Foto: Printscreen

Devedesete godine prošlog vijeka su protekle u fudbalskoj dominaciji Brazilaca. Svi igrači koji su dolazili iz “zemlje fudbala” odmah bi okupirali naslove svih medija. U lepezi sjajnih “Karioka” jedno ime iz Čilea je ispisalo svoje ime zlatnim slovima na evropskoj fudbalskoj sceni, legendarni čileanski majstor, Ivan Luis Zamorano.

Zamorano je treći strijelac Čilea svih vremena. Osvajao je trofeje sa Real Madridom i sa Interom, a prije toga bio je ključni dio Kobresala kada su osvojili državni kup. Ipak, trofeji koje je podigao i golovi koje je postigao govore samo pola priče o čileanskom igraču ubojitog instinkta za gol.

Knjige fudbalske istorije će ga pamtiti, ali statistike mu ne čine uslugu. Podaci ne mogu objasniti strast, želju i nevjerovatnu odlučnost koju je pokazivao svaki put kada bi izašao na teren. Čak i njegovi nadimci, “Bem Bem” i “Ivan strašni”, mogu samo nagovijestiti njegov karakter. 41 gol u 149 utakmica možda ne zvuči kao zaostavština legende, ali ovo je igrač koji je razumio što znači biti Interista. Ovo je bila romansa između kluba i duše tima.

Điđi Simoni, Zamoranov trener godinu dana u Interu, opisao ga je kao “dušu te ekipe“.

Još se sjećam kako je Zamorano bodrio tim prije izlaska na teren. Svaka mu je utakmica bila poput rata, ali to nije bilo samo pitanje odlučnosti, jer je i on bio vrlo dobar igrač” – rekao je Simoni.

Zamorano je upisao samo 20 nastupa i četiri pogotka u Simonijevoj punoj sezoni 1997/98, uglavnom zbog povreda, ali uvijek je bio daleko više od običnog igrača. Bio je napadački partner iz snova, privlačio je odbrambene igrače i oslobađao prostor za saigrače. Ronaldo je te sezone postigao 34 gola, od kojih su mnogi dati zahvaljujući Zamoranu.

Što se tiče četiri pogotka Čileanca, za kraj je je sačuvao najupečatljiviji, otvorivši goleadu u finalu Kupa UEFA protiv Lacija, utakmica u kojoj je Inter slavio sa 3:0.

Zamorano i Ronaldo te su se sezone sjajno slagali, ali klub je potpisao Roberta Bađa u ljeto 1998. godine. On je insistirao na uzimanju dresa sa brojem 10, a Ronaldo je tada preuzeo broj 9 koji je do tada nosio Ivan. “Strašni” je imao prilično jedinstveno rješenje za taj problem.

Uspješno se borio za sve ostalo što je želio u životu, pa zato nije trebalo čuditi što je ovaj put pronašao način da dobije ono što je želio. Odlučio je uzeti broj 18, dodajući znak “+” između dva broja. Ovo je čovjek koji je znao šta to znači i što je trebalo da se bude broj 9 u klubu poput Intera.

Zamorano 2
Foto: Printscreen

Baš kao Roj Hodžson i Simoni prije njih, svi idući menadžeri Intera shvatili su važnost Zamorana za tim. Neki od njegovih savremenika iz tog vremena možda su postigli više golova, ali malo se njih fanovi na “Kurva nord” sjećaju sa istom ljubavlju.

“Mogu samo zahvaliti navijačima Intera na uvažavanju koje mi još uvijek pokazuju, vi znate koliko mi Inter znači”rekao je Zamorano 2015. na Interovoj internet stranici.

Sa Realom iz Madrida, Zamorano je uživao u najuspješnijem dijelu svoje karijere, postigavši 101 gol u 173 nastupa za “Kraljevski klub” i pomažući im da osvoje prvi naslov u Primeri u pet godina. Bilo je to u sezoni 1994/95, a takođe je završio kao najbolji strijelac lige sa 28 pogodaka pored svog imena. Zamoranovo partnerstvo sa Davorom Šukerom u Sevilji bilo je sjajno, ali uz Mihaela Laudrupa u Realu dostigao je još veće visine. U to su ga vrijeme smatrali jednim od najboljih napadača na svijetu, a skok igra i golovi glavom su mu bili van konkurencije.

Nakon što je 1993. već osvojio “Kopa del Rej” i Superkup Španije sa Realom, njegov trenutak nesumnjivo je nastupio na polovini sezone 1994/95, kada je postigao tri i asistirao druga dva u 5:0 pobjedi protiv omrženog protivnika, Barselone. Legendarni status je tu bio osiguran.

Dvije godine kasnije, bilo je to jedno od najstrašnijih partnerstava u međunarodnom fudbalu. Marselo Salas je postigao četiri gola za Čile, a Zamorano upisao dvije asistencije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Ponavljam, samo statistika ne može objasniti uticaj “Ivana Strašnog“.

Ko je gledao “Bem Bema” tog ljeta kako pjeva himnu protiv Brazila, na neki način je mogao shvatiti ratnički duh koji je ovaj igrač unio u tim. Fudbal je uvijek imao mnoštvo sjajnih igrača, ali mnogo manje sjajnih vođa. Zamorano je bio oboje.

Zamorano 3
Foto: Printscreen

Zamorano je karijeru završio ostvarivanjem životnog sna, igranjem za Kolo Kolo u Čileu. Dao je osam golova u 14 nastupa prije nego što se penzionisao 2003. godine nakon profesionalne karijere duge više od 16 godina.

Samo sam želio igrati fudbal, ništa drugo nije bilo važno” – Zamorano.

Piše: Aleksandar Saradžić

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime