Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

Košarkašica Srbije Saša Čađo pričala je za MeridianSportBH o tome kad se najljepše osjećala u košarci, svom razvojnom putu, u koji grad se tokom karijere zaljubila, Olimpijskim igrama, čuvenom balkonu, planinarenju i životu.

Na samom početku razgovora dotakli smo se nedavno završene sezone gdje je Čađo sa ekipom Polkovice osvojila Superkup, Kup i prvenstvo Poljske, a trijumfovala je i na takmičenju u šutiranju trojki.

Za takmičenje u šutiranju trojki tim me prijavio. Ja sam bila u fazonu pustite me na miru, nemojte vršiti pritisak na mene (smijeh), pošto je nešto dug put bio, a takmičenje je bilo u šest, ako stignemo takmičiću se. U dvoranu sam stigla u pet do šest, navukla dres, ostale igračice su se već zagrijavale i ja sam pobijedila u sve tri runde, nekako je bilo sve onako spontano i za početak je bilo dobro što sam tako nešto uradila u Poljskoj”kazala je Saša i nastavila:

“Bilo mi je u početku teško, nisam imala čitavo ljeto odmor, imale smo Evropsko prvenstvo u Valensiji, pa onda u Tokio na Olimpijske igre i odatle sam imala pet dana da se vratim kući i morala sam odmah da idem u Poljsku. Tako da sam tamo na početku bila iscrpljena, umorna i nisam imala volje za košarkom. Međutim tim je tako lijepo složen, toliko su pozitivni ljudi i ja sam rekla da sam umorna i da se ne osjećam dobro na terenu i nisu vršili pritisak na mene”.

“Rekli su uzmi vremena koliko ti treba, mi znamo kako ti igraš i znaš ono kad ti neko na taj način pristupi i vidiš da imaju razumijevanja za tebe. Ja sam rekla neću sada da odustanem, odradiću sezonu i oni su mi stvarno pomogli, tako da sam se uklopila. Poslije dva mjeseca sam počela da igram svoju igru i osvojili smo Superkup, pa onda Kup Poljske i onda na kraju je osvojeno prvenstvo”.

Čađo, Saša Čađo: “Teški sam pozitivac, meni će zadnji u životu umrijeti optimizam”
Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

Tokom svoje inostrane karijere nastupala je u Rumuniji, Turskoj, Francuskoj i Poljskoj, a posebno ističe da se najljepše osjećala u Istanbulu. 

Ja sam zaljubljena u Istanbul, to je moja neka destinacija gdje se ja tako lijepo osjećam. Tamo sam igrala dvije godine u Istanbul Univerzitetu i nije da smo ikad išta osvojili, bili smo četvrti, peti, ali opet sam sarađivala sa lijepim ljudima. Volim svu tu energiju Istanbula, on je ogroman i svake godine se širi i širi, sve je nekako staro, ima neku svoju priču i volim tamo da odem. I dan danas kada imam slobodno ja odem za Istanbul, da se provozam brodićem po Bosforu” – rekla je Čađo. 

Prvi inostrani angažman je imala u 22. godini u Rumuniji, gdje se odlično pokazala i nakon toga je šest godina nastupala u Turskoj. 

“Imala sam nezgodnu povredu i nisam igrala nekih pola godine i kada sam osjetila da mogu da se vratim, onda sam rekla ako ću da igram, hoću da igram negdje vani. Igrom slučaja moj trener iz Hemofarma Miroslav Popov me pitao da li sam zainteresovana da odem i ja sam rekla hoću da probam i već mi je vrijeme da odem. Tu sam otišla sa 22 godine, imala sam super sezonu i poslije toga sam vezala šest godina u Turskoj” – naglasila je ona. 

Čađo, Saša Čađo: “Teški sam pozitivac, meni će zadnji u životu umrijeti optimizam”
Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

O svojim počecima kaže da je košarku počela trenirati sa svojim sestrama, a puno im je pomogao da zavole taj sport nastavnik fizičkog Slobodan Ajder. 

“U OŠ ‘Vuk Stefanović Karadžić’ Vanja, Vera i ja smo zajedno krenule na trening, imala sam devet godina. Imale smo mnogo dobrog nastavnika fizičkog Slobodana Ajdera, eto koliko je to nam tada to značilo. Taj čovjek je toliko volio košarku, da je on toliko ljubavi nama dao i da ti zavoliš taj sport. Da nije bilo njega vjerovatno ne bi ni zavoljeli tu igru. On nas je kroz svoju energiju i dobro raspoloženje na neki lijep način učio da zavolimo tu igru i loptu” – istakla je Saša i dodala:

Tu smo počele i danas igramo košarku, samo one manje, ja sam jedina koja je krenula profesionalno. Poslije toga smo nastupale za srednje škole, ja sam tada već igrala za Borac i Mladi Krajišnik u seniorkama. Par ljeta sam tad već bila pozvana za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ali jednostavno sve je išlo tako nekako svojim tokom, išla sam tamo gdje su me zvali, gdje su smatrali da im mogu biti korisna, da mogu da im pomognem, pratila sam taj put i ispalo je super“.

Nakon toga je otišla u Hemofarm i Partizan, gdje je imala sezonu sa tri trofeja i bez poraza. 

U Partizanu je bilo mnogo lijepo iz tog razloga što je bilo šest ili sedam nas djevojaka koje su igrale u tom periodu za reprezentaciju. Samim tim mi smo već duži period bile zajedno i poznavale se. Trenerica nam je bila Marina Maljković i osvojili smo tri pehara te godine, te nijedan meč nismo izgubili. Da ne pričam o podršci navijača koju smo imali, to je bilo fenomenalno, baš onako za pamćenje, svaku utakmicu su na ispratili i davali su nam veliku podršku. Ja bih jednog dana opet voljela da igram u Beogradu, to ima neku svoju posebnu čar” – rekla je Čađo. 

Čađo, Saša Čađo: “Teški sam pozitivac, meni će zadnji u životu umrijeti optimizam”
Foto: Pedja Milosavljevic/STARSPORT

Kao nešto naljepše što joj se desilo u košarci i životu ističe trenutak kada je prvi put izabrana među 12 najboljih da predstavlja Srbiju na velikom takmičenju. 

Mene je primjetila Jadranka Trkulja Ćosić kada sam igrala za Željezničar. Bio je Kup Bosne i Hercegovine i ja sam imala fenomenalne utakmice, dala sam dosta poena. Meni je oduvijek bila želja da igram s najboljim košarkašicama Srbije, ali je stvarno bila mala vjerovatnoća za tako nešto, oni imaju toliko dobrih djevojaka, ja sam nastupala već za Bosnu i Hercegovinu” – počela je Saša i nastavila:

“Dobila sam poziv za pripreme od Miodraga Veskovića i ja sam bila šokirana, Jadranka me prva vidjela i preporučila. Pozvane su 24 djevojke koje su najbolje košarkašice Srbije, dobila sam takvu priliku i nisam dozvoljavala ništa da me spriječi i rekla sam ostaviću sve što mogu samo da upadnem u tih 12”.

“Poslije tih dva i po mjeseca priprema, izborila sam mjesto, to je bio najsrećniji trenutak u mom životu. Čekaš te zadnje dvije koje će otpasti sa spiska i onda kada sam nazvala mamu i tatu nisam mogla da izgovorim, ja sam samo plakala na telefon, da li se ovo dešava, da li je ovo moguće. To je bilo nešto najbolje što mi se desilo u košarci, da dobijem priliku da nastupam za reprezentaciju Srbije, nije moglo ništa ljepše u životu da mi se desi od toga”.

Čađo, Saša Čađo: “Teški sam pozitivac, meni će zadnji u životu umrijeti optimizam”
Foto: Srdjan Stevanovic/Getty Images

Ženska košarkaša reprezentacija Srbije postala je dvaput prvak Evrope, a Čađo kaže da se do toga jedino može doći samo kada tim ima veliku hemiju, kada svaka igračica osjeća jedna drugu. 

Mi smo i prije nastupale na nekim većim takmičenjima, ali nismo imale neki značajan rezultat. Naša ekipa koja je osvojila prvu zlatnu medalju u Budimpešti, nas sedam, osam je na okupu bilo već nekih pet godina. Ljudi vide samo taj uspjeh, ali to nije došlo preko noći. Pet ljeta smo mi konstantno bile zajedno, nije bilo velikog odmora i samo s tom upornošću i tim sistemom koji postavi Marina Maljković smo uspjele da dođemo do tih velikih rezultata. Ne postoji drugi način, ako ti svake godine stvaraš drugi tim, tu hemiju, uigranost, taj osjećaj za igru, jedna za drugu, to stvarno treba jedan dug period da ljudi budu zajedno u sistemu da bi se napravio veći rezultat”rekla je ona i nastavila o selektorki reprezentacije Marini Maljković. 

Marina je jako stroga (smijeh). Kod nje ti je samo rad, red i disciplina, puno ne priča. Dođeš na teren, pokaže ti šta treba da uradiš, da ti skauting, informacije, pokaže ti video. Svi ste već primijetili da se ona ne dere, niti pravi grimase. Sve što treba odradi se na treningu, tvoje je kad dođe utakmica da na teren preneseš to znanje. Nekad uspijemo, nekad ne“.

Ogroman uspjeh košarkašice Srbije napravile su na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru gdje su osvojile bronzu, a na tom putu su savladale velikog favorita Australiju, te u meču za treće mjesto Francusku. 

“U Riju smo bile u grču, nismo znale šta nas čeka. To je bilo neko novo iskustvo, ali uglavnom se sportisti druže sa sportistima iz svoje zemlje. Mi smo tamo dobili sprat gdje su svi naši sportisti: vaterpolisti, košarkaši, odbojkašice, strijelci, kajakaši, veslači. Uglavnom smo se svi zajedno lijepo družili, pratili jedni druga takmičenja, igrali smo u različitom periodu i to je meni najljepše od svega. Znaš kad neko osvoji prvu medalju i mi izađemo na balkon da ga dočekujemo. Ili kada odu na takmičenje pa im poželiš sreću, to je naljepši dio. Nemaš veće radosti nego kad se vrati tvoj prijatelj sa nekom od medalja, to je lijepa energija i druženje” – opisala je Čađo i nastavila:

Australija je bila jedan od favorita sa Amerikom da osvoje Igre. Oni su godinama imali igračice koje su zajedno, međutim njima se te godine tim dosta promijenio. Kad smo već došle u tu poziciju da se borimo za medalju, svaka je bila svjesna koliko imamo da izgubimo, ako izgubimo tu utakmicu i mislim da nijedne sekunde nijedna nije razmišljala da mi možemo da izgubimo tu utakmicu. Ideš da pobijediš, jer Francusku smo opet prije toga pobijedili par puta, tako da je svaka djevojka dala svoj maksimum, skakala glavom kroz zid da bi se došlo do te medalje. Samo učešće za nas na Olimpijskim igrama je bilo vau, medalja je bila san snova. Nije da nisi očekivao, ti si sanjao o tome, ali je bila mala vjerovatnoća s obzirom na timove s kojima smo igrali. Australija je godinama unazad uvijek druga na Igrama, tako da napravile smo veliko iznenađenje“.

Čađo, Saša Čađo: “Teški sam pozitivac, meni će zadnji u životu umrijeti optimizam”
Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

Za razliku od Rija, u Tokiju su zbog virusa korona bile Igre bez publike, ali kako ona ističe najbitnije je da su se održale.

Bilo je manje druženja, gdje smo išli da jedemo nismo smjeli imati puno kontakta s drugima. Ne dao Bog da se zaraziš i vratiš se u svoj tim i gotovo, moraš biti odstranjen sa takmičenja. Bilo je baš stresno, bukvalno odeš da jedeš i vraćaš se u sobu, odeš u dvoranu i vratiš se. Bilo je više stresa nego uživanja, ali bar je održano”.

“Ne bi bilo fer za sportiste koji su po prvi put izborili plasman na Olimpijske igre, ipak je to proces od četiri godine i zamisli da nisu održane. Kakve takve su održane i sportisti koji su prvi put bili tamo su osjetili to koliko toliko. Da nije bilo Igara, dosta ljudi bi bilo razočarano, jer moguće da ne bi napravili te iste uspjehe za Pariz. To je bila nekom jedinstvena prilika”.

“Japan je prelijep mi smo ga vidjeli iz autobusa pošto nam je dvorana bila sat vremena od olimpijskog sela. Sve djeluje kao svemir, kakvu oni imaju arhitekturu, mostove i kako sve to lijepo izgleda. Bila sam oduševljenja i da sam imala priliku nešto obići, bi sigurno, možda neki drugi put. Olimpijsko selo je bilo lijepo, imalo se ići gdje šetati, samo što je bilo dosta daleko od borilišta”naglasila je Saša.

Najveća zvijezda prethodnih Olimpijskih igara bio je Novak Đoković, za kog Saša kaže da je bio veoma druželjubiv i htio je svima da pomogne i da savjet. 

Družili smo se poprilično sa njim. On je uvijek druželjubiv, vedrog je duha i nasmijan, od njega imaš dosta toga da čuješ i da naučiš prije svega. Kao tim smo sa njim imali zajedničko što je on došao kao šampion Vimbldona, a mi smo došle kao evropske šampionke i mi smo pod uticajem, ispraznile smo se emotivno. Mi smo njega pokušavale da pitamo kako da čovjek prelomi da nastavi da se daje toliko, koliko se davao poslije tako nekog velikog uspjeha, jer si ipak umoran i fizički i mentalno”.

“Neki savjeti koje nam je on dao, mnogo znače, samo eto vidiš koliko god se čovjek trudi i želi najbolje nekad ne ispadne uvijek onako kako si planirao. Niti je on uzeo medalju, a mi smo završile četvrte, ali opet važno je da se pokušalo. Izađeš na teren, trudiš se, boriš se, nikad ne znaš kako će da se završi, nekad ispadne super, nekad ne. Teško nam je pao taj period, a mislim i njemu jer toliko čeka to olimpijsko zlato. A mi smo se opet borile za medalju sa tom Francuskom, više mi ide na živce (smijeh), ali valjda će doći period i za druge generacije” –  rekla je ona. 

Čađo, Saša Čađo: “Teški sam pozitivac, meni će zadnji u životu umrijeti optimizam”
Foto: fiba.basketball

Veoma bitno kod svakog sportiste je kako se nose sa pritiskom, a prema njenim riječima niko ne im ne stvara veći pritisak nego one same sebi: 

“Naravno da ima pritiska, zadnjih godina ljudi su navikli da mi donesemo lijepe rezultate i sve obradujemo. Svi dosta očekuju od nas, znaju koliko možemo, a i mi znamo koliko možemo. Treba dosta tu kockica da se složi da bi se napravio veliki uspjeh. Pritisak uvijek postoji, od strane ljudi koji nas prate, od porodice i na kraju mislim da mi same sebi damo najveći pritisak”.

“Znamo šta predstavljamo, zašto se borimo, ti hoćeš da budeš najbolja verzija sebe i da uradiš to koliko možeš i koliko si sposoban. Niko meni ne može napraviti pritisak koliko ja sama sebi, ta očekivanja koja ti hoćeš za sebe i svoj tim, da ti sve pripreme koje si izdržao, koliko si se puta zamalo onesvijetio na treningu, da ne baciš sav taj trud u vodu. Opet kažem najveći pritisak same sebi stavimo jer hoćemo da pružimo nešto lijepo za zemlju, da obradujemo ljude”.

Čađo, Saša Čađo: “Teški sam pozitivac, meni će zadnji u životu umrijeti optimizam”
Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

Za atmosferu u ekipi kaže da je ona većinom ta koja je zadužena za pozitvnu energiju i da je taj optimizam vodi kroz život:

Uglavnom sam ja ta koja uvijek voli da je pozitivna energija, da se šali, da se igraju neke igre. Ja sam za druženja, za te zajedničke aktivnosti. Kada trčimo sprinteve na Zlatiboru i trčimo do besvjesti i ja kažem „ma trči i ne znaš da možeš“ (smijeh). Sve ih dugo poznajemo, sada sam najstarija i onda šta god ja predložim oni znaju da je to iz neke dobre namjere. Teški sam pozitivac, meni će zadnje u životu umrijeti optimizam. Mislim da u životu ne bih mogla drukčije da funkcionišem, stalno neki pritisak, trčiš, radiš, ali moraš sebi naći način da olakšaš stvari i život. Ne možeš ti sve nekad i stići, ali nađeš tu snagu u sebi i idem dalje, ne znam kako, ali znam da mogu i tako se kroz sve tjeram” – istakla je Saša. 

Čađo, Saša Čađo: “Teški sam pozitivac, meni će zadnji u životu umrijeti optimizam”
Foto: Pedja Milosavljevic / STARSPORT

Ono što posebno motiviše svakog sportistu iz Srbije je čuveni balkon na kojem se s narodom proslavljaju veliki uspjesi. 

Tri puta sam bila na balkonu, joj tri puta, Božeeee. Svaki put trudiš se da pjevaš i da se veseliš, a u suštini bi plakao od te sreće. To ti je kao šlag na tortu, za sav taj uspjeh nagradiš sebe sa nečim i na kraju podijeliš tu svoju radost s ljudima za koje znaš da su te pratili. Kad ti njih vidiš u tolikom broju, ti se malo izgubiš. Prvi put kad sam izlazila, rekla sam im da će mi klecnuti koljena da me trebate gurnuti. Nisam ni izašla, a osjećam da mi kapljice znoja idu niz leđa, ipak je to imaš tolike ljude da pozdraviš. Na kraju to pjevanje i druženje gore, to je neka vrsta euforije i adrenalina o kojoj mislim da smo mi sportisti malo ovisni” – ispričala je Čađo i dodala:

Ja ne mogu ni da opišem taj osjećaj, to trebaš da doživiš da bi osjetio tu energiju, da li je to i strast za taj sport i ljubav prije svega, koliko ljudi voli to. Jednom smo uspjeli da izađemo pored i tri sata smo mi ostali, ti nećeš da odbiješ nijedno dijete, osobu ko će da se slika s tobom. To je njima drago što imaju priliku da se pozdrave, da imaju tu uspomenu. Mi smo mogli da ostanemo i pet, šest sati, ali više ne možeš, ti padaš s nogu, pokušavaš da ispoštuješ koliko možeš. Kad smo imali prijateljske utakmice u Beogradu, to je lakše, jer si kući i tu je hotel gdje svi čekaju, a poslije tako nekog velikog takmičenja ti samo razmišljaš da odeš kući da se naspavaš”.

Čađo, Saša Čađo: “Teški sam pozitivac, meni će zadnji u životu umrijeti optimizam”
Foto: fiba.basketball

Krajem septembra i početkom oktobra košarkašice Srbije očekuje Svjetsko prvenstvo u Australiji, gdje će nastupiti u podmlađenom sastavu, a Čađo je naglasila da će se odazvati uvijek kada je budu zvali da igra za nacionalni tim Srbije.

Opet su velika očekivanja, s obzirom da smo na ovim kvalifikacijama gdje smo bili domaćini niko nije očekivao da ćemo dobiti sve tri utakmice. Opet smo dobili Australiju, dobili smo Kinu i Brazil. S obzirom da nam je mlad tim, ostalo je nas starijih četiri, pet i nisu očekivali da ćemo iznijeti tako te utakmice, ali volim kad tako iznenadimo”.

“Pripreme će biti duge za mlade igračice. Imamo sada par dana u Beogradu, onda će vjerovatno da nam kaže ostatak. Ja sam već 12 godina tamo, sada dolazi smjena generacija, ja dok igram i dok me zove ja ću uvijek da se odazovem i koliko mogu da pružim, ja pružim. Vremenom će sve veći broj mladih igračica da bude, volim da budem tamo, ali vremena se mijenjaju i to je jako zahtjevno. Uvijek u timu treba da bude 12 najspremnijih igračica, opet idem na pripreme. Svake godine meni govore da sam standardni član, ti ćeš proći. Ja prođem, jer se ja pokidam, ostavim sve što mogu od sebe na tom terenu i ako prođem prođem, ako ne idem kući”.

“Nikad ne obećavam da ću da budem u timu, jer nikad ne znaš, ima tu povreda i svega i mi nemamo pauza. Ja kažem da mi ne vodimo računa o tome kako živimo ne bi izdržale taj tempo. Drago mi je što sam pozvana, očekivanja su velika. Mlađe igračice će dosta više da treniraju nego one starije” – istakla je Saša. 

Čađo, Saša Čađo: “Teški sam pozitivac, meni će zadnji u životu umrijeti optimizam”
Foto: Pedja Milosavljevic/STARSPORT

Kao veoma bitnu stavku istakla je to što sada one kao starije košarkašice moraju mlađe uvesti u sistem i da im pokažu kako se dolazi do većeg rezultata. 

“Nama je sada prioritet da naš način i sistem rada prenesemo na mlađe i opet to je neka vrsta pritiska i odgovornosti. Kako nema Sonje Vasić i Jelene Bruks, sad smo tu Nevena Jovanović, Tina Krajišnik, Ivon Anderson i ja koje poznajemo napamet taj sistem rada i njih moramo da uvedemo na vrijeme kako bi ušle u tu kolotečinu, da im to bude napamet. Mi treba da im pokažemo kako se radi, koliko trebaš biti disciplinovan na i van terena, kako da se ophodiš prema svom tijelu” kazala je Čađo i nastavila:

Moramo da im pokažemo kako se dolazi do većeg rezultata, da to nije samo trening, tu je mnogo više stvari. Mi ćemo se potruditi koliko god možemo da naše znanje njima prenesemo. Nadam se da ćemo biti na visini zadatka, one su sve divne, ne možeš da kažeš da sad neka glumi neku zvijezdu, baš kvalitetno rade, slušaju i sarađuju. Marina je jako zahtjevna, ona ništa ne toleriše, jedan kiks i ispadaš. Vjerujem da će u budućnosti moći da naprave neki lijep rezultat i to bih voljela. Ima talentovanih djevojaka“.

Čađo, Saša Čađo: “Teški sam pozitivac, meni će zadnji u životu umrijeti optimizam”
Foto: Miroslav Tanasković/MeridianSportBH

U slobodno vrijeme kazala je da voli planinariti, jer je priroda smiruje, te da bi nekad voljelja živjeti na moru. 

Popela sam se na Maglić i na Durmitor i tada sam se raspala, ali nisam htjela da odustanem, imali smo 12 sati hodanja. Rekla sam što mi ovo treba, ali nema ljepšeg osjećaja nego kad se popneš. Sad kad sam bila u Poljskoj imala sam tri dana slobodno, a ove moje hoće u grad, mene to više onako smara i ja sebi našla putanju i rutu i odem u Češku i popnem se na njihov najviši vrh Snježka. Priroda je nešto što me privlači, to je meni neki vid meditacije, hodaš pravo i ne razmišljaš puno o problemima i stresu. To su divlje planine, moram da mislim o svakom koraku i onda se tako fokusiram na to s mojim tatom i volim uživam u tom. Veliki sam fan mora, jednog dana bi voljela da živim na moru”naglasila je Saša.

Na samom kraju se dotakla toga da li bi voljela da i nakon karijere ostane u košarci, te kakvi su joj još planovi. 

“Sigurno da, ali vjerovatno sa mlađim kategorijama. Meni će prioritet biti da se bavim nečim gdje ću voljeti svoj posao, kao i što sada volim. Ono glavno što sam planirala jeste da sa sestrom Verom otvorim vrtić, to jedna od naših želja i nadam se da će to da nam se ostvari”.

“Voljela bi, pogotovu ako budem u Banjaluci, jer ja stvarno ne znam nikad gdje će me put odvesti, da dio svog znanja prebacim na mlađe, ako ne kroz teren nego da im dam neke savjete kako da budeš bolji čovjek i sportista. Ja kažem džaba ti ako si dobar sportista, a loš čovjek. Sve je to povezano. Ti znaš da voliš neke stvari iz nekih zdravih razloga i sve što radiš treba da radiš s nekom dobrom namjerom”

“Sve tako kad se posloži, onda i ne mogu neke ružne stvari da ti se dese, uvijek će neke lijepe stvari da ti se dešavaju. I u toj disciplini i odricanju, biti profesionalni sportista znači da živiš to 24/7. Pogotovu kad si u sezoni koja traje osam mjeseci, moraš da paziš koliko spavaš, koliko jedeš, šta od suplementacije koristiš, kako se oporavljaš i to je način života. Ne može to svako, da može svako svi bi bili profesionalni sportisti” istakla je Saša Čađo i dodala:

“Da olakšam mlađima, da im kažem kako da se organizuju, na šta da obrate svoju pažnju, čemu da daju energiju, šta da izbjegavaju. Ja uvijek kad mogu ja se ispričam sa svima, dam im savjete, a možda je na kraju najbolje kad čovjek sve osjeti sam na svojoj koži i onda znaš šta želiš da ponoviš, a šta ne. Meni bi bilo mnogo lakše da sam ja imala nekog da mi govori za neke stvari. Bila sam neko ko nije imao puno samopouzdanja, uvijek sam sjedila u zadnjim klupama, bila najtiša, ne dao Bog da moram ja nešto da kažem pred punom učionicom, onesvijestila bih se”

“Moraš da radiš konstantno na sebi, kako bi na kraju krajeva bio dobar na terenu, a i kako bi u životu lakše prolazio kroz te neke velike i stresne situacije. Ja sam najstarija od nas četiri, bila sam ta koja je probijala led, voljela bih da sam ja imala nekog starijeg da mi kaže neke stvari, da mi olakša, ne mogu da se žalim mislim da sam dobro ispala (smijeh)“.

Ovim putem zahvaljujemo Saši na odvojenom vremenu i želimo joj puno sreće u daljoj karijeri i životu.

Piše: Dejan Jovičić

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime