Džejkob Pulen, košarkaš Cedevita Olimpije, u razgovoru za MeridianSportBH je pričao o aktuelnoj sezoni, vremenu provedenom u Mornaru, ABA ligi, najboljem košarkašu sa kojim je igrao, Crvenoj zvezdi i Partizanu, navijačima, “Fear the beard” pokretu, odnosu sa Huanom Karlosom Navarom i još nekim veoma interesantnim temama.
Na samom startu, dotakli smo se Cedevita Olimpije, za koju 31-godišnjak iz Čikaga trenutno nastupa.
Ljubljančani su u dosadašnjem dijelu sezone poslije šest kola u regionalnom takmičenju na polovičnom učinku, dok su u Evrokupu ostvarili dvije pobjede u isto toliko odigranih utakmica.
“ABA liga je kvalitetna, možda se očekuje da ćemo bez problema pobijediti neke timove, ali nije nimalo lako igrati protiv većine njih. Najbolji primjer je meč protiv FMP-a, upravo to je ono što čini ovo takmičenje tako snažnim. Mi samo želimo da pronađemo vlastiti identitet i uđemo u pravi ritam. U Evrokupu smo pokazali da smo sposobni da pobjeđujemo, a vjerujem da ćemo isto činiti i ovdje.
Mislim da bi trebalo da imamo jednaku motivaciju za oba takmičenja, zadesio nas je i nešto teži raspored, poraz od FMP-a nam je baš naštetio, a potom smo igrali protiv Crvene zvezde i Budućnosti, dva odlična tima.
Trenutno stanje na tabeli nije zadovoljavajuće, ali sezona je duga, imamo još mnogo toga ispred sebe. Najvažnije je da shvatimo u čemu smo najbolji i fokusiramo se na to, a ne na prijašnje negativne rezultate” – počeo je Pulen.
Potom smo se osvrnuli na prošlu takmičarsku godinu, kada je naš sagovornik sa dosta uspjeha branio boje Mornara, koji je ostvario najbolje rezultate u klupskoj istoriji.
U intervjuu za MeridianSportBH, Mihailo Pavićević, trener Barana, Amerikanca je opisao kao vrhunskog napadača koji nije do kraja iskoristio svoj potencijal i ne ulaže maksimalan trud u odbrambene zadatke.
“Iz Mornara nosim dobro iskustvo, bilo mi je veoma lijepo i igrao sam odlično, kao i cijela ekipa. Tu su između ostalih bili Derek Nidam, Ajzea Vajthed, Keni Gejbrijel i Tejlor Smit, imali smo veoma dobar tim i da se nisam povrijedio, mislim da bi nam sezona bila još bolja, vjerujem da bismo u Evrokupu ušli u top8, a u ABA ligi bismo vjerovatno obezbijedili bolji plasman pred plej-of. ‘Pajo’ je odličan trener, razlikuje se od ostalih. Drugačije je kada vodite klub sa bratom jer nema šefova, direktora, generalnih menadžera i slično, tako da je Mihailo bio u poziciji da radi ono što je želio i zamislio. Biće po njegovom ili nikako, to je nešto sa čim se morate izboriti kada nastupate za tim iz Bara. Nažalost, za mene se završilo ovom drugom opcijom” – rekao je Džejkob, a zatim je prokomentarisao Pavićevićeve riječi:
“Nikada mi to nije kazao u lice. Znate kako stvari funkcionišu, kada prekinete sa djevojkom, uvijek možete reći: ‘Eh, mogla je bolje kuvati, mogla je bolje raditi ovo ili ono’. Dok sam igrao tamo, konstantno sam čuvao najbolje protivničke igrače, asistirao i postizao najviše poena, radio sam sve što sam mogao da učinim tim boljim. Kada sam se povrijedio, moj izostanak se evidentno osjetio, tako da mi njegovi komentari ne smetaju jer sam profesionalac. To je jednostavno nešto što on kao trener mora da kaže kada dođe do prekida saradnje sa nekim. Ako pogledate naše utakmice, shvatićete koliko sam bio važan za tu ekipu. Nemam ništa negativno za reći o ‘Paji’, bilo mi je vrhunski u Baru, pobjeđivali smo i zahvalan sam na prilici koju sam dobio”.
Zadržali smo se na temama u vezi sa ABA ligom. Branko Lazić, košarkaš Crvene zvezde, proglašen je za najboljeg defanzivnog igrača lige za prošlu sezonu, a protagonista ove priče je na svom “Twitter” profilu izrazio neslaganje sa ovom odlukom.
“Mislio sam da je to šala, na prvu nisam znao da su ozbiljni. Naravno, poštujem Branka Lazića, igrao sam protiv njega milion puta, čvrst je i dobar u odbrani, ali smiješno je da on bude defanzivac godine pored Tejlora Smita, koji je prosječno bilježio gotovo dvije i po blokade, dvije ukradene lopte i sedam skokova po utakmici. Ako je već neko iz pobjedničke ekipe morao dobiti to priznanje, onda smatram da bi to trebalo da bude Ognjen Dobrić.
Dati Laziću nagradu samo zbog poštovanja i sličnih stvari stvara više štete nego koristi za ligu. Ona tako pokazuje da favorizuje određeni tim, što nije fer prema momcima kao što je Smit. Ponavljam, ne gajim nepoštovanje prema Branku, dobar je odbrambeni igrač, međutim jednostavno mislim da nije zaslužio da ponese titulu najboljeg. Iskreno, kao najboljeg, bar u posljednjih nekoliko sezona, izdvojio bih Vila Mozlija, odličnog blokera i jednog od rijetkih visokih igrača koji može preuzimati bekove i zapravo im stvarati probleme. Partizan je tada imao dosta dobrih defanzivaca, npr. Rašona Tomasa i Ognjena Jaramaza, ali ako bih morao, izabrao bih Vila” – istakao je Pulen.
Iako već dugo pruža sjajne partije na regionalnoj sceni, odlični šuter nikada nije nosio dres Crvene zvezde i Partizana, mada je u nekoliko navrata bio blizu i jednih i drugih, čega se prisjetio na sljedeći način:
“Na početku karijere van Sjedinjenih Američkih Država, par puta sam imao ponude od Partizana, čini mi se da se to prvi put dogodilo prije nego što sam prešao u Hapoel iz Jerusalima, a drugog se ne mogu tačno sjetiti. Sa Zvezdom sam umalo dogovorio saradnju nakon prve sezone u Cedeviti, bukvalno sam detaljno prolazio kroz ugovor i brojevi nisu bili u redu.
Koliko god novca da su mi prvobitno ponudili, poslije bi spuštali cifru i jednostavno sam se udaljio od toga. Takođe, čuo sam i neke priče o neisplaćivanju igrača, tako da sam odlučio da odem drugim putem. Poštujem oba kluba, i jedni i drugi su balkanski giganti, imaju fantastične navijače i cijenim ih, znam koliko ljudi u Srbiji vole košarku“.
Kroz parkete Jadrana je prošlo mnogo američkih košarkaša, a član Cedevita Olimpije koji će za devet dana napuniti 32 godine je posebno pohvalio dvojicu. Takođe, govorio je o navijačima i zabavnoj anegdoti sa jednim od njih.
“Možda bih izdvojio Kevina Pantera iz perioda dok je nastupao za Zvezdu, bio je dobar protiv mene, ali smo ih pobijedili. Bili Beron je takođe sjajan, odličan je šuter, morate trčati za njim i izaći mu na svaki šut, on je vjerovatno jedan od najboljih skorera protiv kojih sam igrao u ABA ligi.
Ljudi na Balkanu vole i podržavaju košarku, stvaraće sjajnu atmosferu dok god njihovi timovi igraju dobro. Malo je mjesta čiji navijači se mogu porediti sa ovdašnjim, možda su to jedino Turska i Grčka, a i Italija ima dobru publiku. Partizan i Zvezda se ovdje izdvajaju, dvorane su im konstantno pune.
Najluđa stvar mi se dogodila kada sam u prvom mandatu u Cedeviti igrao evroligaški meč protiv Zvezde u Beogradu. Jedan navijač je stajao veoma blizu terena i znao je imena moje majke i tri sestre. To mi je bilo smiješno jer je stvarno ‘uradio domaći zadatak’, govorio mi je: ‘Hej Džejkobe, j**em ti nju, nju, nju i nju’. Smijao sam se, svaka mu čast, uraditi nešto takvo je zaista impresivno” – ispričao je Pulen.
U nastavku, vratili smo se u prošlost i vrijeme koje je naš sagovornik proveo na Kanzas stejt koledžu, čiji je najbolji strijelac svih vremena.
U prvoj godini, saigrač mu je bio Majkl Bizli, jedan od najtalentovanijih košarkaša svoje generacije, a posebno zanimljiv je kasniji period u kome je nastao pokret pod imenom “Fear the beard”, koga mnogi danas vezuju za Džejmsa Hardena.
Pulenova prepoznatljiva brada i sjajna napadačka serija su postale nezaobilazna tema javnosti oko Kanzas stejta, a sve je počelo tokom jednog razgovora sa reporterom poslije utakmice.
“Taj izraz je zapravo potekao od dvojice saigrača, Džamara Semjuelsa i Kurtisa Kelija. Pobijedili smo u Alabami ili tako nešto, a u intervjuu poslije meča, njih dvojica su prošli kroz kadar i rekli: ‘Fear the beard’. Nažalost, bio sam aktuelan u vrijeme kada igrači sa koledža nisu imali mogućnost da budu plaćeni za takve stvari kao sada. Da je slučaj bio drugačiji, niko ne bi mislio da je sve počelo sa Džejmsom Hardenom jer bismo mi već zaradili mnogo novca od toga.
Na koledžu, stvari se brzo rasplamsavaju, ekipa i ja smo igrali veoma dobro, tako da se ‘Fear the beard’ pokret brzo proširio. Harden je sada preuzeo sve zasluge za njega, što mi ne smeta jer ima zaista sjajnu bradu, a i sjajno igra, veliki sam fan. Volio bih da su stvari ispale drugačije u pogledu brendiranja i finansijske koristi, ali ti momenti na Kanzas stejtu su bili fantastični i bilo mi je veoma zabavno” – objasnio je Amerikanac.
Nastavio je ovako:
“Majkl Bizli je vjerovatno najbolji košarkaš sa kojim sam ikada igrao. Sposoban je da uradi apsolutno sve na parketu, može pogađati, skakati, pokrivati sve pozicije i poentirati sa obje ruke. Bukvalno je ambidekster, u stanju je pisati, šutirati i davati pasove jednako kvalitetno i lijevom i desnom, nevjerovatan talenat. Poznajemo se od naše 14. ili 15. godine, njegov odlazak na Kanzas stejt je mnogo uticao na moju odluku da uradim isto. Tadašnji pomoćni trener Delonte Hil nam je zajednički prijatelj, to je takođe bila velika stvar za mene. Izabrao sam Kanzas Stejt najviše zbog Bizlija i Bila Vokera, osjetio sam da imamo šansu da pobjeđujemo i poslije napravimo karijeru.
Da smo imali nešto bolje rezultate, moguće je da bih i ja otišao u NBA poslije prve godine, ali zapravo sam želio ostati, volio sam koledž i bilo mi je zabavno, sjajno iskustvo. Prije puta u Evropu, imao sam priliku da se razvijem kao osoba, probijem vlastite barijere i odrastem. Kada sam bio ‘frešmen’, lopta je uglavnom bila kod Majkla i Bila, a kasnije sam ja postao taj koji rješava. Ostanak na Kanzas stejtu mi je bio izuzetno koristan, radna etika mi se mnogo promijenila, zaista puno truda sam uložio u sebe”.
Evropska javnost se jasnije upoznala sa fantastičnim šuterskim sposobnostima glavnog aktera ove priče kada je u dresu Barselone u sezoni 2013/2014 postigao 12 trojki na jednoj utakmici i tako postavio rekord Endesa lige, koji je i danas u njegovom vlasništvu. Posebne zasluge za to ima Huan Karlos Navaro, legendarni Španac.
“Bilo mi je teško, ali istovremeno i odlično iskustvo. Bio sam mlad i nisam najbolje razumio evropsku košarku, međutim imao sam saigrače koji su mi dosta pomogli u tome. Marselinjo Uertas, Huan Karlos Navaro, Kostas Papanikolau, to su momci sa mnogo pobjeda iza sebe, toliko toga sam naučio od njih. Mislim da je ta Barselona bila najtalentovanija ekipa u kojoj sam ikada igrao, tu su između ostalih još bili Aleks Abrines, Džoi Dorsi, Boštjan Nahbar, Ante Tomić, Maćiej Lampe i Erazem Lorbek, a ljudi mi se smiju kada im kažem da Mario Hezonja tada dosta često nije ni ulazio u igru. Na svakoj poziciji smo imali bar dva vrhunska igrača. To što nisam imao veliku minutažu je na početku uticalo na mene, ali kako je vrijeme odmicalo, situacija se mijenjala” – kazao je 31-godišnjak, pa nastavio:
“Bilo je nevjerovatno igrati uz Navara, govorio mi je da moram potpuno iskoristiti apsolutno svaku priliku koja mi se pruža i upravo on je najveći razlog zbog kojeg sam oborio rekord po broju postignutih trojki na jednoj utakmici Endesa lige. U prvom poluvremenu sam ubacio četiri šuta za tri, a Navaro mi je u svlačionici na pauzi prišao i rekao da moram šutirati svaki put kada primim loptu, osjetio je da sam u seriji. I dan danas mu se zahvalim na tome kad god se vidimo, njegove riječi su me dodatno ‘upalile’, pokazao mi je kako da izvučem više iz dobijene šanse. Naučio sam da budem efikasniji, pronalazim bolje šuteve i postižem više poena u kraćem vremenskom periodu”.
Pulen je takmičarsku godinu 2017/2018 proveo u Filadelfija Seventisiksersima i njihovom razvojnom timu iz Delavera. Imao je priliku da igra sa još jednim “snajperom”, a to je Džej Džej Redik.
Uporedio je njega i Navara, a potom sastavio i listu najboljih šutera koje je ikada vidio te nam približio iskustvo iz najkvalitetnije košarkaške lige na svijetu.
“Teško je reći da sam bolji šuter od ta dva čovjeka, vidio sam obojicu na djelu, pratio sam kako šutiraju na treninzima i utakmicama te na koji način usavršavaju svoje vještine. Kada Navaro ode ulijevo, uglavnom ne promašuje, mislim da sam ga vidio da nije pogodio samo dva-tri puta. S druge strane, Džej Džej zapravo nikada ne promašuje, tako da je veoma teško odlučiti se za jednog. Rekao bih da je Huan Karlos bolji iz driblinga, a Rediku dajem prednost u ‘catch and shoot’ situacijama.
Kada bih morao odabrati pet najboljih šutera koje sam vidio u životu, izdvojio bih Stefa Karija, Kleja Tompsona, Džej Džeja, Navara, a u listu bih uvrstio i sebe. Često sam gledao Kajla Korvera u vremenu kada je nastupao za Čikago Bulse, međutim i pored toga govorim ljudima da pripadam grupi od pet najboljih šutera koje sam ikad vidio, samo zbog toga što mnogo radim na tome (smijeh).
Kada sam bio u Siksersima, Bret Braun je pokušavao da shvati šta želi od ekipe i tu jednostavno nije vidio previše prostora za mene. Ben Simons i Džoel Embid su smatrali da bih trebalo da imam minutažu zbog sposobnosti da raširim igru i pogađam šuteve, ali trenerova odluka je u svakom slučaju za poštovanje. Igranje u Delaveru mi je mnogo pomoglo da zadržim osjećaj nakon sjedenja na klupi. Period u Filadelfiji je bio drugačiji i težak, ali uživao sam, velika stvar je biti dio NBA lige. Utakmice, treninzi, putovanja, način života, sve to je za mene predstavljalo ostvarenje sna” – naveo je član Cedevita Olimpije.
Intervju smo zaključili pričom o Čikagu, gradu u kome je Pulen odrastao i na košarkaškim terenima odmjeravao snage sa imenima poput Derika Rouza i Evana Tarnera.
“Derik Rouz je godinu stariji od mene, ali ista smo školska generacija. Košarka u Čikagu je teška, fizički zahtjevna, čvrsta te iziskuje hrabrost i posvećenost. Mnogo momaka dolazi iz siromaštva i domova od kojih se mogu udaljiti samo uz pomoć košarke, ona im je jedini način da nađu izlaz i ostave iza sebe sve negativne stvari koje ih okružuju. Moja generacija je vrhunska, tu su bili Rouz, Evan Tarner, Eron Džonson, Dimitri Mekejmi i drugi. Di Rouz je nešto posebno, znao sam ga i prije osmog razreda, još prije nego što je porastao, bio je nevjerovatno brz i sjajno je zakucavao. Ljudi kao što su on, Kajri Irving ili Dža Morant su talenti koji se pojavljuju samo jednom. Kada ih gledate kako igraju, jasno vam je da tu postoji nešto jedinstveno.
Za takve momke se zna da će biti veliki, a košarkaši poput Tarnera na vrhunski nivo dođu neprimjetno. Evan je jedno ljeto sa 185 cm izrastao na dva metra, što mu je u potpunosti promijenilo dinamiku i učinilo ga drugim pikom na NBA draftu. Borbe koje smo svi mi vodili na treninzima, ‘pick-up’ utakmicama i uličnim terenima su nas očvrsnule. Kada se danas nađemo u situacijama u kojima se pred punim tribinama meč lomi na 20-30 sekundi do kraja, ne osjećamo pritisak jer smo igrali u mnogo težim uslovima. Ukrštali smo koplja sa zaista čvrstim protivnicima koji su nas oblikovali u ono što smo sada” – završio je fantastični šuter.
U posljednjoj utakmici Ljubljančana, Džejkob Pulen je u ubjedljivom trijumfu nad Igokeom učestvovao sa 19 poena uz šut iz igre od 60%, čemu je dodao sedam asistencija i tri ukradene lopte za 21 i po minut na parketu.
Izabranici Jurice Golemca naredni izazov imaju u srijedu, kada će u trećem kolu grupne faze Evrokupa na svom parketu dočekati Bursaspor.
Piše: Nikola Ignjatić
