fkzeljeznicar.ba

Fudbalski klub Željezničar objavio je poziv svojim navijačima da nakon 494 dana dođu na “Grbavicu” i podrže ekipu u prvom kolu Premijer lige Bosne i Hercegovine protiv Borca. 

Iz kluba ističu da je prošlo tačno 71 sedmica kako je protiv Tuzla sitija stadion bio pun, a onda se dogodio virus korona i publici je zabranjeno da dolazi na utakmice. Sada u goste dolazi šampion Bosne i Hercegovine, a mi prenosimo poziv Željezničara u vidu teksta Almedina Halilovića u cjelosti:

Današnjim danom navršilo se tačno 494 dana od posljednje utakmice odigrane pred punom Grbavicom, sa navijačima Željezničara na njenim kultnim tribinama. Od utakmice protiv ekipe Tuzla sitija. Od prve utakmice sa natkrivenom istočnom tribinom. Od pobjede prelijepim pogotkom Semira Štilića iz slobodnog udarca. Sedamnaest mjeseci, ili 71 nedjelju, proveli smo u neizrecivoj patnji.

Teško je reći šta nas je više bolilo: zaokret kojeg je čovječanstvo naglo napravilo za gotovo 180 stepeni, sve boli i tuge tog zaokreta, ili prazna Dolina ćupova i bolni televizijski kadrovi te praznine koji su u nama onaj miris naše Grbavice budili tako da nas je pekao do suza. Mnogi ‘sa strane’ su mi se čudili kada bih Željine utakmice pred praznom Grbavicom stavljao u istu ravan sa korona virusom i odlascima sa ovoga svijeta nama znanih i neznanih osoba. Nisam se ni trudio da objasnim.

Šta oni znaju kako je raditi danima ili sedmicama na građevini da sebi kupiš sezonsku ulaznicu, znajući da je te sezone nećeš ni izvaditi iz novčanika? Šta oni znaju kako je spremati se na utakmicu, birati šal ili majicu koja će se obući, pri tome vjerujući u svako praznovjerje koje ti naumpadne? Šta oni znaju kako je sjesti sa braćom prije tekme u ‘Lo Le Mi’ i baciti šuplju? Šta oni znaju kako je prilaziti mjestu koje je bilo granica između života i smrti za mnoge onda kada je bilo najgore? Šta oni znaju šta su plave stolice, žute stepenice i Tifina ‘Grbavica’ prije utakmice? Šta oni znaju šta je borba na terenu, zvižduci sa tribina nakon kojih uslijedi još jače ‘volim te Željo’? Šta oni znaju šta je rijeka ljudi na izlazu sa stadiona, rijeka ljubavi bez obzira šta se dešavalo na terenu do prije nekoliko minuta? Šta, uostalom, oni znaju o Grbavici? Simbolu ljubavi i samopregora radničke klase, simbolu uspjeha i poraza, simbolu odbrane i agresije, simbolu slobode?

Iza nas je jako mučna godina i pet mjeseci. Jako, jako mučna. Ne govore stariji bez razloga da je ‘i pad, ustvari, let’. Da bi se uzdignuo, moraš da padneš. I to je nepisani zakon kojeg se čovjek od svoga nastanka strogo pridržava. I to čovjek, u svom fundamentalnom obliku. A Željo je fundamentalni oblik i fudbala, i radničke klase, i naše domovine, i čovjeka samog. Dakle, i Željo mora doživjeti pad. I svi smo to znali, i bezobrazno smo svi žmirili na to. Prvi ja! Ali da će biti ovoliko bolan i da baš, ali baš, baš, baš ništa neće nam ići u prilog, da nam baš ništa neće poslužiti kao slamka za koju bi se uhvatili da se za momenat spasimo… to nismo ni u najluđim snovima mogli da očekujemo.

A znate, braćo po boji, kakvih smo sve snova imali o našem Želji. Krivce svi znamo i krivce čeka kazna. Na Ovome ili Onome svijetu, pravna ili moralna, ovakva ili onakva, više nije ni važno. Kazna ih čeka i od kazne nikada niko nije pobjegao, ma koliko mu se to činilo. A našem Želji, samim time i nama samima, sve manje ostaje vremena za pitanje: šta je bilo? A sve više mu/nam je potrebnije vremena za pitanje: šta će biti? I ne samo vremena, nego i mnogo, mnogo odricanja svakog oblika.

Iza nas je jako mučnih stotinu godina. Jako, jako mučnih. Pamtimo mi, pamte naši stariji, pamte stare fotografije i snimci, stari dokumenti u arhivama, stare novine i knjige, i priče na kojima smo odrastali. Iza nas je Dimitrije Dimitrijević sa drugovima iz željezničke ložionice. Iza nas je uništeni teren na Pofalićima, pravljen od ono malo željezničarske crkavice. Iza nas je zli fašizam. Iza nas je Joško Domorocki i zloglasna UDB-a. Iza nas je i veliki Milan Ribar na ramenima igrača i navijača u Beogradu. Iza nas je i Druga liga. Iza nas je i bol Ivice Osima nakon gola prokletog Čuhaija. Iza nas je i Grbavica u plamenu na prvoj liniji odbrane čovječanstva. Iza nas je i Zubandan, i Newcastle, i raznorazne livade širom naše Bosne i Hercegovine, i Duple krune, i izgrađene tribine. Sve je iza nas. Sve, strpano u 100 godina, u jedan cijeli vijek.

Iza nas je mnogo toga, nešto što ne mogu ni desetine knjiga, serija, filmova ili pjesama da obuhvate i obrade. Nešto od toga nikada neće ni moći. Nešto od toga je, ipak, bilo iznad svih ovozemaljskih i čovjeku poznatih osjećaja da se to jednostavno nosi u sebi poput DNK. Iza nas je mnogo toga, a opet, sve možeš strpati u deset slova: ŽELJEZNIČAR! I sve što je iza nas prošlo je i nikada se više neće vratiti. Za nečim ćemo vječno da žalimo, za nešto ćemo vječno govoriti: ne ponovilo se! I sve što je iza nas, i treba da ostane tamo, ma kakvo to nešto bilo. Jedino što je zajedničko onome što je i iza i ispred nas jeste upravo ovih deset slova iznad: ŽELJEZNIČAR! Sveto ime, na čiji pomen osjećamo trnce, one koje je nemoguće locirati u tijelu, ostaje nakon svega. Ostat će i nakon nas. I nakon onih iza nas, i nakon njih.

Pred nama je jako mučan period. Godina, ili novih stotinu (u šta smo ubijeđeni i za to ubijeđenje živimo i postojimo). Nije važno, jer ništa manje niti išta više mučnije neće biti od ovih prvih stotinu. Trebat će mnogo toga da Želju održimo u životu uopće, a kamo li da Želju vinemo u visine kojima pripada. Trebaće mnogo ljudi, strpljenja, vremena, živaca, novca, znanja, hrabrosti, istrajnosti i mangupluka da se onome što bezgranično volimo vrati puni sjaj one tamnoplave boje, koju su nosili željeznički radnici prije stotinu godina. Trebaće podrška, podrška i podrška. I nakon nje, ponovo podrška. Trebat će nekada i zagalamiti, zaprijetiti, pa možda i opsovati kako bi gurali naprijed.

Trebaće nekada i otugovati svaku nesreću koja će nas zadesiti i trebaće biti razočaran njome. Ali i nakon nje opet će trebati podrška i ljubav. Nisu to samo pare. Da prostite, jeb’o pare. Ljubav zasnovana na parama ishlapi jako brzo i ostane samo gorak ukus. Nama će trebati ona iskonska ljubav, identična ljubavi prema lopti koju je gajio Dimitrije Dimitrijević sa svojim drugovima, sa našim utemeljiteljima. Ljubav koja će stvoriti nešto što će trajati još stotinu godina. Trebaćemo Želji kao malo kada do sada.

Pred nama je utakmica sa Borcem iz šeher Banja Luke. U subotu, 17. jula 2021. godine u 21:00. Na našoj Grbavici, u Zvorničkoj 27, u šeher Sarajevu. Dva puta smo se sreli u Dolini ćupova sa Borcem otkad zatvoriše kapije našeg stadiona. Jednom pobjedismo, jednom izgubismo. Nevažno, kada ni prvi ni drugi put nije bilo nas da na tribinama osjetimo i ponesemo i miris pobjede i miris poraza.

Ovoga puta, nije šala, mi dolazimo! Mi, koji volimo i živimo Željezničar svakog trenutka u našem životu! Mi, navijači, simpatizeri, članovi, vlasnici sezonskih ili kupci pojedinačnih ulaznica! Mi, koje nikakve mjere, restrikcije i ograničenja neće i ne mogu zaustaviti! Mi, Manijaci, Košpicari, veterani, penzioneri, staro i mlado! Mi, koji jedini ostaju kad svi odu i kada je najteže! Mi, koji evo 493. dan nismo u mogućnosti da podignemo naše šalove u zrak i zapjevamo najljepšu baladu sa svih stadiona kugle Zemaljske! Mi, koji ćemo baš to da uradimo u subotu, na našoj Grbavici, sasvim sigurno sa suzama u očima! Mi, koji ćemo biti tu i u subotu, i u onu narednu, i svakoga dana do kraja naših života, bez obzira na sve, odlazeći tek onda kada smo sigurni da nas je Željo nadživio!”.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime