Amer Čaluk – Kale, koordinator svih omladinskih selekcija, trener muških selekcija i asistent u seniorskoj ekipi Proma, u razgovoru za MeridianSportBH je govorio o svojoj karijeri, radu sa djecom i mnogim drugim temama.
Amer Čaluk – Kale dolazi iz Donjeg Vakufa i ima 33 godine. Već šest godina je u trenerskom poslu, a u dosadašnjoj karijeri je između ostalog bio najbolji trener Opštine Donji Vakuf za 2022, stigao je do trećeg mjesta na finalnom turniru Sistema A državnog prvenstva juniora u sezoni 2021/2022, te je višetruki prvak Lige Mladik SBK u raznim kategorijama.
“Želja za trenerskim poslom javlja se još u vrijeme dok sam igrao u omladinskim selekcijama kako našeg kluba, tako i Sloboda Dite (kako se tad zvao klub). Jednostavno, već tad sam znao da ću kad-tad da se okušam u trenerskim vodama. Te neke 2017-2018. spletom nekih okolnosti, klub je ostao bez trenera omladinskih selekcija.
U to vrijeme, igrali smo u A1 ligi te sam pozvao predsjednika i predložio mu da probam jer sam nekako, s obzirom na to da sam oženjen i zaposlen, mislio da više mogu pružiti djeci, nego samom sebi kao igraču. Tako sam zamijenio dres, šorc i patike odijelom, u petak igrač na treningu, a u subotu vodim djecu na turnir kao trener i mislim da je to jedan od najboljih mogućih poteza koje sam mogao napraviti” – počeo je Kale.
Čaluk je jedan od najzaslužnijih i za “oživljavanje” ženske košarke u Donjem Vakufu, a samih početaka se prisjetio na sljedeći način:
“Početak, kao i svaki drugi, bio je dosta težak Na prvom treningu sam zatekao 17 dječaka, gdje su bili svi, od juniora do minibasketa. Zatim smo pokrenuli žensku košarku koja je u Donjem Vakufu bila ugašena preko deset godina i, korak po korak, sad naš klub broji preko stotinu članova.
Osim vremena kojeg provedem sa porodicom, najsretniji sam u dvorani sa svojim dječacima i djevočicama, njihov osmijeh i sreća nakon pobjeda ili dobrih poteza su mi najveća nagrada, a njihove suze i tuga kada ide loše su i moja tuga, ali i podstrek da budem još bolji i njih učim da budu bolji.
Kada su tužni što su izgubili, tada znam da im to znači, da razumiju i da će se truditi još više da bi što češće uživali u pobjedama. Dosta znači i podrška, prije svega, Upravnog odbora KK Promo, a posebno roditelja djece koju treniram”.
U nastavku, dotakli smo se izazova u radu sa djecom, kao i samom pristupu mladog trenera, te talenta i određenih razlika u mlađim kategorijama.
“Mislim da je veliki izazov raditi s djecom, tu moraš biti trener, pedagog, doktor, prijatelj, učitelj… Moja neka postavka i filozofija, i jedan on najvećih razloga što sam ušao u ovaj posao, je ta da smatram da se vikom i ekstremnim pritiskom kod djece ne postiže ništa dugoročno pozitivno. Glavno oružje djece jeste kreativnost i trudim se da im to ne uskratim nikad. Mišljenja sam da u minibasket uzrastu moraš djeci dati da zavole košarku i ako to uspiješ pola posla si odradio, od pionira polako ih uvodiš u košarku uz neke principe i osnovne kretnje.
Kadetski uzrast je jako bitna tranzicija kod djece. Tu već počinju da se uče ozbiljne timske stvari i, nararavno, juniorski sastavi, prema mome mišljenju, trebaju biti ogledalo seniorskog, to jest prava košarka. Takmičarska. Pored svega toga uvijek težim ka tome da budu što bolji ljudi da bi bili bolji košarkaši, redovno im pratim ocjene, stanje sa vladanjem u školi i slično.
Mislim da trener može imati veliki uticaj na razvoj njihovih ličnosti. Moj glavni cilj jeste da postanu što bolji ljudi i košarkaši, a moj najveći uspjeh, važniji od medalja i pobjeda, je taj da kada djete preraste juniore i dođe u seniore, bude upoznato sa svim što se može od njega tražiti, od principa odbrane, napada, košarkaških termina i naravno, da to može igrački iznijeti.
Talenat se može uočiti, ali je jako teško procijeniti, dosta zavisi od njihovog fizičkog razvoja, genetike, a posebno volje za radom. Isto tako, svako dijete, prema mome mišljenju, treba ići stepenicu po stepenicu, nikako preskakati, zalijetati se u velike klubove gdje će biti bez minutaže, osim, naravno, ako se ne radi o nekom vanserijskom talentu. Međutim, talent je 10%. Samo početna tačka za rad. Sve ostalo je red, rad, disciplina. Talenat se mora razvijati radom. Sam od sebe, nema neku vrijednost.” – poručio je Amer.
Naš sagovornik je veoma posvećen košarci, a pored rada u mlađim kategorijama, dio je stručnog štaba seniora Proma, koje sa klupe predvodi Admir Džihan.
“Sedmično imam 20 treninga u svim omladinskim selekcijama, plus seniorski treninzi. Što se tiče vremena, s obzirom na to da mi je jedina profesija trener i da sam zaposlen samo u KK Promo, bukvalno sam 24/7 u košarci.
Što se tiče rada sa seniorima, priključio sam se mom prijatelju Džihanu na polusezoni i mislim da imamo dosta dobru saradnju, košarkaški isto razmišljamo što je dosta bitno, i svakako da se pristup mijenja u potpunosti, od same energije, pristupa, koncentracije, organizacije. Ipak se tu radi o odraslim osobama koje većinom imaju nešto iza svoga imena i već dosta košarke u rukama” – objasnio je Čaluk, a potom dodao o ličnom razvijanju i napretku:
“Mislim da je jedini način da se razvijaš taj da svaki dan nešto novo naučiš. U tome mi je mnogo pomogao, ako ne i najviše, dr.sc. Edin Užičanin, profesor sa Univerziteta u Tuzli. U svakodevnom kontaktu sam sa dosta trenera, jer volim i cijenim druga mišljenja na svaku temu, a izdvojio bih Admira Džihana, Zorana Iličkovića, Slavišu Ožegovića, Nedima Džemića, Jugoslava Petrića, Josipa Pandžu, Mirzu Oštrakovića, Armela Mujakovića, Bobana Ninića, Muamera Kurića, Nidžaru Tabaković. Sve su to ljudi koji su godinama u košarci i od kojih se, zaista, može mnogo naučiti, vidjeti i naučeno iskoristiti u radu.
Još bih pomenuo Saru Klim i Amnu Rejhan, koje rade sa ženskim selekcijama od svoje 15. godine, a sada su napokon punoljetne. Vrijedne su, predane i marljive, te su bukvalno moja desna ruka i osobe u koje imamo puno povjerenje, kako ja, tako i uprava, roditelji i djeca”.
Mlađe selekcije Proma trenutno prolaze kroz tranziciju, što nam je 33-godišnji trener približio ovako:
“Prolazimo kroz neku tranziciju koja je sama po sebi nametnuta jer smo imali stvarno dobru generaciju koja je iz predpionira došla do juniora prošle godine, gdje su bili treći u finalnom turniru Sistema A. Ušli su među devet najboljih u BiH, a tu nas je dočekala Igokea, koja je kasnije bila prvak države. Uz malo sreće i malo bolji žrijeb, možda smo mogli ostvariti i nešto bolji plasman, ali eto.
Nakon toga, došlo je do tranzicije, ta generacija koja je u prethodnom periodu osvajala medalje u SBK je izašla, pa smo se sada okrenuli radu sa pionirima i predpionirima. U najmlađoj generaciji stvarno imamo dosta talenta, trenutno smo neporaženi kroz cijelu sezonu. Kada pričamo o ženskim selekcijama, nedavno smo startovali sa tim i početak je bio pretežak, kao i svaki.
Curice su gubile sa dosta razlike, ali i tu se stvari mijenjaju, pionirke su sada druge na tabeli, a predpionirke dijele prvu poziciju. Polako i tu dolazimo na pravi put, pokazuje se rad. Bili smo i učesnici Ženske Omladinske lige, ali smo ovu godinu odlučili preskočiti zbog organizacijskih planova”.
Kao sljedeću temu razgovora, odabrali smo igračku karijeru perspektivnog stručnjaka iz Donjeg Vakufa.
“Što se tiče moje igračke karijere, ništa spektakularno, krenuo sam sa nekih sedam godina u tadašnjem KK Donji Vakuf, današnji KK Promo. Nakon nekoliko godina, na jednom ljetnom košarkaškom kampu su me uočili Žarko Vujović i Zoran Iličković iz KK Sloboda Dita, pitali me koji broj patika nosim, koliko su mi visoki roditelji… i sve mi je to odjednom bilo tako čudno.
Nedugo nakon toga, odlazim u Tuzlu gdje sam proveo te tinejdžerske najljepše dane. Spletom okolnosti, nakon niza povreda i operacije, nažalost izgubio sam vjeru u sebe, izgubio sam volju za košarkom i vratio se u Vakuf, pauzirao polusezonu i opet, na nagovor ljudi iz uprave, oblačim dres. Kao 17-godišnjak opet igram petorku, tada u A2 ligi, u našem klubu.
Okolnostima i odlukom trenera ostavljen sam na klupu i tada, razočaran, odustajem. Nije me bilo pet-šest godina, ali ljubav prema košarci je ostala, nešto je zaškripalo u meni, osjetio sam da mi fali, promijenio se trener, vratio sam se, odigrao u rotaciji skoro tri sezone u A1 ligi, a hvala Bogu, desio se i rad sa djecom nakon toga. Tu sam se pronašao i više ne odustajem” – kazao je glavni akter ove priče.
Za kraj, govorili smo o planovima za budućnost i Donjem Vakufu, gradu u kojem je sport i te kako živ.
“Rad, rad i samo rad. Tu je, naravno, i obrazovanje i napredovanje znanjem u trenerskom poslu. Naravno, vidim se u svom gradu sa svojom djecom i novom koja dolaze. Već sam dobijao i neke ponude za dalje, ali dok ne nađem nekog ko će živjeti za ovu djecu i voljeti ih kao ja, tu sam gdje jesam jer uzivam u ovome što radim.
Donji Vakuf je pravi sportski gradić. Ne znam tačan podatak, ali mislim da u gradu sigurno imamo oko hiljadu djece koja se bave sportom, a ukupno imamo oko sedam-osam hiljada stanovnika. Fascinantno je da već godinama u Ligi mladih SBK skoro sve zlatne i srebrne medalje, odnosno dva od tri prva mjesta, dolaze u Donji Vakuf. Imamo dva kluba, a to je pokazatelj našeg predanog rada i izvlačenja maksimuma od sve djece” – završio je Čaluk.
Amer Čaluk – Kale sutra ima tri predpionirske utakmice u Fojnici, zatim ga, takođe u subotu, očekuje izazov sa seniorima protiv Slavije, a potom će u nedjelju u Vitezu biti fokusiran na mečeve juniora i pionira.
Piše: Nikola Ignjatić
