Marsel Mace za MeridianSportBH: "Darko Vojvodić mi je dao nadimak Fernando Ljorente"

Fudbaler Čapljine i nekadašnji igrač Veleža, TOŠK-a, Radničkog iz Lukavca, dobojske Sloge, ali i mnogih drugih klubova Marsel Mace u veoma interesantnom razgovoru za MeridianSportBH govorio je o samim počecima fudbalske karijere, usponima i padovima, fudbalu u Bosni i Hercegovini i raznim drugim stvarima.

Marsel Mace je na samim počecima igračke karijere igrao na poziciji štopera, ali se tu nije dugo zadržao, te se prebacio u napad gdje je izrastao u sjajnog golgetera koji i danas predstavlja strah za sve odbrane na drugoligaškom jugu.

“Kao i svaki drugi mladić ‘ganjao’ sam loptu po seoskim livadama i sanjao da jednoga dana zaigram u nekoj jačoj ligi u svijetu. Sve je počelo u jednom malom klubu koji se ugasio i više ne postoji. Na samom početku, kada sam imao 14 godina, igrao sam na štoperskoj poziciji. To mi se nije dopalo odmah na startu pošto nema tog žara kao kada se nalaziš na poziciji napadača, jer ja sam takav tip igrača, visok, korpulentan, volim da se guram, da slavim golove, tako da sam vrlo brzo promijenio poziciju na kojoj igram i u jednoj sezoni sam postigao 22 gola”rekao je Mace.

mace slika 1
Foto: HNK Čapljina/Facebook

Na poziv trenera Ante Markote sa 17 godina Mace je stigao u ekipu Čapljine, tadašnjeg federalnog prvoligaša, gdje je imao raznih problema u vezi sa dolaženjem na treninge.

“Sa 17 godina sam dobio poziv u Čapljinu koja se tada takmičila u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine. Doveo me je trener Ante Markota. Imao sam problem sa putovanjem od kuće do predgrađa, da bih tek onda krenuo u grad na trening. Bio sam mlad i nisam imao auto pa sam morao da se prebacujem na razne načine. Nekada se znalo desiti da ništa ne jedem čitav dan, a dnevno sam imao dva treninga. Bilo je teško, jedva sam imao novca i za kopačke. Ipak, nikada nisam odustao jer sam, jednostavno, volio taj fudbal. Lopta je nekad kao žena, ode od tebe, ne želi te, ali jednom se opet vrati… U Čapljini sam u prvom ‘mandatu’ proveo dvije godine. Mnogo toga sam tada naučio, bilo je na momente teško, ali prosto sam sve loše stvari ‘gutao’, baš kao i svaki drugi igrač kada je teško”- iskren je bio golgeter Čapljine.

Nakon dvije godine provedene u ovom klubu, Marsel je prešao u ekipu Višića kao posuđen igrač i odigrao je jako dobru sezonu, a individualni treninzi stizali su do ekstremnih granica.

“Poslije igranja u Čapljini otišao sam u Višiće na pozajmicu u trajanju od godinu dana. To slanje na pozajmicu nije bilo ništa drugo nego želja da me se riješe. Ipak, nisam se pokolebao pa sam u sezoni postigao 14 golova. Tu sezonu sam individualno trenirao kao nikad u životu. Trčao sam po snijegu, mogao sam dosta puta da čujem komšije kako govore: ‘Ovaj mali je lud, pa on ujutru i naveče trči po ovom kijametu’. Kada je pozajmica istekla nisam imao nikakva primanja tako da mi se nije ostajalo tu. Iz Čapljine se nisu oglašavali tako da nisam znao ni kud ću ni šta ću”otkrio je tridesetogodišnji napadač.

mace 2
Foto: HNK Čapljina/Facebook

Nakon toga Mace je ispričao na koji način je došlo do saradnje sa mostarskim Veležom, ali otkrio i svoja osjećanja u momentu kada je dres trećeligaškog kluba trebalo da zamijeni premijerligaškom opremom.

Bilo je ljeto, sjećam se da sam sjedio sa drugom u kafiću i njemu je najednom zazvonio telefon, nakon čega mi je rekao da je za mene. Bio je to direktor Veleža Sedin Tanović koji me je upitao da li bih došao na probu. Samo sam ga slušao, nisam imao šta da kažem na to, osim da dolazim. U tom trenutku sam pomislio da se trud napokon isplatio, jer nakon trećeligaša igrati za klub u Premijer ligi zaista nije mala stvar. Znao sam da ću dati sve od sebe pa šta bude. U tom trenutku u Veležu su bili neki veliki igrači poput Admira Vladavića. Taj čovjek kada dribla, dribla i sebe i protivnika i navijače, imao je nevjerovatnu magiju u nogama. Takođe, bili su tu i Samir Merzić, braća Škaljić te jedan jedini i neponovljivi Nedžad Serdarević zvani Mrva. Za mene je tada sve to bilo novo: treninzi, oprema, lopte.

Nisam znao kako tačno da se ponašam u tom trenutku. Prišao mi je tadašnji trener Asmir Džafić i rekao mi je da ostajem sa njima te da sutra odem do direktora da se dogovorimo oko plate. Nisam znao ni kud, ni šta, ni kako… Ušao sam u kancelariju i započeo je razgovor. Rečeno mi je da potpišem ugovor na četiri godine i da kažem koliku platu hoću. Nisam tada znao kako su se kretala primanja fudbalera, bilo mi je sve novo, ali sam ipak rekao da želim 700 KM. Kada je rekao da je u redu, osjećao sam se kao da me je neko polio hladnom vodom. Na kraju mi je rekao da svakako više ne bih dobio ni feninga (smijeh)” – ispričao je Mace.

mace 33
Foto: HNK Čapljina/Facebook

Nekadašnji fudbaler mostarskog tima opisao je najzanimljivija iskustva igranja za “Rođene“:

Bilo je turbulentno, svašta se dešavalo. Nije baš bilo ni para, ali se nekako ‘guralo’. Igrao sam, postigao sam jedan gol, a treneru se sviđala moja borbenost. U sjećanju će mi ostati dvije utakmice. Prva je ona koju smo na ‘Koševu’ igrali protiv Sarajeva u kojoj sam mogao da se proslavim jer sam imao pregršt šansi. To je bila moja prva utakmica pod reflektorima ikad u životu. Druga je protiv Željezničara koju smo na ‘Grbavici’ izgubili sa 1:0. Ušao sam sa klupe, a potom sam imao strašnu šansu glavom, ali je lopta prohujala pored stative.

Nažalost, loši rezultati doveli su do promjene trenera i tada je sve krenulo u pogrešnom smjeru. Promijenio se trener, stigao je Ibro Rahimić koji me nije volio i tada sam se našao pred izlaznim vratima Veleža. Ipak, u sjećanju će mi ostati jedan dečko koji je o meni smislio kratku pjesmicu: ‘Neka njemu loptu bace, zabiće ga Marsel Mace‘”.

mace 4
Foto FK Sloga Doboj/Facebook

Tridesetogodišnji fudbaler potom je otišao u Crnu Goru, ali se tamo nije zadržao, da bi potom angažman pronašao u Radničkom iz Lukavca koji se tada takmičio u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine.

“Nakon toga otišao sam u Drugu ligu Crne Gore, u fudbalski klub Ibar iz Rožaja. Nismo se uspjeli dogovoriti oko finansijskih uslova, ali nije mi se sviđao ni sam grad. Vrijeme je uvijek loše, tamo je u junu snijeg do koljena. Vratio sam se kući i razmišljao sam o tome da potpuno odustanem. Onda sam dobio poziv od Radničkog iz Lukavca, manjeg gradića iz okoline Tuzle koji je nastupao u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine. Tada je vladala borba za ulazak u Premijer ligu. Tu sam došao kao car, svi su me voljeli, naročito navijači, popularni “Siuksi”. Rešetao sam mreže kao na traci. Tada je trener bio Darko Vojvodić. Taj kad te pofleda zamrzne svaki organ u tebi. Priča ti nešto, ti znaš da te laže, ali opet vjeruješ u tu priču. On mi je dao nadimak Fernando Ljorente prisjetio se u ovom trenutku najbolji fudbaler Čapljine.

Nakon još jednog prisjećanja utakmice protiv Viteza, Marsel je ispričao kako je došlo do pada u njegovoj profesionalnoj karijeri, te o ponovnom dolasku među “Rođene“.

Posebno se iz tog perioda sjećam jedne utakmice, igrane protiv Viteza i vjerovatno odlučujuće za ulazak u Premijer ligu. Igrali smo 2:2 i pritom dobili tri crvena kartona. Navijači su utrčali na teren i bilo je zaista nevjerovatno. Nakon toga, sve je nekako splasnulo, ostao sam tu, ali sam zadobio jako tešku povredu. Operisao sm rame i nisam igrao fudbal sedam mjeseci. Tada je sve počelo da pada u vodu, došle su na red bosanske kafane, žene i kocka… Opet sam se vratio u Velež, ali potpuno nespreman. Nisam mogao da pogledam na gol, a kamoli da ga postignem. Tada je trener bio Nedim Jusufbegović, koji je imao strašne treninge, ali i ekipu. Praktično, bilo nas je sedam u napadu, borio sam se, ali nisam uspio dobiti pravu šansu” naveo je iskusni fudbaler.

mace 5
Foto: Privatna arhiva

Nekadašnji igrač tima iz Mostara nakon toga je ispričao jedan zanimljiv događaj iz toga perioda, koji je, djelimično, mogao da utiče na nastavak njegove profesionalne karijere.

Sjećam se dobro jednog slučaja iz posljednjeg kola prve polusezone. Trebalo je da idemo u Banjaluku na gostovanje, a ja sam po protokolu bio uvršten u tim da igram na toj utakmici. Nisam otišao jer sam noć prije toga ostao duže u kafani. Nakon toga sam znao dobro šta me čeka i ta polusezona je, nažalost, neslavno završila. Žao mi je i krivo jer sam htio da dam mnogo više klubu i njihovim sjajnim navijačima nego što sam to učinio. Bilo je 50 posto do mene, a 50 posto do sreće”.

Nakon druge epizode u Veležu Maceova karijera je doživjela silaznu putanju pošto je nakon toga nastupao za Branitelj, Lokomotivu iz Miričine, a onda obukao dresove nekoliko drugih bosanskohercegovačkih klubova.

“Nakon Veleža uslijedio je pad. Igrao sam za Branitelj pa za Lokomotivu iz Miričine, gdje sam, reklo bise, ostavio neki trag. Na red su stigli i Bratstvo i GOŠK iz Gabele. U tom vremenu psihički nisam bio baš stabilan. Bio sam u vezi sa jednom djevojkom koja je, nažalost, preminula, pa iako u tom trenutku nismo bili zajedno, sve me je to mnogo pogodilo. Poslije svega došao je TOŠK iz Tešnja, malenog gradića sa puno strastvenih navijača. Bila je to odlična sezona gdje smo igrali polufinale Kupa Bosne i Hercegovine protiv Širokog Brijega, utakmicu u kojoj je presudila razlika u kvalitetu. TOŠK je tada imao fenomenalnu ekipu. Tu su bili Šerif Hasić, Dino Dizdarević, Vlado Koprivica, Dino Kalesić, Marinko Rastoka, Aleksandar Kitanović, Muzafer Ivković i drugi. Mislim da TOŠK nikada nije imao bolju ekipu. Trener je bio Ajdin Mrguda i vjerujem da nam je svima bila čast da igramo za njega” ispričao je Marsel.

mace 6
Foto: FK Velež/Facebook

Nakon kraćih epizoda u Moševcu i Slogi iz Doboja Marsel Mace se vratio u ekipu Čapljine gdje je trenutno prvi strijelac tima, a nosilac je i kapitenske trake.

“Trenutno sam najstariji igrač u Čapljini. Imam 30 godina i kapiten sam, i moram da kažem da uživam u svemu ovome. Nastojim da uvedem svoju ekipu u viši rang, a zasad sam postigao 18 pogodaka u sezoni. Nisam ostvario baš neku karijeru, da je moglo bolje – moglo je. Da sam bio malo više posvećen fudbalu i odricao se nekih drugih stvari mislim da bi moj uspjeh bio veći. Nikada nisam imao menadžera, nemam ga ni danas i sve radim na vlastito ime. Ali opet ću reći, ne žalim. Volio bih jednom da ponovim turneju po Bosni”objasnio je najbolji strijelac tima iz Čapljine, a potom se osvrnuo na situaciju u kojoj se nalaze neke njegove kolege koje u isto vrijeme odlaze na posao i igraju fudbal:

“Što se tiče odnosa fudbala i posla, ja ga trenutno nemam, ali generalno gledano prilično je teško da se organizujemo. Stalno mijenjamo termine treninga da bismo uspjeli svima da se prilagodimo. Znam nekoliko igrača koji istovremeno i rade i dolaze na trening, to je mnogo teško, ali eto, život nas tjera na mnogo šta. Sve u svemu, u ovoj ligi se i može na taj način, ali za nešto više, ne”.

mace 7
Foto: HNK Čapljina/Facebook

Za kraj, Mace se osvrnuo i na najviši rang bosanskohercegovačkog fudbala, te otkrio ko je po njegovom mišljenju najveći favorit za naslov prvaka.

“Mnogo pratim Premijer ligu. Trenutno je Zrinjski glavni favorit, ali do kraja ima puno. Ne smijemo zaboraviti koliki je zaostatak Borac imao prošle sezone, pa je na kraju postao šampion. Mnogo je odličnih fudbalera u ligi koji mogu da naprave karijere. Što se tiče Veleža, mislim da je za njih ova sezona izgubljena. Boriće se za opstanak, ali vjerujem da mogu ostati jer imaju dobru ekipu. Najviše pratim nastupe Nemanje Bilbije, pošto igramo na istoj poziciji”zaključio je Mace.

Marsel Mace ima 30 godina, trenutno je jedan od najboljih fudbalera kada su u pitanju druge lige Bosne i Hercegovine, i sigurno je da pred njim ima još dosta vremena i prostora da pokaže ono u čemu je najbolji – u postizanju golova.

Pripremio: Lazar Tica

Postavi odgovor