Ivan Kepčija bio je gost Meridianovog podkasta Indirekt.
Kada je Ismir Mirvić preuzeo Fudbalski klub Sarajevo i uplovio u fudbalsku industriju Bosne i Hercegovine jedno od njegovih prvih pojačanja bio je Ivan Kepčija. Hrvatski stručnjak koji je obnašao više funkcija u renomiranim klubovima u više država i iza sebe ima respektabilan CV na evropskom nivou.
Kepčija je bio dosta nepoznat bosanskohercegovačkoj javnosti, a sada je gostovao na otvaranju treće sezone našeg podkasta Indirekt, te nam je približio svoju profesionalni karijeru, ulogu u Sarajevu, te objasnio koje sve vizije tek treba da se sprovedu u djelo kada je u pitanju klub sa Koševa.
Na početku razgovora Kepčija je objasnio kako na licu mjesta teku njegovi radni dani u Sarajevu, gdje u klubu boravi prosječno jednu sedmicu na mjesečnom nivou.
“Tu sam cijelu ovu sedmicu. Dođem možda jednom mjesečno da budem fizički prisutan ovdje i tada su to dani od jutra do sutra, spajanje puno ljudi i koordinacija sa svima sa kojima sam na dnevnoj bazi u kontaktu, što mejlovima, telefonom, zumovima, razmjenom dokumenata i tako dalje. Svaka analiza prve ekipe i svaka snimka dođe i do mene. Kao i igrači koje prati naš skauting. Stalno se razmjenjuju informacije sa ljudima sa kojima radim u klubu. Involviranost je na zaista visokom nivou, ali kada dođem u Sarajevu onda je to baš intenzivno tako da idu utakmica za utakmicom i razgovor za razgovorom. Imamo puno stvari koje rješavamo jer smo još uvijek u fazi izgradnje kluba” – rekao je Kepčija.
Kepčija trenutno u Sarajevu obavlja funkciju savjetnika predsjednika kluba Ismira Mirvića, pa nam je objasnio kako izgleda njegova uloga u klubu.
“Ismir je ušao u jednu novu industriju. Rekao je da mu treba neko ko se razumije u nju i ko može da mu pomogne da strateški upravlja unutar nje. Fudbalski klub, svaki na svijetu, u glavnini ima dva dijela: komercijalni/organizacioni i sportski, a u tom sportskom dijelu nekome ko nije iz takvog sustava je to često ‘špansko selo’. Moja uloga je da tu cijelu strukturu posložim, da dovedem ljude za koje smatram da mogu kvalitetno i odgovorno u njoj raditi, te da formiram jedan tim koji bi u konačnici služio prvoj ekipi kao neki servis i služio klubu da ostvari sve svoje strateške ciljeve. Za jedno Sarajevo specifično je to ostvarivanje rezultata na terenu, stvaranje mladih igrača koji imaju neku vrijednost na svjetskom tržištu kako bi se pomoglo klubu da dođe u finansijsku samoodrživost.
Postoji tu i čuđenje koje se pojavljuje u ljudima iz vana. U nedjelju naveče sam imao sastanak sa jednim skautom koji je došao gledati našeg igrača, a on mi je rekao da mu nije jasno kako se bosanskohercegovačka nije bazirala kao lige iz regiona na razvoj mladih igrača kao dominantnu silu, s obzirom na talenat koji postoji i na skromne finansijske i infrastrukturne uslove. Sve druge lige su se znatno izdigle baš time. Ja živim u Hrvatskoj, gdje sam i dobar dio svoje profesionalne karijere radio, baš u tom segmentu gdje svaki profesionalni klub u državi računa da dio budžeta mora puniti od prodaje igrača. Tako je i kod Dinama i kod Hrvatskog Dragovoljca. Svi razmišljaju na isti način i zbog toga hrvatska liga važi za izvrsnu razvojnu ligu za mlade igrače. Jedna je od najmlađih liga u Evropi po broju minuta koje dobijaju mladi igrači.
Ja smatram da Sarajevo mora i u tom smjeru krenuti, pogotovo zbog tradicije izvrsnosti Akademije koju ima i kvaliteta igrača koji postoje na ovim prostorima. Talenat i strast za fudbalom definitivno postoji i šteta je ne iskoristiti sve to da bi podizali vrijednost njihovu, pa posljedično i gradili i razvijali klub od istih tih sredstava.”
Slične pozicije današnjoj Kepčija je do sada obnašao u velikanima hrvatskog, poljskog i škotskog fudbala, te je sa nama podijelio svoja iskustva:
“Nije stvar problema, pa čak ni ciljanog strateškog orijentisanja. Baš sad kad ste spomenuli Hibernian, sa njima sam u ulozi ‘Head of recruitment’ radio nekoliko mjeseci i tad shvatiš da oni isto nemaju tu orjentaciju, ali zato imaju 15 hiljada ljudi na stadionu i imaju brdo sponzora koji na sve te druge načine pune klupski budžet, kako bi on bio održiv i kako bi stvarao vrijednost. Ja sam mislio da najbolji iskorak Hibernian može napraviti u tom segmentu da doda taj jedan koncept razvoja mladog igrača kojeg oni koji su iz Ujedinjenjog Kraljevstva mogu plasirati na to sebi blisko tržište koje najviše plaća. To je ogroman potencijal za njih.
U Poljskoj je bila druga priča. To je zemlja deset puta veća od Hrvatske. Kada sam došao u Varšavu bio sam u šoku, koliko nisam imao percepciju koliko je to ustvari velika zemlja. Oni su infrastrukturno napravili neke velike korake naprijed i prije nego što sam ja bio tamo. Velika većina klubova imala je izvrsne stadione, odlične terene, ‘Kanal+’ je to sve fenomenalno prenosio, sa dodatnim emisijama i uključivao je gledaoce na razne načine. Cijeli poljski fudbal je na visokom nivou iz vana, ali zbog toga što je to znatno veće tržište ljudi interno, ali i eksterno, jer ima puno Poljaka u svijetu, su ekonomski zdravija država od nas ovdje iz ove regije na Balkanu. Sve je to uticalo, zato je tamo svako gradio novi stadion. Nešto je podignuta i infrastruktura zbog Evropskog prvenstva kada su bili domaćini, pa nešto za Svjetsko U-20. I dalje ulažu velike napore i sredstva da dižu cijelokupan proizvod lige. TV prava koja Poljaci imaju su velika, Legija je imala od toga četiri miliona evra dok sam ja bio sportski direktor, a to je budžet koji bi Sarajevu sve zatvorio. To je stvar koju vrijedi istaknuti.
U Hrvatskoj s druge strane, kao i u Bosni i Hercegovini, rekao bih da postoji ogromna baza fudbalskog talenta i strast za fudbalom i kod najmanje djece i sve je godinama, s obzirom na ne baš dobru ekonomsku situaciju u zajednici, išlo u smjeru da mlađi igrači koji su prepoznati ne ostvaruju odavde baš neku cijenu na svjetskom tržištu i veće lige čekaju da ih mi razvijamo za njih. S te strane je možda Dinamo bio prvi koji je u tome iskočio sredinom 2000-ih i sad već nakon 15-17 godina nekog projekta rada došli do toga da imaju budžet od nekih 60 miliona evra kojeg dominantno pune UEFA za participacije u evropskim takmičenjima i prodajom igrača, od kojih je gotovo 90% iz vlastite akademije ili hrvatske lige, gdje su stekli moć da kupe najbolje od Šibenika, Gorice, Istre 1961 ili koga god. Mislim da to može da bude putokaz. Ne bih to rekao samo za Hrvatsku, jer u Srbiji nije puno drugačije. Ako se pogleda tamo vidi se da Partizan i Crvena zvezda godinama imaju orjentaciju na proizvodnju igrača. Da odeš sutra u Zvezdu uvjerio bi se da oni znaju većinu naših kadeta iz Sarajeva, tako da to mora postati dio našeg kruha, naše strategije i plana rada. Moj je posao da to uobličim i jednu takvu strategiju zajedno sa ljudima koje rade operativno u klubu implementujemo na dnevnoj bazi.
Kada kupuješ igrača važeš dva puta. Razmišljaš da li da ga kupiš jer možda imaš nekog mlađeg kojeg trebaš sačekati i ispromovisati, pa gledaš da li ćeš nekog pustiti da ide jer ti dolazi neko mlađi ko će na tržištu postići kvalitetniju cijenu i ima veću perpsektivu da raste kroz tebe nego neki igrač koji može odmah biti transferisan”.
Objasnio nam je i u kakvom je stanu zatekao klub kada je stigao:
“Kad procjenjuješ kakvo je stanje ili potencijal nekog kluba gledaš šta je to klub radio unazad nekoliko proteklih godina i vidiš da je ekipa Sarajeva bila dosta stara već nekoliko godina. Da tu nema puno igrača koje možeš razvijati u smjeru da imaju vrijednost na svjetskom tržištu i paralelno Sarajevo kao najveći klub u državi ili to želi ponovo postati, želiš postići i sportske rezutlate, jer jedno ide u ruku s drugim. Što si kvalitetniji to si zanimljiviji, ako napraviš iskorak u Evropi na dobroj si pozornici, svako ko igra u reprezentaciji ima još jednu referencu koja podiže vrijednost. Rekao bih da u tom segmentu nismo baš dobro stajali. Kad pogledamo transfere unazad par godina to nisu cifre koje bi mogle da zadovolje veličinu kluba, odnosno budžeta koji je potreban da bi se takav klub servisirao.
Sada smo napravilo jedan ‘reset’, ne možeš nikad krenuti iz nule, jer postoje igrači, kontinuitet i ugovori koji traju još godinu, dvije ili tri. Sva sreća da postoji dobra Akademija, sa kvalitetnim uslovima za rad, sa još većim potencijalom da bude i da se razvije u najbolju za početak u državi, a onda da bude konkurentna i onima koje su među najkvalitetnijima u Evropi, a tu su u regiji. Mislim na Dinamo, Hajduk, Partizan, Zvezdu, kao klubove koji po svim istraživanjima izbacuju najveći broj igrača u evropske lige. Da bismo došli na taj nivo treba započeti projekat u kojem je to fokus.
Mislim da je dohvatljivo približiti se tom nivou, a sad hoćemo li doći na nivo Dinama zavisi. I njima je trebalo desetak godina rada da budu tu gdje su danas. Uzeli su sve najbolje trenere i igrače koje su mogli naći da budu kod njih. Oformili su sustavni rad i program, gledali su da nemaju deset trenera, već dvadeset; pa onda ne dvadeset već trideset. Razmišljali su o koordinatoru, psihologu, ‘GPS’ tehnologiji, o većem broju terena… To je bilo ulaganje u kontinuitetu u svoje vlastite strukture i kad to radiš možeš se nadati nekom proizvodu. Rekao bih da se nažalost, zbog situacije da sam došao u klub koji duži period nema ni direktora škole, Sarajevo nalazilo u nezahvalnom položaju i to je bio prvi dio posla u kojem smo morali popuniti taj kadar ljudima u koje vjerujemo da mogu kvalitetne ideje sprovesti na kvalitetan način i ponovo podići Akademiju.
Akademija je u prethodnom periodu dobro radila. Sjećam se dok sam bio u Dinamu da je Sarajevo dolazilo na ‘Ramljak’, pa se tu vidjelo da ima zanimljivih igrača, koji se smisleno i kvalitetno ponašaju i na terenu i van terena, kao i trener koji ih vodi. Mislim da usred svih tegoba koje je klub imao finansijski se odrazilo i na taj segment funkcionisanja i sad se to mora ponovo zakotrljati. Neke stvari koje mi danas radimo neće biti vidljive još tri ili četiri godine. To je jednostavno ciklus kojem treba vremena. Moram naglasiti i da sam zadovoljan kvalitetom nekih igrača koji tu već jesu u Akademiji i koji već sada kucaju na vrata prve ekipe i za koje već moramo razmišljati i praviti neki plan.
U ovom ljetnom prelaznom roku razmišljamo u smjeru da dovedemo tri, a ne pet igrača. Ili da dovedemo pet, a ne sedam. Jer tu su dva-tri mlađa igrača koji nas golicaju i za koje moramo vidjeti da li imaju spremnost da iskorače, da ih razvijemo i da dobiju minutažu. Za one koji nisu odmah spremni moramo vidjeti da im damo neke posudbe u profesionalnom fudbalu da možda za godinu dana budu dodatna vrijednost. Pidro koji je već nekoliko godina standardan u prvoj postavi je određeni dio svoje karijere bio na posudbi i to su jako vrijedna iskustva koja su ga ojačala. I sada imamo pet-šest igrača na posudbi u ligi ispod, čak i u Premijer ligi. To je put koji trebamo njegovati da bi ti momci bili spremni kada opet dođu igrati za Sarajevo”.
Pričali smo i o položaju Bosne i Hercegovine na evropskom tržištu, te prostoru za unaprijeđenje Premijer lige:
“Čak i prije nego što sam ja bio u Legiji su skauti kluba svake sedmice dolazili na Balkan gledati igrače. Moj prvi potpis je je bio Marko Vešović iz Rijeke, a drugi Domagoj Antolić iz Dinama. U tom trenutku su možda iz Premijer lige odskakali Nihad Mujakić i Darko Todorović. Ponajbolji igrači iz ove lige su i tada, a vjerujem i sada još više bili prepoznati kao neko na koga treba obratiti pažnju. Isto tako, kako kažu, Mujakić iz Sarajeva vrijedi nešto, a ako ga uzme Dinamo onda vrijedi deset puta više i Legija ga tada ne može kupiti. Zbog toga je bilo razmišljanje da na ovakvo tržište se može doći i naći dijamanta koji ima perspektivu. Sad sam izvukao dva imena koja sam poslije u Hajduk doveo, a znam ih iz Legije, tako da vam to možda dočarava neki nivo praćenja Premijer lige u Poljskoj.
Liga kao liga je zanimljiva, mislim da može još zanimljivija biti. Takav zaključak vučem jer sam vidio šta se u Hrvatskoj desilo uslijed boljih terena, bolje infrastrukture, boljeg predstavljanja samih igrača i ona je postala puno razvijenja. Kad sam bio u Hajduku to je gorilo od skauta. Nekad Čelsi, nekad HSV, nekad Lil… sve te stvari treba učiniti da bismo postali zanimljivi tim klubovima.
U Poljskoj je udruženje prvoligaša u kojem se profesionalni klubovi brinu o sebi i svojim uslovima. Te 2017/18 je liga kupila softver koji je pratio trkačke parametre kako bi unaprijedila svaki klub u svom djelovanju. Bave se time da su oni ti koji promovišu. Imaju svoje kanale na društvenim mrežama, na ‘YouTube’, gdje uvažavaju sve prvoligaške klubove i ono što nikad ne bi došlo do nekog kluba nekome oni uvedu. Važno im je da cijela liga bude zanimljiva. Dogodilo se da statistička platforma ‘Opta’ nije bila prisutna u Poljskoj i tada oni nisu postojali za Engleze koji su krenuli u smjeru selekcije igrača preko statističkih parametara. Čim to postoji oni će poslati i svoje skaute da te vide. Daleko od toga da neko dovodi igrače zbog statistike, to je samo ulaznica, ali uvođenje takvog nečega je podiglo nivo lige za cijelu državu. Kao liga ti na ‘InStat’ skautu možeš kupiti paket, pa podijeliti šifre cijeloj ligi. Možeš biti i ti taj koji to promoviše i možeš privući veći broj publike nego što to jedan klub može sam unutar svoje zajednice.
U Hrvatskoj takođe ne postoji udruženje prvoligaša, ali postoji udruženje za profesionalni fudbal unutar Saveza. Tu je Savez napravio velike stvari s obzirom da je odlučio finansirati izgradnju hibridnih terena u centrima gdje se igra profesionalni fudbal i to je napravilo fenomenalnu stvar. Mislim da je to nužnost u Bosni i Hercegovini. Nažalost, došao sam u Sarajevu prvi put u desetom mjesecu i od tada do prije neki dan je bio snijeg. Tada ne znamo na kakvom terenu ćemo igrati, anti-fudbalski su uslovi. To šteti kvaliteti lige u svim segmentima, bilo bi manje slučajnih golova i akcija, tehnički bi kvalitetniji igrači bili da su bolji tereni. To je sve ljudima vani nezanimljivo da pogledaju. Važno je izbjeći ono što izgleda sporo”.
Fudbal ide u smjeru uspostavljanja što veće kontrole nad igrom, dok se kod nas i dalje naizlazi na otpor prema tome:
“Neupitno je da je fudbalska igra prekompleksna. Po 11 igrača je na obje strane, teren je svugdje drugačiji, tu su i sudije koje upravljaju nekim dijelom utakmice, klima je promjenjiva. To je igra koja nikad neće biti potpuno iskontrolisana i to je ono što joj daje čar. Jedan je od sportova u kojem nema puno pogodaka i samim tim je slučajnost i varijabilnost veća. Možeš biti puno bolji od neke ekipe, pa da uzmemo i primjer Italije i Makedonije, po statističkim parametrima koristeći xG parametar Italija je trebala da dobije sa 2/3:0, ali Makedonija da gol u posljednjoj minuti i prođe dalje. To je čarolija fudbala koja neće nikad nestati i ne treba se bojati toga.
Ali ako gledaš šta rade najbolji onda vidiš da i te kako koriste sve druge alate kako bi im pomogli da što više elemenata iskontrolišu. Ako govorimo o nutricionizmu ja sam prije sedam, osam godina imao priliku da radim za Fiorentinu. Predsjednik mi je tad rekao da treniraju u 11 sati ujutro kako bi iskontrolisali doručak i ručak igrača, to su već dva obroka u danu koja su pod kontrolom. Zna se da igrač ne živi neuredno i ne dolazi na trening gladan, jer mnogi mladi igrači i ne znaju sami skuvati.
Mi smo uveli analize da bismo kontrolisali i dobili uvid kako nešto na terenu radimo taktički. Uveli smo ‘GPS’ da bismo kontrolisali da uslijed lošeg rada ne povredimo umorne igrače. Tu moram pohvaliti naše ljude, naši kondicioni treneri nam prave ‘problem’ jer jako dobro kontrolišu opterećenje i svi su nam igrači zdravi. Onda imamo kvalitetne igrače koji su izvan kadra. Da ih je pet povrijeđenih Vasoskom bi bilo lakše voditi ekipu. Važno je da ja to sve vidim, važno je i da vidim kad ne radimo dobro jer neko može i uništiti vrijednost igrača nekvalitetnim radom.
Svi najbolji to rade i kontrolišu što više stvari. Ako je ‘laptop’ trener negativna stvar onda je i Gvardiola stvar jer on ima tim ljudi koji mu samo to rade”.
Strategija je jedan od ključnih segmenata svakog kluba:
“Trudim se da u Sarajevu napravimo strategiju kako ne bismo imali puno odstupanja. Ako strategija bude da razvijamo mlade igrače da i trener mora da bude takav. Mora da bude i takav roster, protoko iz Akademije prema prvom timu mora biti lakši. Na pripreme smo poveli veći broj mlađih igrača, da oni vide sve to i da ih mi doživimo. Onda se desi da imaš priliku da vratiš njih trojicu, četvoricu u Akademiju, ali znaš kojeg jednog ćeš pratiti malo više. Kako se on onda razvija mi mu otvaramo put. Mislim da je to nužno kako neko ko ima limitirane resurse ne bi radio protiv sebe. Kad zacrtaš nešto, a ideš u drugom smjeru samo se trošiš u prazno.
Sarajevo nije toliko veliki klub da možemo imati jednu osobu zaduženu da se bavi samo našim igračima na posudbi i onda to spada i pod posao sportskog ili tehničkog direktora. Emir Kurtić će sada sve više preuzimati takve stvari na sebe, kako bih se ja mogao okrenuti svom ‘networku’ i promocijom naših igrača na tržištu.
Kod dovođenja igrača ima finansijskih elemenata koji determiniraju kome mi možemo biti zanimljivi i da nas gledaju kao odskočnu dasku. Iz Makedonije je došao trener Vasoski, kojeg sam ja upoznao prvi put u Sarajevu, ali sam ga ja predložio kao nekog koga treba intervjuisati jer sam ga intervjuisao za Hajduk. Tad mi se svidio i doživio sam ga kao mladog i perspektivnog trenera kojeg treba pratiti. Kad sam shvatio da je njemu Sarajevo korak naprijed, samim tim bio bio i velikom broju igrača iz Makedonije, vjerovatno i sa Kosova. U Albaniji je malo drugačije jer tamo ima klubova koji plaćaju više nego mi, toga treba biti svjestan.
Druga stvar koja se gleda je gdje mi to možda imamo ličnu poveznicu, odnosno klub gdje imaš svoju mrežu ljudi koji ti mogu pomoći. Zagrebačka Lokomotiva ima skauta koji je prisutan na kosovsko-albanskom području koji ima dobar uvid u te ljude i stoga mogu vidjeti Tucija, Uzunija… Lokomotiva ima mogućnost i da otkupi te igrače od tamošnjih klubova, ima i čovjeka koji će ih uvjeriti da je to dobro za njih, a imaju i nekoga ko će ih dobro dočekati u klubu”.
Kepčija nam je otkrio i prema kojim bi se tržištima Sarajevo u budućnosti moglo otvoriti:
“Ima puno elemenata na osnovu kojih se klub orjentiše prema nekom tržištu, a ja mislim da se mi moramo prije svega orjentisati prema našem, a i hrvatskim igračima može biti zanimljivo doći ovdje ako tamo nemaju prostora. Najčešće to za njih mora biti finansijski zanimljivije. Nismo nešto finansijski moćni kao platni razred, ali smo ipak prva liga, pa se može biti zanimljiv nekome ko je tamo ponajbolji u drugoj, a ne dobija priliku u prvoj. Prirodno bi bilo orjentisati se na regiju, pa u našem slučaju i na Afriku.
U bliskoj budućnosti ćemo možda imati nekog ko će za nas u Africi tražiti kvalitetna rješenja jer će za nas biti finansijski izvediva, a za igrače od tamo ćemo mi biti prva dolazna stanica u Evropu.
Strateška ideja nam je da imamo konkurentnu ekipu i što više domaću. Nedavno ih je bilo osam u kadru, daj Bože da ih bude i 12 ili 15. Svakako mislimo da u tom smjeru moramo ići. Sljedeći korak će nam biti podmlađivanje ekipe i otvaranje prostora za neke mlađe igrače. Važno je da im damo prostor i da ih pritom ne ugušimo. Meni je najlakše dovesti brdo igrača i time spaliti brdo para, a zatvoriti nekog domaćeg ko zaslužuje prostor. Naravno da oni na terenu moraju taj prostor sami izboriti, ali zato se stalno prate treninzi, utakmice, nastupi za reprezentaciju”.
