Zoran Dragić: ''Svaki trener ima nešto što ti da, ali samo jednog iskreno voliš''

Proslavljeni slovenački košarkaš, Zoran Dragić, u opširnom intervjuu za MeridianSportBH govorio je o svojim košarkaških počecima, iskustvu u NBA ligi, o košarkašima kojima je bio fasciniran ”preko bare”, o uspjesima reprezentacije Slovenije, o Luki Dončiću, Boži Maljkoviću, Cedevita Olimpiji i još mnogim veoma interesantnim temama.

Razgovor smo započeli prisjećanjem kako je sve počelo i kako se Zoran Dragić odlučio, te kada je shvatio da će košarka biti ono čime će se baviti u životu.

”Kad smo bili mali, počeo sam u školi da igram košarku. Ali, ustvari, sve smo igrali, fudbal, košarku, hokej, bejzbol,… Tako da, nije da sam odmah znao da ću se baviti košarkom. Kasnije smo trenirali fudbal, a nakon toga je brat Goran otišao trenirati košarku i ja sam ga nekako pratio, te mi se od tada nekako najviše počela sviđati košarka. Ali, to je bilo tamo oko 10-11 godina da sam zavolio košarku, a vidio sam da se profesionalno time mogu baviti kad sam sa 14 godina potpisao za Slovan. Tada sam i počeo malo intenzivnije i ozbiljnije da se tome posvećujem” – kazao je na početku intervjua naš sagovornik.

4
Foto: MeridianSportBH

Zatim je Dragić potpisao za Krku i tu je već krenula košarkaška priča koja će se graditi u godinama koje slijede.

”Da, tada je krenulo ozbiljnije, što se takmičarskog dijela tiče. Uvijek sam htio da idem stepenicu po stepenicu, te sam se odlučio za Krku, iako sam imao opciju i da idem u Olimpiju. Olimpija je tada igrala Evroligu, a Krka je igrala ABA ligu i tadašnji Evropa kup. Dobre ekipe su bile tamo, a imali smo na klupi i Aleksandra Džikića. Odlučio sam se tada ipak za Krku, kao što sam kazao, te potpisao ugovor na dvije godine. Imali smo izvanrednu sezonu tada, pošto smo osvojili Evropa kup, slovenačku ligu i došli na fajnal for ABA lige, što nije niko tada očekivao. Ali, imali smo dobar kolektiv tu. Ja sam te 2011. godine osvojio i nagradu MVP-a slovenačke lige, u trenutku kada mislim da je ta liga bila i malo jača nego sad” – rekao je Dragić, koji se te godine prijavio i na NBA draft, te smo se dotakli i te teme:

”Da, prijavio sam se te godine na NBA draft, ali mislim da nije to bilo kao sad. Ovi danas klinci već od 13-14 godine gledaju na to, a mislim da je kod nas to sve bilo dosta ‘sporije’ i mislim da sad u SAD-u više gledaju na evropske igrače nego tada. Više ih uzimaju, nego kad smo mi bili klinci. Mislim da je bilo vrlo teško za evropske igrače da u tom momentu odu u NBA i dobiju neki status kakav imaju sada. 

Ali, da, ja sam se prijavio automatski, jer sam imao 21 godinu i to je bila posljednja godina kada možeš aplicirati. Međutim, nisam bio ni u toj priči da bih možda mogao biti draftovan, ali već sljedeće godine smo igrali Svjetsko prvenstvo sa reprezentacijom i tada se sve nekako drugačije odvijalo. Na tom Svjetskom prvenstvu sam igrao konstantno i sa dobrom ekipom, tako da je to bio neki skok. Odlučio sam se da tada odem u NBA, jer nikad ne znaš kada će ponovo doći takva prilika”.

dragic slovenija
Foto: REUTERS/Ints Kalnins

Dragić ističe da je odlazak u NBA bio izuzetno težak, pogotovo jer smatra da tamo nije dobio pravu priliku da se dokaže. Prvo je otišao u Finiks Sanse, a nakon toga je zajedno sa bratom Goranom trejdovan u Majami Hit.

”Bilo mi je lijepo tamo, ali znaš kako je u NBA kada ne dobiješ priliku. Bilo je teško na početku te prve godine, zato što znaš da neki klinci koji nikad nisu igrali profesionalnu košarku, koji dođu sa koledža gdje igraju sa svojim vršnjacima, dođu u NBA i dobiju po 10-15 minuta samo zato što su Amerikanci. Ja sam, s druge strane, ovdje u Evropi već šest godina igrao ozbiljnu košarku sa ‘starijim ljudima’ koji već dosta vremena igraju Evroligu i ostala evropska takmičenja. Tako da mi je zbog toga bilo malo krivo, ali tako je to bilo tada. 

Međutim, onda sam nakon Finiksa dobio svoju šansu u Majamiju i dobro sam je iskoristio, ali su onda nakon toga uslijedili neki drugi problemi oko ‘salary-capa’, zato što sam došao tamo nedraftovan i imao sam veći ugovor nego da sam bio ‘rookie’. Brat Goran, Kris Boš, Hasan Vajtsajd i još neki su potpisali nove ugovore, tako da su mene morali ili da ‘protjeraju’ ili da me trejduju. Imao sam još jednu godinu ugovora i ja sam se nadao da ću ipak na kraju dobiti novi ugovor, jer sam stvarno pružao dobre utakmice, pogotovo na kraju sezone i oni su mi čak tad rekli: ‘Računamo na tebe, ali znaš kako to ide’. Tad se osjećaš, da tako kažem, kao da si na novom bazaru” – započeo je Dragić priču o iskustvu u NBA ligi.

Pričali smo i u nastavku o NBA ligi, a Dragić ističe da je tamo od svih igrača najviše bio fasciniran energijom koju je nosio Rasel Vestbruk, a istakao je i dobre ljudske osobine Krisa Boša i Dvejna Vejda dok je bio u Majamiju.

”Tada sam bio vrlo fasciniran Raselom Vestbrukom, nisam mogao vjerovati kako čovjek igra. Mislim na Vestbruka u tom periodu, a ne kako sada igra (smijeh). Ali tada, dok je bio u Oklahomi, ja stvarno nisam vidio u životu bržeg čovjeka, da može toliko da eksplodira iz ‘nule’, da ‘prebije’ nekog. To je stvarno bilo fascinantno. Što se tiče ostalih zvijezda, bilo mi je fascinantno koliko je normalan čovjek taj Dvejn Vejd, taj Kris Boš i koliko su to dobri ljudi i kako su me dobro prihvatili” – kazao je naš sagovornik, pa nastavio:

“Kad smo bili trejdovani iz Finiksa u Majami, odmah mi je od Boša stigla poruka dobrodošlice i čovjek mi je rekao da mu se obratim šta god mi bude trebalo. To nekako ne očekuješ od takvog lika, koji je već tad osvojio sve. Naravno, imaš tu i nekih koji nisu ništa osvojili, a ponašaju se kao da su ne znam ni ja ko. Tako nešto očekuješ od Boša, kao što rekoh, zato što je toliko velika zvijezda. Ali, upravo je bilo suprotno, čovjek je bio sasvim normalan i na mjestu. Vjerovatno to zavisi od čovjeka do čovjeka”.

Dragić je u NBA ligi ukupno proveo godinu dana.

”U NBA-u sam ukupno bio godinu dana, pa sam otišao na ‘Summer League’. Onda su me trejdovali u Boston, ali su me trejdovali u avgustu, tako da su me malo zaje**ali. Da su mi ranije rekli da će me trejdovati, onda bih im ja rekao da me ‘vejvaju’ i da idem u Evropu da tražim još neka otvorena mjesta. Ali, oni su mi rekli to tek u avgustu. Pričao sam sa tim ljudima tamo, rekli su mi da postoji 15 posto mogućnosti da ću igrati, ali u tom momentu nisam osjećao da moram ja tamo da ‘vrtim peškir’ i da sjedim još godinu dana i gledam nepravdu. Tada sam im rekao da neću uopšte doći i to je to” – kaže Dragić, pa dodaje:

”Žao mi je zbog toga, ali tako je to u životu. Sjećam se i te posljednje utakmice protiv Filadelfije, gdje sam postigao 22 poena za 30 minuta, tako da sam ja dokazao da tamo mogu igrati. Sad je to sve drugačije, više primaju Evropljane i više ih poštuju. Tada i u vremenu prije toga nisu toliko evropske igrače poštovali, tako da si se morao više dokazivati”.

Nakon epizode u NBA ligi, Dragić je odlučio da se vrati nazad u Evropu. Prvo je potpisao za Himki, a onda je preko Milana otišao i u Efes gdje je doživio vrlo tešku povredu ligamenata, što ga je odvojilo sa terena na godinu dana.

”Pa da, tako je to u životu. Imao sam taj jedan peh u finalu turskog kupa. Jedan klinac me tu gurnuo bezveze, tu opšte nije ni bilo igre. Onda sam morao baš ispočetka da krenem, što je bilo najteže. To je bila prva povreda i nisam znaš šta očekivati, šta trebam napraviti… Mentalo i psihički je to stvarno teško. Srećom, ja sam imao veliku podršku od familije i tog bliskog kruga ljudi. Desila se i ta druga povreda, pa sam opet morao ići ispočetka i borio se da se vratim nazad gdje pripadam. Nakon toga sam igrao u Trstu dva mjeseca, a onda sam prešao u Ulm gdje sam bio glavni strijelac Njemačke lige” – prisjeća se tih trenutaka Dragić.

zoran dragic efes
Foto: Pedja Milosavljevic/Starsport

Odlična sezona u Ulmu ga je preporučila Baskoniji, koja je u tim trenucima gradila jedan vrlo kvalitetan tim koji će u sezoni 2019/2020 doći do istorijskog uspjeha i osvajanja španske ACB lige.

”Nakon te sezonu u Ulmu slijedi odlazak u Baskoniju gdje smo osvojili ACB ligu. Bila je to baš jedna luda situacija. To je sad kao Evrokup, igrali smo na jednu utakmicu. Jedan tim može imati slab dan, što se desilo i u Španiji. Da smo igrali na više utakmica, vjerovatno ne bi dobili, ali nas je tada baš usr*lo i dobili smo Barselonu na jedan poen i osvojili špansko prvenstvo.

To mi dosta znači, jer nije to lako osvojiti. Ako ne igraš za Barselonu ili Real Madrid, teško da možeš osvojiti kup, a kamoli ligu. U polufinalu smo od Valensije gubili nekih 20-ak razlike i onda sam jako dobro odigrao. Drago mi je što znam da sam mnogo dao ekipi i što smo osvojili to. Nakon osvojene titule su svi govorili: ‘Da, ono, bila je jedna utakmica’. Jeste, bila je jedna utakmica, ali svi smo imali iste šanse, tako da…” – kazao je Dragić.

Dotakli smo se i reprezentativne karijere, a Dragić je istakao da mu je veoma krivo što nije bio dio tima koji se 2017. godine popeo na vrh Evrope. Povreda je i tada učinila svoje.

”To je baš baksuzluk. Svaki put sam bio dio reprezentacije i na tom Evropskom prvenstvu sam morao biti. Igor Kokoškov mi je čuvao mjesto, ali sam bio na 60-70 posto spremnosti i rekao sam mu da ne želim da rizikujem. Nisam želio da budem samo u ekipi, a igram dva minuta i da sjedim. Rekao sam: ‘Ili ću pomoći ekipi 100 posto ili neću biti tamo’. Baš te godine se sve poklopilo i Slovenija je osvojila Evropsko prvenstvo. To je najveći uspjeh slovenačkog timskog sporta u istoriji” – počeo je Dragić priču o tome, pa nam je pojasnio kako se osjećao u trenutku:

”Nisam se nikad u životu tako osjećao. Želio sam da pobjede i želio sam da izgube (smijeh), nešto između stvarno. Kao, je*ote, to se stvarno dešava. Kao, mi možemo da budemo šampioni Evrope… Kad je bilo to finale, ja već kupio kartu, a sedam dana sam trebao biti na pripremama sa Milanom. Rekao sam im samo da ću ići na utakmicu, pa ako me kazne-kazne. Srećom, imali smo tri dana slobodno (subota, nedjelja, ponedjeljak), a trening imali tek popodne. Sat ide nazad kad se vraćaš iz Turske, pa mi je to baš sjelo. To finale je bilo nevjerovatno. To onako doživjeti sa tribina, to je neprocjenjivo”.

slovenija evropsko 1
Foto: REUTERS/Murad Sezer

Četiri godine nakon velikog uspjeha Slovenije na Evropskom prvenstvu, uslijedile su i Olimpijske igre u Tokiju, te smo se naravno dotakli i te teme.

Tada je Dragić bio dio tima, Slovenija se u polufinalu sastala sa Francuskom i bili su na korak od toga da se plasiraju u finale protiv SAD-a, kada je pri rezultatu 90:89 za ”Trikolore” Klemen Prepelič imao otvoren put ka košu. Ali, pravo niotkuda se pojavio Nikolas Batum sa onom svojom luđačkom rampom.

”Ma, imali smo to finale. Sve je bilo kako treba, igrali smo kao sat. Svako je znao šta radi, šta treba da napravi da pobjedimo. Falilo nam je zrno ispod nokta, ali se pojavio taj Batum i nismo uspjeli da odemo u to finale. Mislim da smo se nakon toga mentalno i fizički ispraznili i onda smo izgubili i od Australije za treće mjesto. Imam osjećaj, da smo igrali još pet puta nakon toga, da bismo svih pet puta dobili te Australijance, ali je bilo teško da se odmah sljedeći dan ‘resetujemu’ i da odigramo kako treba. 

Oni su izgubili od SAD-a sa 20 poena razlike, to nije isto, pa su mogli igrati tu utakmicu za treće mjesto. S druge strane, mi smo izgubili utakmicu protiv Francuza za jedan poen, pa je to malo teže ‘progutati’. Onda, za to treće mjesto je isto bilo blizu, ali kunem ti se da ovaj Peti Mils nije u životu odigrao onakvu utakmicu kao protiv nas. Čovjek nije ništa promašio, sve je pogodio. Ali, nema šta, veliki je uspjeh i što smo došli na Olimpijske igre. Emotivno smo se dvaput istrošili. Prvo u onom finalu u Litvaniji, tu je uslijedilo veliko veselje, a onda dva-tri dana imaš slobodno i onda već moraš da se ponovo spremaš za Olimpijske. Dok su ekipe koje su se već plasirale samo polako tempirali formu” – kazao je Dragić.

Neizbježna tema je, naravno, bio i Luka Dončić, sa kojim naš sagovornik dijeli svlačionicu u slovenačkoj reprezentaciji. 

”Vi znate kakav je on igrač. Ja sam igrao protiv njega dok je on još bio u Real Madridu, sa nekih 16 godina. Već tada se moglo osjetiti da se takav momak rađa jednom u sto godina. Osjećalo se da ima nešto posebno u sebi. Je*i ga, on sve radi sporo, ali prosto ne možeš da ga braniš. U svakom trenutku zna šta da uradi, ali ono što je najvažnije – on se igra košarke. Njemu je to kao da igraš igricu.

Igrao sam ja i sa njegovim ocem, Sašom Dončićem. Ista je to genetika, tvrdi kao kamen. Dobro drži noge, ne možeš da ga pomjeriš… On igra svoju igru i ti njega ne možeš ubrzati, nema šanse. On je taj koji diktira tempo. Takođe, fenomenalno je igrati s njim, stojiš samo u uglu i čekaš da ti baci loptu ili utrčiš pod koš. To je to, dobiješ sve na tacni” – s oduševljenjem je Dragić pričao o Dončiću.

luka donciccc
Foto: fiba.basketball

Ponovo smo se vratili na klupsku karijeru. Nakon osvojene titule sa Baskonijom, Dragić je preko Žalgirisa otišao u Cedevita Olimpiju, gdje sada nastupa. Već je sa ovim timom osvojio dva slovenačka kupa, favoriti su za osvajanje i domaćeg prvenstva, a i u ABA ligi su zakazali duel protiv Crvene zvezde u polufinalu ABA lige.

Sve u svemu, ova sezona je za Cedevita Olimpiju skoro pa perfektna. Jedino takmičenje gdje su ostali kratkih rukava je Evrokup, gdje su u četvrtfinalu poraženi od rasplamsale Burse, predvođene Dušanom Alimpijevićem.

”Naše ambicije su najveće moguće. Kad sam stigao ovdje u klub, pričam sa svog stajališta, rekao sam da ćemo pokušati da osvojimo sve što možemo. Sad, da li je Evrokup, ABA liga, Kup,… Imali smo velike šanse u Evrokupu. Na putu do finala bi sve utakmice igrali kod kuće, ali nažalost smo podbacili tu utakmicu protiv Burse. Ali, Bursa kako igra, to je nevjerovatno. Igraju jedan za drugog, sve je povezano. Stvarno moraš imati perfektnu cijelu utakmicu da bi pobijedio takav tim. Niko to nije očekivao od njih, ali su se kasnije nakako povezali i tako to nekako i dođe.

Tako je bilo i ovdje u Olimpiji, na početku polusezone niko ništa nije od njih očekivao. Ali, onda su napravili neke promjene. Došao je Alen Omić, došao sam ja i onda polako-polako, na kraju dva mjeseca nismo izgubili utakmicu ni u Evrokupu niti u ABA ligi. Sad ostaje ABA liga i očekivanja su da se osvoji, a tu je i slovenačka liga koja se sigurno mora osvojiti. Ali, moramo ići utakmicu po utakmicu. Poslije Igokee dolazi Crvena zvezda u polufinalu. Tamo može da se desi sve, oni su u većem pritisku nego mi. Mi znamo odakle dolazi najveća prijetnja od njih, tako da ćemo vidjeti šta će se desiti” – kazao je Dragić.

Dragic Omic
Foto: Cedevita Olimpija/Jure Banfi

S obzirom da je Dragić igrao ABA ligu još u vremenu dok je nastupao za Krku, a od toga je prošlo više od decenije, pričali smo i o tome kakva je ta liga bila nekada, a kakva je sada.

”Ja mislim da je ABA liga tada bila teža, bar koliko ja to vidim. Zato što su tad igrali drugačiji igrači, ali ne samo zbog toga. Tada je Partizan bio jak, tu je bila i Zvezda, Budućnost, pa i Olimpija, Hemofarm, Cibona,… Tad je tu bio veliki broj igrača koji sad igraju u NBA ligi. Mislim, bili su i oni tad mladi i sve to, ali prosto mislim da je tad bilo više dominantnih ekipa. Ali, mislim da je i ove godine ABA liga jača nego što je bila, recimo, prošle godine i dvije-tri godine unazad. Partizan se pojačao, Zvezda je tu uvijek jaka, onda imaš taj SC Derbi. Tu je i Igokea, koja je te jedne godine bila i prva u regularnom dijelu i imali su stvarno dobru ekipu i uvijek su tu negdje u vrhu. 

Teško je stvarno porediti tadašnju i sadašnju ABA ligu. Partizan je prije imao velika imena u svom timu, imali su ekipu. Ako nisi dao 100 posto mogućnosti protiv njih, izgubićeš 20 razlike i to je to. A sada, kako gledam, prvih 6-7 ekipa svako svakoga može dobiti. Nekad je bila baš dominacija tih tri-četiri tima, ne kao sada, ali je ipak tu bilo nečega te si ih mogao dobiti” – objašnjava Dragić.

Dragic
Foto: MeridianSportBH

Pričali smo i o najdražim trenerima tokom Dragićeve bogate karijere, a naš sagovornik ističe da mu je Božidar ‘Božo’ Maljković najviše toga dao. Upravo je Maljković bio trener koji je njega pozvao u reprezentaciju Slovenije, te od tada i kreće uspon u njegovoj karijeri.

”Svaki trener ima nešto što ti da. Ali, samo jednog trenera, da tako kažem, iskreno voliš. Meni je najviše toga dao Božo Maljković. Tada je on mene ‘doveo’ u reprezentaciju i dao mi je neku dozu samopouzdanja. Vjerovao je u mene, vidio je šta mogu, imao je slične igrače u Jugoplastici. Kako bih rekao, znao je gdje može da me upotrijebi. On mi je u to vrijeme najviše, da tako kažem, dao. Onda, imaš raznoraznih trenera. Kod svih trenera sam igrao, ali nije da su mi baš svi sjeli. Najteže je bilo kad sam prvi put otišao vani. Hajde, imao sam tu i Repešu, znao sam jezik, ali je bilo sve nekako novo” – navodi Dragić, koji je zatim govorio o razlici između evropskih i američkih trenera:

”Ima tu razlike, kako da ne. Ovdje su treneri više agresivniji, da tako kažem. U Evropi je ‘problem’ taj što je svaka utakmica važna, imaš veći pritisak. Ako izgubiš dvije-tri utakmice, sezona može da propadne. Dok u NBA ligi imaš 82 utakmice i onda je to više šou. NBA ni ne volim gledati, gledam ga samo zbog brata kad igra plej-of. A ni to nisam gledao, jer sam se iznervirao sad kako su igrali protiv Bostona (smijeh). Ali, ono, kad vidim da neko tamo vodi 20 poena i onda za 45 sekundi naprave seriju 10:0, šta je to onda… Nema, to je sve šou biznis. Mislim, lijepo je gledati možda finale NBA lige, ali nije to kao ovdje.

Da se vratimo na trenere. U NBA-u pola ljudi ni ne zna ko je trener neke ekipe. Tako je to tamo napravljeno, igrači imaju veliku moć. Ako si glavni igrač, ti si tamo šef. Recimo, imaš Kevina Durenta u Bruklinu. On kad kaže da mora igrati, njemu ništa ne smiju. Imaš tu i ugovor, po kome moraš igrati. Dok, u Evropi je sve to više taktički. Recimo, trener ti taj dan ne da veliku minutažu, zato što imaš drugog igrača koji, recimo, bolje brani ‘low post’ i onda će trener odraditi neke rotacije. U Evropi se više igra mozgom, kako bi probao da zaje*eš protivničku ekipu. U Americi to pokušavaju, ali je to sve nekako toliko drugačije. Možda imaš San Antonio i Majami koji su približni evropskoj košarci, igraju zonu i sve to… Greg Popovič je uvijek, recimo, gradio taj evropski sistem i uvijek je imao i najviše evropskih igrača u svom timu onda kad je bilo najteže. Takođe, i iz Južne Amerike, ali njih nekako računam kao Evropljane jer je većina njih igrala u Italiji i slično”.

bozo maljkovic zoran dragic
Foto: REUTERS/Ints Kalnins

Za kraj, ponovo smo se vratili na temu reprezentacije, pošto Slovenija ima priliku da u septembru odbrani zlato na Evropskom prvenstvu. Obično kažu da je uvijek lakše osvojiti titulu nego li je odbraniti.

”Kako da ne, jer te svi napadaju, hoće da ‘skinu’ evropskog prvaka. Biće teško, mi moramo još da vidimo ko će sve da bude u reprezentaciji. Neće biti lako, imamo i tešku grupu, ali ja se nadam da ćemo se probiti iz te grupe i odigrati što bolje. To Evropsko prvenstvo je još daleko, ali daćemo sve od sebe” – rekao je Dragić za kraj intervjua.

U posljednjem meču za Cedevita Olimpiju protiv Igokee, Dragić je učestvovao sa 10 poena, četiri skoka i jednom asistencijom.

On i njegov tim će u nastavku imati težak zadatak protiv Crvene zvezde u polufinalu ABA lige, ali prije tog spektakla ih čeka i četvrtfinale u domaćoj ligi protiv Krke. Prva utakmica je na rasporedu večeras od 18:30h.

Podsjećamo da na našem portalu možete pronaći i vrlo zanimljiv intervju sa Dragićevim saigračem iz Cedevita Olimpije, Džejkobom Pulenom!

Piše: Ivan Vuković

Postavi odgovor