Arsenal je srušio Hajberi da bi prešao na Emirejts, Nikos Goumas u Atini zamijenjen je novim stadionom, Vajt Hart Lejn nije u funkciji. Kamp nou nikada neće biti isti.
Iz nekog razloga, sve to doživljavamo lično. To je sentiment. Kako smo uspjeli mi, koji smo hiljada kilometara daleko od Londona da se vežemo za Hajberi i sa sjetom ga spominjemo, koliko je tek značio jednom Tobdžiji. Hajberi je više od 100 godina bio dom Arsenalovim fudbalerima i navijačima. Mjesto na kojem je ostalo mnogo uspomena.
Da se ne lažemo, kome ne znači trk Tjerija Anrija kroz odbranu protivnika i savršeno precizan udarac unutrašnjim dijelom stopala u malu mrežu daljeg golmanovog ugla? Ko može tek tako preći preko zlatne titule i preko 100 godina istorije prije toga?
U naše mentalne mape istorijske trenutke najlakše je bilo dodijeliti nečemu i tu ostaviti, da bi ih kasnije mogli ponovo proživljavati. Kao što informacije u mentalnoj mapi skladištimo na dobro poznate lokacije nekog mjesta, grada gdje im se uvijek možete vratiti, tako smo mi sportske uspomene postavili na stadione. Hajberi je možda i najbolji primjer toga. I njegovim rušenjem, potrešeni su naši temelji, a sjećanja su ostala kao siročad bez doma. Ne nedostaje nama Hajberi, jer da budemo objektivni, nismo mu ni prišli. Više brinemo za veze koje smo mi postavili, jer ih je odjednom neko drugi prekinuo.
Da bismo shvatili zašto klubovi sada mijenjaju stadione, moramo znati zašto su prvobitno došli na ove za koje smo se tako čvrsto vezali. Arsenal svoju istoriju nije počeo pisati na Hajberiju. Barselona je tek 1957 prešla na Kamp nou…
Pitanje koje nije komplikovano, a odgovor ne može biti jednostavniji. Sve je u računici. I da se ne lažemo, tako je bilo i prije 100 godina. Ser Henri Noris je prije više od 100 godina na sve načine pokušavao da poveća prihode Arsenala, pa je prvi pokušaj bio fuzija kluba sa Fulamom!? Kada to nije prošlo, i pored nezadovoljstva navijača, odlučio je da za Arsenal izgradi novi stadion na Hajberiju.
Ponovo nekih 100 godina kasnije i hiljade igrača kasnije, navijači su bili protiv odlaska sa Hajberija. Ali, očigledna činjenica u primjeru Arsenala koji se može reflektovati na sve klubove, jeste da emocija ne može biti vezana za gvožđe i željezo. Ako možemo povući neku paralelu, reći ćemo da je klub kao religija.
Ako si rođen u Moskvi, izgledi su veliki da ćeš biti pravoslavac i navijač CSKA ili Spartaka. Ako si rođen u Rimu, vjerovatno ćeš biti katolik i podržavati Lacio ili Romu. Kao što su religije prevazišle državne granice, tako su i klubovi pa su sada navijačke baze širom svijeta. Vjerovatnoća ne daje garancije.
Za Arsenal ne navija više samo dio Londona, već dio svijeta i zato Hajberi više nije bio dovoljan. Zato Emirejts moguće u nekom narednom periodu neće biti dovoljan. Zato je Kamp nou sada u ruševinama. No to ne odnosi sa sobom dušu Barselone, kao što nije ni Arsenala.
Nju sa sobom nosi svaki navijač dok je živ. On je i profit i duša kluba. Na veliko pitanje smisla postojanja, sport ima svoj odgovor. Postoji zbog navijača! I svaka diskusija će dovesti do toga.
Posebno sjećanje na Nikos Goumas koji je u Atini bio hram navijača AEK-a, Vajt Hart Lejn do 2017. godine dom Totenhema, Gradski vrt u Osijeku, Centralstadion u Lajpcigu, ruski Kirov, Das Antas, Dele Alpi… Svi oni će ostati dio istorije, ali ona će se nastaviti pisati i bez njih.
