Foto: Printscreen

Kada se razgovor povede u pravcu specifičnih fudbalera, golman koji izvodi slobodne udarce, to je endemska vrsta, kako danas, tako i nekada. Uživali smo svi gledajući Rožera Senija koji uvija loptu i daje joj sjajan efej u protivničkom kaznenom prostoru. Kolumbijski čuvar “bijele” gol linije, Rene Iguita znao je proizvesti povremenu magiju da ostavi iza sebe i najbolje tehničare. Međutim, kralj te igre, otac golmanskog ludila, bio je Hoze Luis Čilavert.

Mnogi su fudbalski fanatici prvi put u pravom svjetlu vidjeli Čilaverta na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, tokom kojeg je namučio golmana Bugarske Zdravka Zdravkova, u inače strašnom remiju bez golova.

Nije to bila ni samo bezumna eksplozija. Udarac Paragvajca je dobio dovoljno snage i efeja da ga pošalje u gornji ugao, ali čudesni Zdravkov se našao tu. Slanje golmana da izvede slobodan udarac, 75 metara daleko od svog gola, bilo je kao poslati pile na klanje u mesnicu. Naravno, očit je rizik od brzih kontri ako pogodi živi zid ili pošalje loptu u ruke protivničkog golmana, a na ovom nivou rizik može izazvati samo više divljenja prema svima koji su spremni isprobati svoju sreću, žargonski rečeno “to su mu*a“.

Uglavnom je nepotrebno, vjerovatno se neće postići pogodak, a skoro sigurno će dovesti vaš tim u veliki rizik da primi gol, šta tu ima da se ne voli.

Sjećamo se i nevjerovatne situacije iz 2002. godine. Paragvaj je igrao utakmicu protiv Slovenije u posljednjem kolu grupne faze Svjetskog prvenstva. Trebala su im tri boda, vodili su 2:1 deset minuta prije kraja utakmice i dobili slobodan udarac sa nekih 30 metara udaljenosti. Potpuno je nenormalno zamisliti da u toj situaciji izvlačite golmana da izvodi slobodan udarac ostavljajući prazan vlastiti gol. Ipak, Čilavert nije bio bilo ko. Kapiten Paragvaja je uzeo loptu i umalo savladao Mladena Dabanoviča. Do kraja meča, Južnoamerikanci su postigli još jedan gol i prošli u osminu finala gdje su ispali od Njemačke.

Kad vidite Hoze Luisa kako se približava i izvodi ovakav slobodan udarac, a pri tome znate da mu je nadimak “Buldog” i da “grize na smrt” postoji jedan nevjerovatno upečatljiv zaključak koji ste prisiljeni da proizvedete: “Ovo je čovjek koji redovno vježba baš ovo”.

Dok drugi golmani oštre svoje reflekse ili usavršavaju kretanje po gol liniji da bi uhvatili protivnički centaršut, on postavlja zid lutaka, a brzinom i padom lopte pokušava pronaći gornji ugao gola svog kolege u suprotnoj ekipi. Dok se drugi čuvari uvježbavaju da izgledaju opasno i sigurno u situacijama jedan na jedan, on sa 25 metara šutira loptu u gol. Nije ništa prepuštao slučaju!

Pomislili biste da bi to moglo uticati na njegov glavni posao, ali čak biste i tu pogriješili. Riječ je o čovjeku koji je proizvodio spas za spasom kako bi 113 minuta držao podalje eventualne pobjednike Svjetskog prvenstva Francusku, a 87 minuta je bio enigma za Njemačku 2002. godine. Nije bio samo trgovac trikovima, bio je vrhunski golman po bilo kojem parametru.

Čak tri puta, Čilavert je proglašavan za najboljeg golmana svijeta (1995, 1997 i 1998. godine). Samo su Đanluiđi Bufon, Iker Kasiljas i Manuel Nojer više puta dobili to priznanje.

Iako bi prikazano na Svjetskom prvenstvu moglo živjeti najduže u sjećanju, ljubitelji “Buldoga” iz njegovog vremena u Argentini imaće na umu još jedan gol kad čuju njegovo ime. Došla je na red utakmica Veleza Sarsfilda protiv River Plejta 1996. godine, a prisutnost argentinskog reprezentativca Hermana Burgosa na drugom kraju terena mogla bi odbiti neke druge igrače, ali ne i heroja ovog teksta.

Naime, nakon što je primjetio da Burgos “posmatra ptice, a ne koncentriše se na igru” paragvajski golman je šutirao sa svoje polovine, uputivši sjajan, precizan i dovoljno lud udarac. Argentinski čuvar mreže se spotakeo i pao u svoju sramotu, dok se Čilavert upisivao u istoriju fudbala sa jednim od najluđih golova.

Sa ostalim slobodnim udarcima spomenutim u ovom članku, teoretska glupost mogla bi se uravnotežiti nivoom povjerenja koje je Čilavert imao u vlastite udarce. Ipak ovaj? Niko ne bi smio šutirati odatle, koliko god taj igrač mislio da je dobar i uvježban. Neko samouvjeren poput Zlatana Ibrahimovića bi vjerovatno probao šutirati odatle. Opet, kada to uradi golman, pa uz to postigne pogodak, a kao šlag na tortu sve je to uradio bez mrvice arogancije, to je recept za fudbalsku magiju.

Čitava karijera Čilaverta bila je vježba u donošenju vlastitih pravila, ali da nije bio dovoljno dobar u igranju protiv svih ostalih, ne bi ni imao priliku to raditi.

Odbio je biti ograničen fudbalskim normama i okvirima, redovno zanemarujući ono što se očekuje od igrača na njegovom položaju, ali često odlazeći dalje od toga i učinkovito pljujući u lice vođi, a da se i dalje pokorava pravilniku.

U svijetu u kojem su igrači maksimalno uslovljeni, pomičući granice svoje kondicije, a iznad svega vrednujući disciplinu, teško je zamisliti golmana sa “Buldogovim” odmetničkim duhom koji se može približiti samom vrhu igre. Ne zato što ne bi imao kvalitet izvesti te stvari, već zato što mu to niko ne bi mogao nametnuti da radi, a vjerovatno ni dopustiti.

Možda je to ono što nama sada nedostaje, sirovi kvalitet prikazanog fudbala sada je svakako bolji, ali ponekad bi fudbal i cijeli sport trebao biti i više od toga. Hoze Luis je učinio da fudbal posmatramo kroz prizmu odmetnika i čovjeka koji u isto vrijeme ne poštuje ništa, a opet ulazi u sportske okvire. Kada sljedeći put vidite odličan sloodan udarac gdje je gol postignut, sjetite se da bi “Buldog” to sigurno bolje izveo.

Piše: Aleksandar Saradžić

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime