu: ‘Legendo, lakši mi je život’. E, a zašto sam ja to mogao? Prvo, bio sam urednik, drugo, imao sam granicu, treće, mi smo komercijalna televizija, što znači da ja odgovaram samo gazdi”.

Interesantnim pričama ovdje ni izbliza nije bio kraj.

“Sjećam se par situacija, recimo sletim na sarajevski aerodrom u pola šest, a emisija za Ligu šampiona mi je u osam. Carinici pričaju sa mnom, kažu da štrajkuju jer nemaju platu tri mjeseca, a ja u prenosu spomenem graničnu policiju, momci su prvi na udaru kad sletimo, eto nema plate, ali Murinjo će je sigurno dobiti. Sutradan, iz kabineta ministarstva kažu da smo prozvali ove. Gazda me pita šta ćemo sad, a ja mu odgovaram: ‘Ništa, ma pusti bolan, mi nećemo pisati niti se trošiti’. To su te reakcije, ja to mogu, mogu i drugi, međutim znate kako razmišljaju na državnoj televiziji, smatraju se profesionalcima, kažu da su školovani novinari i postoji neka etika. Da, postoji etika, ali ti si sportski komentator, unesi mesa. Ako ja nađem podatak ili ako pozovem kolegu, recimo iz Engleske, da mi da neko meso, npr. sa meča između Čelsija i Reala, ali nešto što nije bilo na portalima, potrošim novac za telefon, hajde i ti se potrudi. On meni da tri ili četiri stvari, ja njemu učinim isto sa ove strane i to je to.

Sve se svodi na to da se narod zabavi. Bilo je i kritika, procentualno 60-40 odsto, ali vidi, da je bilo i kontra, meni je okej. Prvo, ljudi su gledali, ljudi su čuli, a druga je stvar ako im se ne sviđam kao čovjek, po glasu ili što sam bubnuo: ‘Ušla je ona, ušla’, pa zastanem. Svi oni misle na seks, ali ne mislim ja, ja sam im samo bacio kosku, ili kad golman uhvati loptu, a njegova ekipa gubi 5:0, pa ja kažem: ‘Sad bih mogao reći, dođi da ostarimo zajedno, nakon pet golova’. Dok drugi to povežu treba vremena, a tu se moj Hadžić valja od smijeha, baš zbog toga smo bili posebni” – ispričao je Vugdalić.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

Još kao fudbalski golman, Vugdalić je istovremeno ušao u vode sportskog izvještavanja. Anegdota kako je sve počelo sa utakmice u Ljubljani kada je gostovao Partizan, jednaka je svim inspirativnim pričama koje je podijelio sa nama.

“Ja sam bio dopisnik iz Slovenije za tadašnji ‘Radio Sarajevo’. Prije, u bivšoj Jugoslaviji, postojao je ‘Pul’, dakle prenosi utakmica, koje su se uglavnom igrale nedjeljom, pa se na primjer u 11:00h javlja onaj iz Beograda i tako dalje. Ja sam bio dopisnik, bježao sam od politike, dok mi nisu rekli da im treba i to. Jednom, bila je utakmica u Ljubljani, igrali su Olimpija i Partizan. Ja sam tada branio za Olimpiju, ali sam bio povrijeđen i Mirko Kamenjašević, legenda, institucija, bio je sa Radoljubom Markovićem i Ivom Tomićem, radio je prenos u ‘Pulu’ i rekao mi je da sjednem sa njim da mu pomognem. On se iz nekih privatnih razloga nije mogao javiti na poziv i desilo se to da sam se ja javio i rekao: ‘Dobar dan iz Ljubljane, kolega Kamenjašević je tu, ali javljam se ja, Saša Vugdalić’ i tako je ostalo, ja sam to odradio. Ušao sam u to, poslije su me prihvatili, onda je došlo i Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. godine, ušao sam u to kroz ‘Oslobođenje’, bio sam njihov dopisnik, kroz ‘Radio Sarajevo’ i ne sa ciljanom namjerom, ali ljudi su me prihvatili, a kada te prihvati grupa koja je tu već pustila korijene, to je to.

Ivo Tomić, Radoljub Marković, Mirko Kamenjašević, to su imena kakvih danas nema. Recimo, Mirko Kamenjašević je bio Tuzlak, a Sloboda igra sa Sarajevom i on kaže: ‘Šutira Hukić, lopta je u mreži’, a onda se dere: ‘Jeste ku*ac u mreži, ona pored mreže’, ali on je to rekao u eter, međutim to je Mirko Kamenjašević, on to može. Ivo Tomić je prenosio mene, igrali su Dinamo i Olimpija, ja sam bio na golu, bilo je 0:0 i on oko 80. minuta kaže: ‘Dinamo napada, ali Olimpija ima svoga tića, Sašu Vugdalića’. Ja to onda iskopiram, pa prenosim svojima, to je ljubav” – prisjetio se Sabahudin Saša Vugdalić.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
printscreen

Za posao, najvažnije je da ispunjava. Raditi nešto s ljubavlju je garancija uspjeha, a za našeg sagovornika ljubavi prema svim svojim poslovima nije nedostajalo.

“Novinarstvo je ljubav, jače njego ljubav prema djevojci, novinarstvo moraš voljeti, pogotovo ako ga još i studiraš, pa ako završiš fakultet. Kroz studiranje moraš procijeniti šta u školovanju nije dobro za tebe kao novinara. Ne daj Bože, sad se desila nesreća u Krupi, a ti ćeš to javiti portalu. Ne, ti moraš da ideš na lice mjesta, iz Banjaluke kao portal letiš tamo da bi bio prisutan. To je novinarstvo, da si aktuelan, na licu mjesta, da se ne bojiš. Prije je to bilo lakše, bio je jedan režim, ali je bilo lakše. Sad je već drugačije, raspališ po nekome, ali sa argumentom, sa tim da kad te neko čita kaže: ‘Ovaj dečko je pogodio srž’, onda te i sljedeći put traži i traži taj portal ili te novine, televiziju, gdje već radiš” – rekao je Vugdalić, pa dodao:

“Kako sam ušao u vode fudbala, tako sam ušao i u vode novinarstva, nosila me voda, sve to me ponijelo. U komentarima mi je definitivno pomoglo što sam i igrao fudbal, budeš uživo na licu mjesta, znaš i osjetiš taktiku, osjetiš protivnike i igrače. Druga stvar, na primjer, centaršut je, ja kažem da je ofsajd, a igrač još nije ni centrirao, pa oni poslije gledaju da li je ofsajd, a ja sam ga već registrovao. Bio sam i savezni sudija u bivšoj Jugoslaviji, FIFA sudija. Na drugim televizijama oni sačekaju da arbitar to svira, pa onda kažu: ‘E, vidi ofsajd’, a ja sam ga rekao prije. Nekad i pogriješim, ali u većini slučajeva sam bio u pravu, jer je tu taj moj osjećaj za prostor, linije na terenu i ostalo”.

Mnogima je u sjećanju kao jedna od najdražih utakmica reprezentacije uz onu u Kaunasu, ostala utakmica iz Norveške 2007. godine kada je Bosna i Hercegovina slavila rezultatom 2:1. Upravo je tada taj trijumf “Zmajeva” svojim komentarom začinio Sabahudin Saša Vugdalić.

“Najdraži prenos mi je definitivno meč Norveške i Bosne i Hercegovine u Oslu 2007. godine, rezultat je bio 2:1 za ‘Zmajeve’, Misimović i Muslimović su postigli golove. Na ekranu Televizije Norveške je dugo pisalo 1:1, a mi vodimo 1:0, onda ja kažem: ‘Poštovani gledaoci, vjerujte dvojcu Hadžić-Vugdalić, još uvijek je 0:1, a ne 1:1’. Potom sam rekao: ‘Hello, please, grafika’, napravim šou. Najdraži mi je prenos jer je utakmica trajala tri sata, naši navijači su prekinuli utakmicu 50 minuta, onda sam trčao dolje, gdje je bio delegat Vertongen, čovjek koga znam kad se Bosna i Hercegovina priznavala za UEFA-u i FIFA-u. Molio sam ga da ne prekinu utakmicu, pa odem do navijača, a oni me gađaju bakljama, gledam hoće li i mene da ubiju (smijeh). Ja odem dolje, pa se vratim na komentatorsku poziciju i kažem šta je bilo, pa opet, to je i meni i Adisu definitivno omiljeni prenos” – sa nostalgijom se vraćao Vugdalić i nastavio:

“Prvo, trajalo je tri sata, drugo, kakvi golovi su viđeni, treće, trener je bio Fuad Muzurović, poznati ‘Rađa’. Sve je to bila jedna klapa momaka koja je došla da ‘strese’ Norvešku i to ‘ladno. Izdvojio bih i utakmicu Barselona-Pari Sen Žermen, kada je bilo 6:3, svi smo poludjeli kada je pao šesti gol, tada sam ja rekao: ‘Ovo je istorija’. Bilo je i utakmica koje sam radio za ‘JuPul’, na primjer Svjetsko prvenstvo, nesrećni penali u meču Jugoslavije i Argentine, Brnović i Hadžibegić, Ivković je odbranio Maradoni. Dakle, to su sve lijepi osjećaji, bio si unutra, bio si tu, ovaj život, sve ovo što me izgradilo, nagradilo me tako da sam bio na takvim događajima. Prve Olimpijske igre od osamostaljenja države, ti si u Barseloni na licu mjesta, svjetska prvenstva, Los Anđeles, Japan i Južna Koreja, to mi je omogućio taj moj odnos između sporta i ljudi, na koncu konca, onaj ko me šalje ili zove ne radi to jer sam nešto posebno lijep, nego jer sam koristan, sa tog mjesta ću dočarati šta i kako.

Sad kad sjedim sa vama i pričam, blizu sam 70. godini, ali ja sam srećan čovjek, bilo je teških momenata, u nekim danima doma i između doma sam bio više gladan nego sit, ali to me ojačalo. Nisam bio gladan jer mi neko nije htio dati, nego u tom momentu nisam bio blizu da dobijem jesti ili da je neko vidio da sam gladan, ja ne bih nikad priznao da sam gladan. Sjećam se, kada sam dobio prvu premiju u Famosu, podijelio sam to sa svojim kolegama. Ja sam rano debitovao, a oni su bili stariji, već su imali djevojke, pa sam im ja podijelio novac i kupio gramofon da ga imamo u sobi. I danas se neko od njih sjeti, na primjer taj prijatelj Dragan Lakota, koji kaže: ‘Joj Sale, čuj gramofon’, to je tada bila misaona imenica. Ja sam ga vidio, izvadio pare iz džepa i kupio ga. Poslije toga sam u profesionalnoj karijeri sa Olimpijom igrao u Sarajevu na ‘Grbavici’ protiv ‘Želje’, odem u dom i taj gramofon je bio u kancelariji vaspitača, nakon toliko godina, to su te neke stvari”.

Vugdalić je rekao i kako vidi današnji fudbal, te u čemu on primjećuje razliku u odnosu na ono što je ovaj sport bio u prošlom vijeku. 

“Definitivno više ne postoji duša u fudbalu, bar je nema u onom obliku u kojem je prije postojala. Prvo što se klubovi boje navijača, organizovanih grupa. Boje se svi, ne samo jedan. Ja cijenim sve navijače, ali ne volim one koji prave zlo. Nekada davno je bilo drugačije, svi su bili zajedno. Na primjer, dođeš u Beograd gdje igraju Partizan i ‘Željo’. Navijači bi se kretali od željezničke stanice preko Slavije, pa dolazili na brdo. Išli su zajedno, pjevali, roštiljali, zezali se. Jedan pored drugog, ovaj navija za ‘Želju’, ovaj za Partizan. Politika je učinila svoje, pa to ne može više tako. ‘Ne možeš ti voljeti onu zastavu, ti ne možeš ovu’, tako nam sad govore. Duša se izgubila na globalnom nivou, isparila je. Svijet je otišao ‘u đavla’. Velesile su se pogubile u borbi ko je jači. Nekada je iskakala samo Engleska, pa je Tačer pozatvarala one koji su pravili probleme. To se izgubilo, ona vremena su otišla.

Humanost našeg sagovornika bila je prepoznata od najmlađih dana, te ga je odlikovao tadašnji predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito.

Bivši predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito je mene odlikovao. Kad je došao novi režim i te neke priče, rekli su: ‘Trebali bi njega, on je kvalitet, zna dobro’. Onda kažu: ‘Nemoj, njega je Tito odlikovao’, znači minus, što je meni bilo plus. Nemojte me vi samo u svoje dvorište i nemojte me s vama. Mene je politika u jedno vrijeme voljela, a u drugom me ne voli. Htjeli su svašta gore-dolje, a onda su vidjeli da ja imam svoj sistem i ritam. Idem tako da neću popustiti i onda i oni popuste. Druga stvar, ja ne pucam na funkciju u NFSBiH, jer sam bez njih i u UEFA-i i FIFA-i. Ne pucam na političke pozicije jer mi to ne treba, a ne vidim nigdje ni opozicionu stranku koja će mi reći: ‘Hajde pomozi i poguraj’. I oni su se pogubili, predali. Nažalost, politika je takva kakva jeste. Narod ih bira, međunarodna zajednica se brani i kaže: ‘Vi ste birali’ i to tako ide godinama” – rekao je Saša, pa na tu temu zaključio: 

“Ne bih puno o tome, jer mi ne možemo puno promijeniti. Globalno, duša je otišla. Ostala je među ljudima, ali je negdje sklonjena sa strane. Navešću primjer generalnog direktora ‘Bosne’, hotela, i dan danas smo prijatelji. Ko god me pita, ja mu kažem: ‘Idi u Bosnu’. Znam da je dobar čovjek, da su profesionalni i ja ih šaljem tu. Ništa on meni nije kupio, to je opet to neko prijateljstvo”.

Priču o prijateljstvu bez granica je završio ovako:

“Ta ljubav i ta duša su definitivno izgubljeni. Danas uzmeš pet prstiju i pođu nabrajati prijatelje: Dragan Edin, hm, četvrtog traže, petog ne mogu naći. S druge strane, ja ih imam, a ako imam, onda imam. Ljudi se boje reći da su prijatelji, Dragan, onaj Smajo, još da je Tomo. Bio je on sa njim cijeli dan, ali nemoj da neko kaže da neko ne bi zamjerio . To ne valja, mlada generacija koja se rodila poslije države one, krivo je vođena. Krivo joj sugerišu, ali ima onih koji iskaču, koji vide drugačije”.

Osim Željezničara, Vugdalić je veliki navijač Liverpula, a bio je i gost “Redsa” na njihovom stadionu.

“Tačno su 53 godine otkako sam ja član Liverpula. Kao 15-godišnjak sam im pisao da hoću da se učlanim, a oni su mi poslali člansku kartu. Kada je bilo 50 godina tog mog članstva, dobio sam poziv da im tri dana budem gost i da gledam utakmicu protiv Vest Hema. Taj klub mi je druga ljubav. Kad je bilo finale Lige šampiona, ja sam pomahnitao, doživio sam da radim finale mog Liverpula” – rekao je Sabahudin Saša.

Potom smo se okrenuli priči o tome kako su Azmir Husić i glavni akter ove priče nagovorili legendarnog ‘Ćiru’ da preuzme ekipu Slobode 2014. godine. 

“Što bi rekao ‘Ćiro’, to je bilo na prevaru, on voli pare. U Slobodu me je pozvao gospodin Husić i rekao je da mu treba čovjek da mu pomogne te da želi da od Slobode, koja je tada bila u federalnoj ligi, napravi ono što je nekad bila. Ja sam ‘raspalio’ i rekao da nam treba trener koji će razbuditi i ekipu i Tuzlu i sve, a to može jedino ‘Ćiro’. Husić mi je tada rekao: ‘Ma ne može biti skup, samo ga zovi’. Ja ga nazovem, a on kaže: ‘O sine, gdje si’. Velim ja: ‘Hoće te Sloboda, institucija’. ‘Ćiro’ je odgovorio: ‘Uh, kako ne, veliki klub, sa tobom i u grob, reci sine’. Da skratim, došlo je do toga da su se njih dvojica sastali u hotelu u Zagrebu i to je bilo po principu ‘ko će koga prevariti’. Kad je ‘Ćiro’ rekao šta želi, Husić mu je poručio da će dobiti sve odmah.

Sjeo je u auto, riješio sve i ‘Ćiro’ je za dva dana u pratnji sedam novinara došao u Tuzlu, gdje ga je dočekalo deset hiljada ljudi. Mi smo tada probudili ne samo cijelu Tuzlu, nego i Bosnu i Hercegovinu. Kineski i japanski novinari su bili tu, dobili smo dosta na marketingu i sličnim stvarima, namjera je bila ispunjena. ‘Ćiro’ je posebna priča, institucija. S njim je bilo i zadovoljstvo, a i teško, ali više zadovoljstvo. Strašan promotivni potez smo napravili, više nego trenerski. Cilj je ostvaren, bilo je veselo sa njim. Recimo, u Čapljinu dođe četiri hiljade ljudi, u Livno tri hiljade. Imali smo dobar projekat, Husić je čovjek koji voli fudbal i da nas nisu zaustavili, Sloboda bi tri godine zaredom bila prvak i igrala Evropu. Neko je rekao da ne može tako, ‘ne možeš ti biti popularniji od mene’ i tako je bilo. Husić je rekao doviđenja i uzeo Slogu. Čovjek voli fudbal, član je i Izvršnog odbora Saveza i sarađuje zajedno sa gospodinom Zeljkovićem. Mislim da će to biti dobra ekipa koja će napraviti dosta toga dobrog za bosanskohercegovački fudbal” – istakao je Saša.

Vugdalić je rekao i ko je na njega ostavio najveći utisak kao selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine. 

“‘Pape’ je otišao na Svjetsko prvenstvo, ali mislim da se najbolje igralo za vrijeme ‘Bake’ Sliškovića. Stvorio je najbolji, pravi tim, imao je dobre rezultate, dva puta je igrao baraž. ‘Pape’ je nešto drugo, ali… Nažalost, puno je selektora prošlo za ovoliko godina. Svi oni koji su mislili da mogu biti selektori su dobili šansu. Bilo je i nekih legendi, osim Barbareza recimo, neko manje-više to jeste iskoristio” – rekao je Sabahudin, pa onda pričao i o ‘kultu reprezentacije’, za koji smatra da nedostaje:

“Nažalost, živimo u prostoru koji kakav je – takav je. Dugo to traje, dugo traje vaspitanje naroda, vaspitanje mladih, šta voljeti, a šta ne. Dovoljno je samo pogledati sve promjene selektora, pa dešavanja u Savezu. Svaki uspjeh počinje od vrha, moraš imati prave ljude u Savezu koji će posložiti sve niže. Rađeno je na tome da se napravi kult reprezentacije, pa su se onda pravile neke navijačke grupe, pa su se onda one podijelile i potom je sve krenulo tokom kojim jeste. Mene boli to što neko ima sebi za pravo da kaže: ‘Ja neću da navijam za tu reprezentaciju’.

Nemoj ti navijati, ali nemoj potencirati to da ne navijaš. Taj jedan vuče njih deset, oni dalje stotine i to je već hiljadu onih koji ne navijaju za reprezentaciju. Onda dođe neka utakmica, Hrvatska, Francuska ili Srbija. Svi mi navijamo da Krstajić kao selektor prođe, proradi u nama to nešto, daj da prođu, bliži su. Ovo što ima Hrvatska se ne može iskopirati, a Bosna i Hercegovina je specifična, politika je to napravila. Ja bih bio srećan i volio bih da od vas čujem na onom svijetu da se ovdje živi u normalnoj državi, sa normalnim ljudima i ja sam srećan čovjek. Bojim se, kad ste me već povukli za jezik, da nam djeca kad krenu u prvi razred osnovne škole nemaju perspektivu u ovoj državi. Nažalost, društvo im ne nudi. Da li će se promijeniti, da Bog da, volio bih da vidim to. Neću da izgubim prijatelja u Osijeku ili Podgorici. Hoću da nazovem Dragana u Banjaluci i kažem: ‘Ajmo meza, neko piće’, pa nastavim u Zagreb kod Tome, pa Andreja u Sloveniji i dođem do Berlina”.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
MeridianSportBH

U nastavku, dotakli smo se Zdravka Mamića, koji se trenutno nalazi u Bosni i Hercegovini. 

“Neka državni organi rade svoj posao. Zdravko Mamić je napravio veliku stvar za Hrvatsku i fudbal. S te strane, nijedni milioni ne mogu izvagati to što se on napada. Mi ne znamo da li je uzeo taj novac za sebe, ja samo znam iz iskustva da je srcem bio za Dinamo i Hrvatsku i da je čovjek poslovan. On kad prodaje igrača krene sa deset miliona, a kad to radi neki klub iz Bosne i Hercegovine ili Srbije, on krene sa 100 hiljada.

On je isto počeo ni iz čega, fudbalski se školovao uz ‘Ćiru’ Blaževića i stvarao. Ako neko donese državi 800 miliona i plaća poreze, pa uzme procenat, što je normalno u nekim državama, pa valjda je to zaslužio. Kako to da je 25 godina čovjek bio pravi, i odjednom u 26. nije pravi. Daj Bože da imamo pet Zdravka Mamića u regionu, imali bismo osam puta više transfera. Odakle ta mržnja prema njemu postoji mi možemo samo pričati, ali takve sposobnosti za donijeti novac u klub nema ni ministar finansija. Ako pitate na kojoj sam strani, ja sam na strani Mamića”.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
Photo by Srdjan Stevanovic/Starsportphoto.com

Naš sagovornik je zatim govorio i o ‘sposobnim’ ljudima u domaćem fudbalu, te nekolicini privatnih klubova u Bosni i Hercegovini, koji nedostaju Premijer ligi.

“Kamo sreće da je takvih ljudi više, kao što su Husić, Mušija, gospodin Ilić i Stanišić. Kome ne pašu, ne pašu. Imamo velike klubove koji nisu privatni novac, ali oni uzimaju državni. Njima ne paše da sad jedan Husić da budžet od tri miliona, a jedan veći klub koji uzima društveni novac kaže: ‘Joj, mi ne možemo tako’, a u stvari uzimaju društvene pare. Ova četiri smetaju onim osam klubova, koji su na državnim jaslama. Ja direktno sarađujući sa ovim čovjekom znam koliko voli klub, koliko voli Slobodu i Tuzla siti. Oni koji to opstruišu pokazaju svoju nesposobnost” – kazao je Vugdalić, pa prokomentarisao mogućnost povlačenja ulagača iz klubova, te propadanje istih:

“Bilo je takvih ljudi, ogadi im se pa napuste. Mislim da ova četiri neće jer vole fudbal. Ogadiće im se društvo, suđenje. Što se više fokusiraš na organe koji vode takmičenje, gubiš energiju da radiš ono što trebaš. Ti gledaj sebe, da li je tvoja ekipa odradila, a Bože moj, onda šta bude. Previše se fokusiramo danas na suđenje, ima grešaka, ali vjerovatno neko to može tako. Mislim da bi liga napredovala kad bi bilo nekih boljih odluka. Prvo, naša liga od 12 se treba skratiti na deset klubova. Kad bi bilo osam privatnih, a četiri društvena, ona bi takođe bila bolja, ili liga s deset klubova, a po pet klubova iz dva različita načina funkcionisanja. Sad kad su licence, Tuzla siti revizor završi za 20 minuta, a drugi klub koji koristi društveni novac radi sedam dana. Mi u ovaj hotel nismo ni došli, a računi su u srijedu bili plaćeni. Drugi kažu: ‘Neka, sljedeći put ćemo doći’ i tako u krug. Kod privatnih ne ide tako, jer on zna da mora platiti, pa bolje platiti odmah”.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
FK Tuzla City/facebook

Zatim je, trenutno na funkciji direktora Tuzla sitija, objasnio i kako funkcioniše ovaj klub. 

Ovo nije privatni klub, registrovan je kao društvo građana Bosne i Hercegovine. Slobodu je Husić podigao iz federalne, ušla je u Premijer ligu, borila se za titulu, igrala Evropu, finale Kupa. E, onda neko kaže: ‘Ko je on, nećeš ti biti popularan’. On ode, oni padnu u dubiozu i dan danas. Dakle, mi smo bili tri godine u Slobodi, a trebalo nam je još dvije da uzmemo titulu i dva puta izađemo u Evropu. Došli bismo u situaciju da dovedemo igrača za 500 hiljada, a kasnije ga prodamo za sedam ili osam miliona. Da bi prodao igrača, mora biti na sceni. Liga mora biti kvalitetna, a naše prvenstvo ima najjače klubove od svih u regiji. To nije iskorišteno, Savez nije pravio i ne pravi brend lige. Dođe sponzor, radite na tome da bude brend lige, kad je digneš na nivo prodaju se igrači, pa onda tom sponzoru nudiš njegove sekunde i reklame” – objasnio je Vugdalić, te na primjeru dočarao kako to treba izgledati:

“Na Ligi šampiona ja nisam imao sekundi dovoljno da prodam, ljudi zovu i hoće da budu večeras, nema dovoljno reklama. Ja skratim svoju emisiju da bih još nekoga ubacio, ali ne smijem, tačno se zna koliko minuta može. Tako je i sa klubovima kada imaju deset hiljada ljudi na tribinama, mi smo sa Slobodom imali toliko u Drugoj ligi, to nije imala Premijer liga, ali si imao brend, digao klub iz pepela i samo je trebalo ići dalje, a bili smo i dalje, igrali Evropu. Jasna je sada vizija Tuzla sitija, idemo dalje, doveo je trenera za kojeg misli da može ostvariti ambicije i gotovo. Mora postojati plan, hoće li se ostvariti, Bože moj, ali kad prođe znaš da si učinio sve da to bude okej. Sve je do ljudi, ako ti imaš Husića, pa nije važno ko, pa imaš Musemića, pa kapitena, to je kičma.

Ako je vas pet-šest u tom portalu jedinstveno kako želite da portal izgleda za godinu-dvije, onda morate imati, prvo podršku, potom vodilju, gledati nekoga i reći: ‘E, ja bih kao on’. Mislim da klubovi premalo daju na organizaciju i kvalitetne ljude te ako se pojavi neko kvalitetan, ne daju mu daleko. Desi se neki gaf, pa kažu: ‘Kriv je onaj’, e nije kriv on, ti si predsjednik. Topla voda je već izmišljena, samo je treba pustiti”.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
Official logo

U nastavku je pojasnio i kako on vidi ulogu idealnog lidera u svijetu fudbala. 

“Svijet je biznis, njemu nije bitno, on je predsjednik borda, ali ako vidi da je neko dobar, pusti ga jer on daje profit. Jeste, ja sam šef, ali mi trebaju ova dvojica, oni mi firmu drže. Nema toliko ljubomore, ima takmičenja ko će koga prevariti u smislu da dobije taj posao, ali da je neko kvalitetan i donosi dobro društvu u kompaniji ili projektu. Kod nas ne, da se ne vraćam na politiku, imamo ekonomiju, generalni direktor kad uzme CV i vidi, recimo Vugdalić, šta je sve prošao, pa kaže: ‘Ovaj je prejak za mene, nemoj ga ovamo’. Ili dolazi Ignjatić, pa ide: ‘Ovaj je mlad i zelen’, a on pun ideja, mlad, napucan i odmah se pravi greška. Taj šef je privatnik, hoće lovu, ali ima jedan koji će ga preskočiti” – rekao je Saša, pa nastavio: 

“Ja možda vozim Punto, ali znam šta treba o tom projektu. Kad smo ušli u ligu, rekao sam Husiću da je dosta, uveli smo klub u ligu, zahvali se, makni se. Bilo je: ‘Joj, nemoj, opet će ispasti, ajmo dalje’, pa onda frka, onda se ide. To je bilo tri godine, a ja kad uđem u nešto onda je taj projekat taj, od tri godine. Tako je bilo i kada sam bio u Mariboru, 1998, 1999. i 2000, ali smo igrali Ligu šampiona, imali igrače koji su igrali na Evropskom i Svjetskom prvenstvu. Otišla je ekipa koja je digla klub i on je opet pao dolje, došao je ‘Zaho’ (prim. aut. Zlatko Zahović) i to digao, pa je otišao, a klub opet pao dolje. Sve je do ljudi, do sposobnosti. Ne mora Zahović završiti fakultet, ali ima teren u malom prstu, on bi mogao stati uz bok Mamiću”.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
printscreen

Razgovarali smo i o saradnji između bosanskohercegovačkih klubova, za koju smatra da je slabo razvijena.

“Mislim da malo rade, svako se brine o sebi i bori kako će doći u desetom mjesecu. Od 12 klubova, deset se bori, razmišlja kako će dati platu. Kad se nađu, koliko ja vidim, svi oni pričaju kao i mi. Voljeli bi bolje, više, ali ko će raditi? Zato kažem, treba praviti brend, krene liga, sponzor zove: ‘Mi bismo bili u ligi 100 hiljada’, e ne, nego 700. Onda spustiš na 500 i umjesto 100, dobiješ 500 hiljada. Imaš tako osam sponzora, kao što ima UEFA, ali kod njih su to milioni. ‘Gazprom’ je čekao devet godina da uđe na tablu Lige šampiona, svake godine plaćao bonuse u čekaonici da zna da će biti sljedeći da uleti, pa je izletio ‘Seiko’ i oni su dobili svoje mjesto, to je to” – naveo je Vugdalić, a potom odgovorio i na pitanje o drugom rangu fudbala u Bosni i Hercegovini:

“Lige bi napredovale kada bi se smanjile, kada bi umjesto 16 bilo deset klubova. Premijer liga bi trebalo da sadrži deset klubova, zajednička druga deset klubova i onda četiri po deset. Pa da vas vidimo, vi znate da ćete igrati za jedno mjesto u onoj drugoj, ali ti iz druge znaš da ćeš igrati za jedno mjesto u Premijer ligi. Klub onda da dođe do Premijer lige mora biti pravi tim. U Sloveniji imate pravilo da svakoga 30. juna klub mora imati na računu milion evra i sponzor lige mu onda uplati 500 hiljada. Sad, da li neko ima više, to je njihova stvar. To je garancija da neće biti problema sa platama, to je uređena liga.

Bilo bi dobro kada bi se kod nas to tako napravilo, pa da sponzor da 500 hiljada maraka, klub napravi dobre pripreme, nabavi nove garniture opreme i dovede par pojačanja. Sponzor koji plaća po plasmanu, šta znači plasman? Posljednja Krupa i prvi moraju dobiti isto, jer oni igraju Premijer ligu, igraju Krupa i Tuzla siti, pa ne igraju zadnji i sedmi. U Engleskoj ispadne iz Premijer lige, ali dobija još 27 miliona funti da bi se vratio. Onda predsjednik razmisli i kaže: ‘Idem kupiti dva-tri igrača da se opet brzo vratim’, a ne: ‘Ćuti, dobro, ne troši ništa’. Da bi stvorio nešto, moraš uložiti”.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
foto: Miroslav Tanasković/MeridianSport

Pred kraj razgovora, ispričao nam je i kakav je njegov lični plan sa Tuzla sitijem i do kada će biti na raspolaganju Husiću:

“Možda sat, a možda dvije ili tri godine. Ja sam ovdje kao prijatelj, kao što sam bio i u Slobodi. Imam u glavi šta bi moglo biti i kako bi moglo biti. Prošle godine smo stvarali ekipu za ovu sezonu, planirali smo napasti prvo mjesto i Kup. Plan je da se u projektu od tri do pet godina dva puta izađe u Evropu, znači da se ove godine mora u Evropu, a sljedeće se treba osvojiti titula. Nije problem novac, organizaciono klub stoji odlično, sve je na terenu i struci. Siguran sam da smo pogodili sa šefom, voli da radi, ima nos za igrača i poznaje ligu. Kada trener to zna, to je velika prednost. Živi i zdravi bili, kada bude Evropa da budete naši gosti”.

Za kraj, Saša se još jednom prisjetio nezaboravne atmosfere koju je doživio na ‘Enfildu’ kada mu je Liverpul uputio pozivnicu, a posebno je istakao i “Bombonjeru”, još jedan legendarni stadion koji je posjetio.

“To je lijepa uspomena, da su se ljudi koji vode taj sektor odnosa s navijačima sjetili da me pozovu na utakmicu. Ja sam bio na starom ‘Enfildu’, tamo kad dođeš i kad krene himna, ti se naježiš i kažeš: ‘Sve sam vidio’. Kada te neko pazi i kaže da od tada imaš člansku kartu i tako dalje, to je vrhunac sportskog zadovoljstva. Liverpul i Boka Juniors, to su ta dva kluba koja smatram najvećima. Sve drhti, Liverpul što se mene tiče, ne što ga ja volim, nego to je istina, najveći je. Vrhunac vrhunca, nema Boga da komentator televizijskog prenosa priča nešto dok ide himna. To treba ispoštovati, to je neko stavio i prihvatio je cijeli svijet. ‘Bombonjera’ takođe, jeste beton, ali šta ti treba drugo kada si na tom stadionu. ‘Nou Kamp’, ‘Bernabeu’, ‘Enfild’, sve su to kultni stadioni, ali ‘Bombonjera’ je ‘Bombonjera”.

Vugdalić, Sabahudin Saša Vugdalić za MeridianSportBH: “Ljubav i dobrota su ljepota života, tu se sve završava”
Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

Kao neko ko je ni iz čega stvorio svoje ime, došao do nekoliko karijera u vidu uspješnog golmana, sudije, sportskog komentatora, te sportskog radnika na nivou UEFA-e i FIFA-e, Vugdalić je jedan od najinspirativnijih sagovornika koje danas možete sresti.

Veliki broj humanitarnih misija i djela zadužili su nas da se ne složimo u jednom dijelu intervjua. Duša nije izgubljena, čuvaju je upravo ljudi kao Sabahudin Saša Vugdalić.

Pripremili i prilagodili: Nikola Ignjatić, Marko Ivančević i Stefan Pupovac

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime