Branko Jorović, košarkaški trener i jedan od najtalentovanijih i najboljih srpskih igrača svoje generacije, u izuzetno zanimljivom razgovoru za MeridianSportBH se dotakao lijepih, ali i teških momenata u karijeri, a govorio je i o ambicijama u trenutnom poslu.
Jorović je rođen 1981. godine u Čačku, a profesionalnu karijeru je započeo u Borcu. Za njegov rodni grad se vežu mnoge košarkaške legende, od kojih su većina odlični šuteri, a svoje odrastanje uz košarku je opisao ovako:
“Čačak ima taj neki sistem rada, treninga i trenera koji je prepoznatljiv i koji je iznjedrio mnogo dobrih igrača. Jeste poznat po bekovima, šuterima, ali i po visokim igračima takođe. Uzora nisam imao, a što se tiče priča i prisjećanja nekih prethodnih vremena, u mnogim kultnim sastajalištima i kafanama se prepričavaju anegdote i utakmice sa Radmilom Mišovićem, Draganom Kićanovićem, Željkom Obradovićem, pa i sa utakmica koje sam ja igrao” – započeo je naš sagovornik, a potom se nakratko okrenuo trenutnim rezultatima njegovog matičnog kluba:
“Borac igra dobro, shodno finansijskoj situaciji i tome da je debitant u ABA ligi, mislim da će izboriti opstanak, te da će sljedeće godine biti konkurentniji u ovom takmičenju, jer sam grad i navijači zaslužuju da klub bude tu”.
Nakon tri godine u Borcu, prešao je u Refleks (poznatiji pod imenom FMP), gdje se potpuno afirmisao i osvojio dvije titule ABA lige, te jedan Kup Radivoja Koraća. Zanimljiva činjenica je to da je njegov tim do obje pobjede u finalima regionalne lige stigao jednim poenom razlike, 2004. protiv Cibone i 2006. protiv Partizana.
“Za vrijeme u FMP-u mogu da kažem da je bilo prožeto napornim radom, osvajanjem trofeja i mojim izlaskom na veliku scenu. Vrhunska generacija mladih igrača, krunisana sa dva trofeja ABA lige i jednim kupom. Možda mi je draža prva titula osvojena u Zagrebu protiv Cibone, jer sam pred sam kraj utakmice postigao trojku, koja je bila odlučujuća” – prisjetio se tridesetdevetogodišnjak.
Maestralne predstave u Železniku su Jorovića lansirale do ugovora iz snova sa Đironom, te poziva u reprezentaciju Srbije i Crne Gore. Sve je izgledalo savršeno, ali uslijedila je teška povreda, koja je pokvarila planove sjajnog košarkaša.
“Vrhunske igre u FMP-u su mi otvorile vrata prelaska u Đironu i poziv u reprezentaciju. Nažalost, povreda mi je pokvarila i odlazak u Španiju i igre u nacionalnom timu. Bilo je izuzetno teško oporaviti se, i fizički i psihički. Većine nije bilo nigdje oko mene u tom periodu i to je ono što me je najviše boljelo. Treneri, posebno naši, bez razloga su bili sumnjičavi povodom moje povrede, tako da sam povratak na teren tražio u inostranstvu. Samo moja porodica i ja znamo kroz šta smo prolazili u tom periodu. Taj loš odnos ljudi prema meni mi je davao motivaciju da se opet vratim na vrhunski nivo” – rekao je Čačanin, koji je potom potpisao za Crvenu zvezdu, za koju zbog povrede nije odigrao nijedan meč, da bi poslije toga svoj put nastavio u Olimpijasu iz Patre, Svislajonu, Borcu, Kavali i Braunšvajgu.
“U svim timovima poslije Zvezde sam imao zapaženu ulogu, zahvaljujući velikom radu i odricanju. Povreda je uticala samo u tom smislu da sam promijenio poziciju u igri, prešao sam sa trojke na četvorku, a i tu sam sebe našao na pravi način, te možda i pružio više”.
Sljedeća stanica u karijeri glavnog aktera ove priče je bila Igokea, u kojoj je proveo period od 2012. do 2015. godine. Svim ljubiteljima ABA lige je poznata sezona 2012/2013, kada su Aleksandrovčani ostvarili istorijski uspjeh i završili regularni dio takmičarske godine na prvom mjestu. Jorović je o Draganu Bajiću, koga mnogi posmatraju isključivo kroz prizmu nešto burnijih tajm-auta, anegdoti kada je Milan Dozet vozio klupski autobus, te generalno “Igosima” rekao sljedeće:
“Igokea i te tri godine su pokazatelj svog napornog rada i odricanja koje sam pružio u prethodnom periodu. Imao sam ulogu u kojoj sam mogao da pokažem kvalitet, a svojim iskustvom sam i ostatak ekipe podigao na viši nivo. U Igokeu sam došao jer me je trener Bajić želio i pružio mi slobodu da vodim tim na terenu. Ključna stvar za uspjeh je bila atmosfera, koja se i dan danas pominje, a i kvalitet, te iskustvo cijele ekipe. Svaki trener ima svoje metode da u nekim ključnim trenucima pokrene ekipu, tako da je to sve dio taktike. Bajić je lokalni trener i najbolje zna šta ljudi u klubu žele. Anegdota ima na milion, Dozet je prednjačio, vozio je autobus, ali samo dvadesetak metara, Edvards i Hemonds su bili kao mi domaći, Bocka kao neka timska amajlija, vrhunski momci koji će se teško ikada više sastati u nekom drugom timu”.
Po završetku sjajne priče sa ekipom iz Bosne i Hercegovine, Branko je imao želju da svoj košarkaški put završi tamo gdje ga je i počeo, no neke stvari se ipak nisu poklopile.
“Htio sam da poslije Igokee posljednje sezone provedem u Borcu, gdje je nakon završetka igračke karijere trebalo da me sačeka neka uloga u klubu, međutim neki ljudi su mislili drugačije, pa sam napustio ekipu i otišao u Kluž, gdje sam i pored vrhunskih igara završio karijeru zbog povrede koljena”.
Čačanin je odlučio da i nakon okončanja igračke karijere ostane u košarci i trenutno se bavi trenerskim poslom. Prvi angažman ove vrste je imao kao asistent u sarajevskoj Bosni, potom je bio glavni strateg rumunske Politehnike i čačanskog Železničara, a u ovom momentu je zaokupljen individualnim i grupnim radom sa igračima.
“Imam i znanja i iskustva da se bavim trenerskim poslom, da li kao pomoćni ili glavni trener je manje bitno jer znam da ću, kada dobijem šansu, napraviti odlične rezultate. Radim individualne i grupne treninge za djecu i seniore, radim sve ono što je u osnovi košarke, a mnogi treneri propuštaju da rade sa djecom, ili ne znaju, ili ne žele. Prenosim im svoje iskustvo rada sa mnogim vrhunskim trenerima, vremena i djeca se mijenjaju, ali onaj ko želi da se bavi košarkom i da nauči dosta stvari, dolazi kod mene na treninge. Što se tiče planova, u Srbiji do sada nažalost nisam naišao na klubove i ljude koji ih vode, da su ozbiljni u namjeri da me angažuju, ali se nadam poslu u ozbiljnom sistemu rada, da li će to biti domaći ili strani klub, vidjećemo” – istakao je Jorović, pa naveo neka od imena čije vještine ga posebno zanimaju:
“Pratim sve košarkaške lige, manje NBA. Evroliga je vrhunska košarka, a posebno pratim rad Igora Kokoškova, Šarunasa Jasikevičijusa i Dejana Radonjića”.
Za kraj, naš sagovornik je poslao lijepu poruku za čitaoce.
“Veliki pozdrav za čitaoce i ljubitelje košarke od mene, anegdote se same prenose sa koljena na koljeno, a neka možda malo lošija iskustva zadržavam za sebe. Nadam se da sam ljubiteljima košarke ostao u sjećanju, prije svega kao dobar čovjek, a poslije i kao dobar igrač”.
Jorović je pravi primjer za sve koji su u teškoj situaciji i razmišljaju da odustanu od svojih snova. Iako mu se svijet zbog spleta nesrećnih okolnosti okrenuo za 180 stepeni, uspio se izboriti sa nedaćama i sve su prilike da će biti neizostavan dio košarkaških dešavanja i u budućnosti.
Piše: Nikola Ignjatić
Velimir
Svojim porijeklom, ponašanjem i zalaganjem u sportu i životu Branko je zaslužio da dobije šansu i po završetku karijere. Siguran sam da će biti i uspješan trener jer posjeduje sve kvalitete za to.