foto: Srdjan Stevanovic/Starsportphoto ©

Prije nešto više od sedam mjeseci, Partizan i njegovi navijači su sanjali san zvani Evroliga i sa pravom se nadali da će beogradski crno-bijeli nakon više od šest godina ponovo zaigrati najelitnije klupsko košarkaško takmičenje u Evropi. Nadu je vratio Andrea Trinkijeri, italijanski trener koji je sa dosta uspjeha u prošlosti predvodio Kantu i Broze Bamberg, dok je sa Uniksom proglašen za trenera godine u Evrokupu. Kada je Nenad Čanak odlučio da podnese ostavku nakon poraza od Zadra 27. oktobra 2018. godine, nije vladao optimizam u “grobarskim” krugovima. Poslije odlaska Duška Vujoševića, završena je jedna era obilježena velikim rezultatima i sa mnogo trofeja, a Petar Božić, Aleksandar Džikić, Miroslav Nikolić i već pomenuti Čanak nisu došli ni blizu da naprave rezultat kakav su navijači priželjkivali od njih.

Božić je Partizan ostavio zakucan na dno ABA lige sedam kola prije kraja šampionata, Džikićeva epoha je završena eliminacijom od FMP-a u polufinalu nacionalnog šampionata, dok je Nikolićev tim igrao najslabiju odbranu viđenu od “Parnog valjka” u ovom vijeku. Čanak je uspio da konsoliduje tim, osvoji Kup Radivoja Koraća, ali porazi od Krke i Zadra (koji do tada nije imao pobjedu u ABA ligi) su njegov mandat doveli do kraja. Samo pominjanje Trinkijerija je zvučalo nerealno jer je Italijan u tom trenutku važio za vjerovatno najboljeg slobodnog trenera na tržištu, a tek su trebale da “padnu trenerske glave” u Evroligi koje bi otvorile slobodna mjesta primamljivija za sadašnjeg šefa stručnog štaba Bajerna. Sa druge strane, Partizan je u tom trenutku izgledao kao tim koji je mnogo daleko od Evrolige.

Ipak, Trinkijeri je prihvatio poziv Partizana što je u startu promijenilo pravac kluba. Sva negativna energija koja je vladala u prethodnom periodu, otišla je u potpuno drugi plan, a igra na parketu koja je napredovala iz dana u dan, privlačila je sve više ljudi nazad u halu. U svojoj prvoj sezoni, italijanski trener je prvo izborio plasman u top16 fazu Evrokupa, u situaciji gdje je najtrofejniji srpski klub od nekolicine medija otpisan dva kola prije kraja prve faze, dok je jedna odbrana dijelila crno-bijele od plasmana u četvrtfinale ovog takmičenja. U polufinalu ABA lige je Partizan odigrao dva kvalitetna meča protiv Crvene zvezde, međutim u majstorici su doživjeli debakl, pa je postalo jasno da će se na Evroligu još morati sačekati.

trinkijeri tomic
Foto: StarSport

Druga sezona Trinkijerija je bila kao iz snova za sve kojima je crno-bijela boja bliska srcu. Iako je Partizan doživio nekoliko poraza na startu takmičarske 2019/2020 zbog jako teškog rasporeda, čim je Italijan dobio više vremena za rad u Beogradu zbog serije domaćih mečeva, “Parni valjak” je polako počeo da melje. Poslije poraza od Venecije u “Beogradskoj areni” početkom novembra prošle godine, uslijedio je niz od čak 15 domaćih pobjeda.

Ni u gostima nisu zaostajali, a trijumf u Bolonji protiv Virtusa je vjerovatno najveći trijumf ostvaren unazad nekoliko godina u Evropi. Sve je ukazivalo da će Partizanu biti otvoren put do finala Evrokupa koji bi de facto značio i plasman u Evroligu, međutim to se nije desilo.

Virus korona je prekinuo sva sportska dešavanja u svijetu, a Evroliga je odlučila da otkaže takmičenje i samim time poništi sve ono što se desilo prethodnih šest mjeseci. Bez dileme, Partizan je ispao vjerovatno najveći gubitnik u evropskoj košarci zbog pandemije, a još veći udarac je doživljen odlukom Trinkijerija da ode iz Beograda početkom jula ove godine. Većina pristalica kluba je odmah postala svjesna da je okončano sve dobro i pozitivno što je Italijan gradio u svom mandatu, dok su pojedini smatrali da kvalitet u timu postoji i da će novi trener samo preuzeti rad prethodnika. Nakon pet utakmica u novoj sezoni, svima je jasno da prošlosezonski Partizan više ne postoji.

PARTIZAN VENECIJA 08
foto: Dragana Stjepanovic/Starsportphoto ©

Trinkijerija je naslijedio njegov dotadašnji asistent Vlado Šćepanović koji je profesionalnu trenersku karijeru započeo u Budućnosti 2016. godine. Ipak, klupu Podgoričana je napustio nakon samo 40 dana od početka sezone izjavivši sljedeće:

“Nije lako kada se utakmica izgubi na košarkaški način, ali se to brzo prebrodi, ali kada se vidi da je u pitanju nešto više od košarke, onda se zapitate da li više ima prostora da se radi. U utakmicama protiv Bajerna i Karpoša, kada sam vidio da sam ja praktično nemoćan i da postoji atmosfera u kojoj se ne daje maksimum, onda je to zabrinjavajuće i tu trener ne može ništa da učini”.

Velikih promjena u igračkom kadru između dvije takmičarske godine nije bilo. Kori Volden je zamijenjen sa Kodijem Milerom-Mekintajerom, dok je Stefan Janković došao na mjesto Stefana Birčevića. Dovedeni su još Nemanja Dangubić i Erik Mika, ali kada u košarci “izgubite” samo dva igrača tokom ljeta, onda nema dileme da se može reći kako je kostur tima i dalje tu.

PARTIZAN VENECIJA 02
foto: Dragana Stjepanovic/Starsportphoto ©

U momentu prekida prethodne sezone, Partizan je bio lider Evrokupa i ABA lige sa 80% istog sastava koji je i sada tu. U takvim okolnostima, sasvim normalno je da navijači očekuju makar slične rezultate. Pripremni period u košarci obično nije relevantan za bilo kakav ozbiljniji sud, ali već tada je djelovalo da će Šćepanoviću trebati određeno vrijeme da postavi stvari na svoje mjesto. Klupa beogradskog kluba je jedna od najtežih za rad, jer nigdje drugo u Evropi navijači neće tražiti ostavku nakon samo dvije utakmice, a većina je upravo to tražila nakon neočekivanog poraza od čačanskog Borca.

Neuspjehu na startu ABA lige prethodio je poraz u Badaloni. Sam po sebi, poraz od Huventuda u Španiji nikako ne može biti debakl, ali ako se uzme u obzir činjenica da je Partizan većim dijelom drugog poluvremena imao dvocifrenu prednost i terensku dominaciju, onda nije lako kada se takav rezultatski plus prokocka. Ne samo da “Parni valjak” nije pokazao reakciju protiv Borca, nego je izgledao potpuno potonulo. Određena reakcija je pokazana trijumfom protiv Venecije, ali jasno vidljivo je bilo da italijanski sastav u drugom poluvremenu nije energetski bio na željenom nivou poslije teškog meča u nacionalnom šampionatu dva dana ranije.

Duel drugog kola ABA lige protiv Budućnosti je bio idealna prilika da se ekipa trgne, savlada kvalitetnog rivala i tako vrati nadu navijačima, međutim uslijedio je novi šok i bolan poraz. Podgoričani su kontrolisali veći tok meča, Partizan se vratio i preokrenuo, ali nije uspio da zadrži stečenu prednost u posljednjem kvartalu, pa su gosti nakon produžetka odnijeli bodove iz Beograda trojkom Danila Nikolića uz zvuk sirene. Na sve to se nadovezao i debakl u Kazanju gdje poraz od 23 razlike manje boli navijače od govora tijela igrača koji su se potpuno predali u finišu.

Prethodne sezone, Trinkijeri je ostvario skor 35-8 u svim takmičenjima, dok je Šćepanović nakon samo pet utakmica na odnosu pobjeda i poraza 1-4. Kada se ovo stavi na papir, sasvim je normalno da se postavi pitanje kako je moguće da skoro identična ekipa iz prošle sezone ovako loše igra sada? Za početak, košarka je kompleksan sport, vjerovatno jedan od najkompleksnijih timskih sportova sa loptom. Pored toga, nema sporta u kojem trener ima veću ulogu. Veoma često, igrači su samo šahovske figure u trenerovim rukama, a ako trener ne vidi dalje od jednog ili dva poteza ili ne zna da koristi figure na pravi način, nastaju veliki problemi.

Roster koji na raspolaganju ima trener Šćepanović, selektirao je Trinkijeri za svoje potrebe i svoj stil košarke. Dobar protok lopte, koncentrancija tokom čitavog meča, odbrana zasnovana na mnogo preuzimanja, ali možda važnije od svega, odlična atmosfera i hemija, kao i vjera u ono što se radi. Sve je to krasilo Partizan u mandatu italijanskog trenera. Košarkaško (teorijsko) znanje je vjerovatno najmanje bitna stavka koja određuje da li je trener dobar ili ne, na vrhunskom nivou kakav su Evroliga i Evrokup. Uglavnom, teško je pronaći trenera koji na tom nivou nema košarku u malom prostoru, ali velika je razlika između svega ono što se dešava prije i poslije podbacivanja lopte.

Kvalitetna priprema utakmice, dobar set akcija, ideja u igri… Sve to pada u vodu ako trener nije u stanju da se tokom meča prilagodi protivniku, da pogodi pravu petorku u pravom trenutku, da odreaguje na loše sudijske odluke, promijeni odbranu kada je potrebno, kao i da pozove pravu akciju u pravo vrijeme. Priprema i vođenje utakmice su dva različita svijeta i dok ovo prvo posjeduje većina trenera, ono drugo je ono što razlikuje kvalitetnog, prosječnog i slabog šefa stručnog štaba. Kao što bi rekao najtrofejniji trener u istoriji Partizana Duško Vujošević: “Dobri treneri su rijetke ptice” i to je definitivno tačno, pogotovo ako se pogleda spisak onih koji vode klubove u Evroligi i Evrokupu trenutno.

dusko vujosevic 291 1
foto: Pedja Milosavljevic / STARSPORT

U ovom timu Partizana postoji kvalitet, to su pokazali prošle sezone. Markus Pejdž nije zaboravio da šutira, Vilijam Mozli nije zaboravio kako da skače, isto kao što Nemanja Gordić nije zaboravio kada treba šutirati, a kada ne. Problem je samo što u igri crno-bijelih ne postoje jasni postulati ili se makar ne vide na golo oko. Ne postoje jasno podijeljene uloge, pa igrači veoma često soliraju i pokušavaju da rade stvari koje im ne idu od ruke. Ono što je fakat, to je da su svi igrači lani činili samo ono što se od njih tražilo. Najbolji treneri su oni koji svakom igraču mogu zamaskirati mane, a istaknuti vrline, a to je Trinkijeri savršeno radio. Nažalost po crno-bijele, većina košarkaša ovog kluba je ponovo počela da “iskače” iz prošlosezonske uloge. Kada se tako nešto dešava, obično je trener taj koji odgovara, jer u ovosezonskom Partizanu većini igrača su upravo mane istaknute u prvi plan, dok vrline sve manje i manje dolaze do izražaja.

Kada smo kod kvaliteta, Partizan je u Badaloni bio bolji rival tri četvrtine, protiv Budućnosti je pokazao karakter povratkom u četvrtoj četvrtini, što je samo dokaz da potencijal postoji. Problem je samo što se ozbiljna košarka ne igra 20 ili 30 minuta. Ekipa koja teži da se bori za šampionski prsten u ABA ligi i Evrokupu mora da bude koncentrisana svih 40 minuta, bez obzira na rezultat. Samo je to odlika pravih timova. Protiv Huventuda i Budućnosti, koncentracije nije bilo od početka do kraja, dok je protiv Kazanja tim odustao, što je nedopustivo.

Govor tijela košarkaša Partizana je takođe nešto što je nedopustivo. Ako se vratimo samo osam do devet mjeseci unazad, sjetićemo se igrača u crno-bijelom dresu koji se bacaju za svaku loptu, rezervista koji skaču pored klupe na svaki dobar potez saigrača, ali i trenera koji reaguje na svaku pogrešnu sudijsku ulogu. U uvodnih pet utakmica nove sezone, jako malo toga se vidi, a u nekim situacijama djeluje kao da je igračima svejedno. To je puno veći problem od eventualno lošeg poslovanja prilikom dovođenja novih igrača, o čemu bi takođe moglo da se govori. Nemanja Dangubić je daleko od one igre koju je prikazivao u Crvenoj zvezdi, Erik Mika djeluje previše mekano za svoju poziciju, a ni Stefan Janković ne pokazuje nivo na kojem je bio Birčević. Ipak, sve te stvari su manje bitne od onih gore navedenih.

PARTIZAN BUDUCNOST 18
foto: Dragana StjepanovicStarsportphoto ©

Sve napisano u tekstu do sada ukazuje da Šćepanović ne kontroliše svoju ekipu, niti da tim vjeruje u ono što njihov trener radi. Kada je to tako, mnogo je lakše promijeniti trenera nego pola tima. Međutim, postavlja se pitanje da li je smjena najbolja stvar koju uprava kluba može učiniti sada? Da li je bolje rizikovati sa mladim trenerom, istrpiti poraze na startu takmičarske godine i tako eventualno dobiti nekoga ko će predvoditi klub u godinama koje dolaze, a pri tome ne potrošiti dodatni novac za novog trenera i eventualne promjene u sastavu koje bi on tražio?

Pet utakmica je previše malo za bilo kakvu ozbiljniju ocjenu. Sigurno je samo da je ekipa izgledala kriminalno do sada i da Šćepanoviću curi vrijeme da popravi valjak koji je samljeo mnoge prošle sezone. Partizan ima ambiciju da osvoji ABA ligu ili da se preko Evrokupa plasira u Evroligu. U ovaj tim je uložen novac kako bi se stiglo do tog cilja i sve manje od toga će se smatrati neuspjehom. U neko drugo vrijeme, sa nekim drugim ambicijama, ovakav start takmičarske godine ne bi bio tragičan. Nažalost po crnogorskog stručnjaka, ovo je tim koji mora da “isporuči” ove sezone, jer ako se to ne desi, finansijska kriza bi mogla dovesti do ozbiljnog skraćivanja budžeta, a možda i do prelaska u FIBA Ligu šampiona kojoj je Partizan bio blizu i ovog ljeta. Ako se to desi, Evroliga će ostati samo san.

PARTIZAN VENECIJA 04
foto: Dragana Stjepanovic/Starsportphoto ©

Duel protiv FMP-a predstojećeg vikenda biće pravi test, ali i duel koji će donijeti odgovore na mnoga pitanja. Svi u ekipi su svjesni da Šćepanović izvjesno neće “preživjeti” još jedan poraz i u takvoj situaciji se ili skupe redovi i odigra najbolje što može ili se trener “pusti niz vodu”. Mnogo veći preokreti su se dešavali u sportu, pa tako ne bi bilo čudo da Šćepanović sve ovo okrene u svoju korist, ali bodovi u Železniku se moraju osvojiti, isto kao što je neophodno uvezati nekoliko pobjeda.

Utisak do sada govori da je on pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu i da bi mu mnogo više odgovarao neki manji tim, sa manje pritiska i očekivanja. Te dvije stvari obično “pojedu” i mnogo iskusnije, a klupa Partizana je svakako jedna od najtežih, ne samo u Evropi, nego na svijetu. Pored košarkaškog i trenerskog znanja, neophodna je harizma, vjera u sebe i svoj rad, ali i reakcija. Malo od navedenog je Šćepanović pokazao do sada.

Poslije osvajanja Kupa Radivoja Koraća u februaru 2020. godine, navijači i igrači Partizana su mogli namirisati Evroligu, u ušima je već odzvanjala himna “I feel devotion” na parketu “Beogradske arene” i činilo se da je “Parni valjak” nezaustavljiv na tom putu. Samo sedam mjeseci kasnije, djeluje da je Evroliga mnogo dalje nego tog 25. aprila 2014. godine kada se Nolan Smit digao na šut sa pola terena…

Piše: Miroslav Dragoljević

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime