U razgovoru za MeridianSportBH novo pojačanje Posušja Slobodan Milanović govorio je o svom fudbalskom putu koji ga je iz Borca iz Kozarske Dubice preko OFK Beograda vodio do Zvijezde iz Gradačca, Rudar Prijedora, Krupe i Sarajeva do hercegovačkog premijerligaša.
Slobodan Milanović krilni je nadapač koji je svoj fudbalski put započeo u Borcu iz Kozarske Dubice, a kao jako mlad napustio je Bosnu i Hercegovinu, te svoj razvojni put nastavio u OFK Beogradu, tada klubu poznatom kao velikom rasadniku talenata.
“U junu 2009. godine sam otišao u OFK Beograd, a nakon 15 dana treninga sa njima gdje se nalazilo nas 30-ak potencijalnih novih igrača dvojica nas smo ostali. Imao sam tamo stvarno dobar period i bio je to veliki skok u mojoj karijeri da iz kadeta Borca iz Kozarske Dubice, mada sam igrao i za prvu ekipu, promijenim totalno način rada, ogromna je to bila razlika. Prvih deset kola me nisu mogli registrovati zbog nekih formalnosti, brisovnica i sličnih stvari, pa je prva moja utakmica bila protiv BSK-a iz Borče” – započeo je Milanović, pa nastavio:
“Tada je za njih igrao Stefan Savić, koji danas igra u Atletiko Madridu. Bila je to moja prva utakmica, ali i prvi gol. Čak sam ga postigao glavom, a ne pamtim da sam puno u životu, čudno mi je i danas kad se sjetim Savić i ja u skoku, a ja dam gol glavom. Sa mnom je tada igrao Luka Milunović koji mi je namjestio gol. Tada sam povezao pet utakmica sa jako dobrim učinkom, postigao sam tri gola uz par asistencija. Tamo sam došao kao zadnji vezni, a igrali smo u rombu, pa mi je to omogućilo neku malo slobodu”.
Fudbaler kojeg danas krasi igra u jedan na jedan sitaucijama s protivničkim igračima ispričao je kako je došlo do toga da igra na poziciji koja mu omogućuje da što češće pokaže svoj kvalitet:
“Na jednom treningu kod Dževada Prekazija radili smo završnicu, jedan na jedan situacije. Kako god bih na tom treningu krenuo u situaciju prošao sam kroz dribling dalje. Rekao mi je tada da zaboravim na poziciju zadnjeg veznog i da postajem krilo”.
“Poslije sam uz krilo ponekad igrao i odmah iza špica, ali sam konstantno bio pomjeren ka naprijed, te bio puno bliži protivničkom golu. U drugoj polusezoni smo nas četvorica trebali biti priključeni prvoj ekipi. Plan je bio da treniramo sa seniorima, budemo dio tima, a po potrebi da igramo i za juniore. Tada se desila prva situacija koja mi je usporila razvoj. Generalnu probu pred prvenstvo igrali smo u Kladovu, a ja sam se povrijedio u petoj sekundi. Čim smo izveli loptu sa centra krenula je duga lopta ka meni, primio sam je, predriblao protivničkog igrača, a on mi je sa leđa uklizao direktno u zglob koji sam tada izvrnuo” – rekao je krilni napadač koji se potom osvrnuo i na svoje prve zvanične nastupe u srpskom seniorskom fudbalu:
“Nisam poslije toga igrao čitavu polusezonu. Kada sam se oporavio otišao sam na pozajmicu u Beograd Karaburma, tamo su me odlično prihvatili. U startu sam ih malo potcijenio. Došao sam tamo i vidio da kvalitetom odskačem, a ustvari bilo je tu i dobrih igrača. Tu sam odigrao dobro čitavu sezonu i onda sam ponovo imao par ponuda u Srbiji”.
Milanović je u tom periodu karijere propustio priliku da postane član Čukaričkog, kluba koji se danas nalazi u samom vrhu fudbala u Srbiji:
“Zvao me tada i Čukarički koji je igrao treću ligu, a drugar iz Beograda mi je govorio da će se oni razviti, da će biti vrhunski klub u Superligi, ja u to nisam vjerovao jer sam znao da su godinu prije igrali četvrtu ligu, zvučalo mi je pomalo suludo, te sam otišao na probu u Zvijezdu iz Gradačca”.
Osvrnuo se Milanović i na samu razliku u fudbalu, ali i stilu života po toj promjeni u svojoj karijeri.
“Velika razlika, jednako kao iz Borca u OFK, bila mi je iz Kozarske Dubice otići živjeti u Beograd. Prvih pola godine sam se snalazio, išao sam vanredno u školu u Gradišku, a tu nije bilo mog smjera koji sam ranije pohađao, pa sam umjesto računarstva završio saobraćajnu. Nije mi ni bilo toliko bitno, ali eto saobraćajna mi se nudila kao prva” – rekao je tada još zadnji vezni fudbaler koji je mogao da karijeru nastavi i u nekom od zvučnijih klubova:
“Imao sam opciju kada sam išao u OFK, da umjesto njih odem u Crvenu zvezdu ili Partizan na probu, ali sam razmišljao da bi to bio ogroman iskorak i da je bolje ići zaobilaznim putem, a tek kada sam stigao u klub saznao sam da su oni već tri godine zaredom prvak Srbije u juniorskom fudbalu, da su Zvezda i Partizan iza njih, pa da je čak i Rad bolji od njih”.
Po dolasku u OFK Beograd Milanović nije imao velikih poteškoća u dokazivanju svog individualnog kvaliteta.
“Kada sam stigao prvi dan tamo prolazio sam kroz hodnik, a svlačionice su mi bile sa obje strane. Trener mi je rekao da uđem u prostorije stadiona i da ću vidjeti gdje su juniori. Kada sam došao između dvije svlačionice u lijevoj sam vidio fizički jake momke sa bradama, a desno su bili oni koji su izgledali poput mene, pa sam skrenuo u desnu i prvi trening bio daleko najbolji, jer je u tom periodu godina razlike u starosti stvarno bitno. Bio sam malo šokiran tada, pitao sam se kakva je to OFK-a kad sam ja tako dobar, ali kad me trener poslije treninga pitao koje sam godište, a ja mu odgovorio, rekao mi je da sam stariji od njih i da sam odabrao pogrešnu svlačionicu. Moji su ipak bili oni veći od mene sa bradama” – ispričao je Milanović anegdotu sa svog prvog treninga u beogradskom timu, pa se kratko osvrnuo i na sam život u tom gradu:
“Sam život u Beogradu je ispočetka bio težak, bio sam daleko od svojih, ali navikao sam se nakon nekog vremena i mislim da je to dosta uticalo na moj dalji razvoj i otvorilo mi je vrata profesionalizma koji danas volim”.
U karijeri mladog fudbalera tada je uslijedio povratak u Bosnu i Hercegovinu.
“Prvi dodir sa prvoligaškim seniorskim fudbalom mi je bio u Gradačcu, kada sam tu došao na probu igrao sam protiv Slobode iz Tuzle. Sjedio sam na klupi prvo poluvrijeme i gubili smo 3:1. Kada sam ušao namjestio sam dva gola i odigrao baš dobru utakmicu, toga se kao juče sjećam. Otišao sam tamo na probu, a moji kući su mislili da sam u Crvenoj Zvezdi. Poslije te utakmice sam otišao kući isti dan, a trener Dragan Jović mi je rekao da se vratim za tri dana jer ima još neku utakmicu na kojoj hoće da me vidi” – ispričao je Milanović, te dodao:
“Porodica me je vozila na tu utakmicu i kada smo kretali svi su uzimali pasoše, pa su me pitali gdje je moj. Morao sam im tada objasniti da ne idemo u Beograd, već Gradačac. Odvezli su me tamo i ponovo sam odigrao dobro i dao gol. Nosio sam broj 11 i publika je bila oduševljena, svi su se derali na druge igrače da meni daju loptu, a Jović me nije želio pustiti kući dok ne potpišem ugovor. Gradačac je jedno malo mjesto, ali je on tada bio jedan od najsređenijih klubova. Bilo je dobrih igrača, plate su bile na vrijeme, a o publici da ne pričam, pet hiljada ljudi gledalo je svaku utakmicu”.
Milanović je i analizirao razlog zbog kojeg se nije mogao nametnuti kao standardan prvotimac u to vrijeme:
“Bio sam tada previše čudan, a danas se često pitam kad treniram sa mlađima da li sam bio baš takav. Sve je nešto mladima nejasno i bez obzira što su talentovani ne znaju to da iskoriste, kao što ni ja nisam. Svi su oko mene govorili da sam dobar, a ja nisam dovoljno igrao i bilo mi je svejedno. Samo me zanimalo da sam tu i taj period mi je bio dobar, iako nisam dovoljno igrao. Bio sam srećan što sam tu. Prvu polusezonu sam igrao ukupno 150 minuta maksimalno, pa sam posuđen Modriči gdje sam prvi put igrao standardno u Prvoj ligi”.
“Nakon dobrih partija u Modriči sam igrao kod Zorana Kuntića sedam-osam utakmica u uvodnim kolima. Bio sam dobar, ali nisam imao statistički učinak. Kod nas se to svugdje gleda. Poslije sam u Krupi imao i dobar učinak, a mislim da sam ekipi više pomagao s drugim stvarima na terenu. Prvi put sam generalno kod Slobodana Starčevića doživio da neko cijeni sve te druge stvari. Sigurno je tada bilo i najviše kritika na moj račun, svaki dan me kritikovao, ali sam s druge strane osjetio najveće povjerenje u mojoj karijeri i to je bio glavni razlog zbog čega sam bio najbolji što sam mogao biti, puno mi je značilo.
Mislim da treneri trebaju biti psiholozi, ne funkcionišu svi igrači na isti način i samim time se ne može svakome od nas isto pristupati. Trener Starčević je meni govorio često da najbolje igram kad sam ljut. Nisam ja u tim situacijama bio ljut, ali to nerviranje zbog kritika je izvlačilo puno iz mene. S druge strane je on znao dobro dozirati sve to, u ključnim situacijama mi je davao podršku, a kada bih nju osjetio imao sam veliki motiv da mu vratim na terenu. To u Sarajevo na drugoj strani u jednom periodu nisam imao od strane Vinka Marinovića, dok mi je Husref Musemić vjerovao, uostalom u prelaznom roku je želio dovesti samo mene. Klub je dovodio druge igrače, ali njegova želja sam bio ja i naravno da sam uživao u tome i davao sve od sebe da mu vratim. Standardno sam igrao tu polusezonu, a onda mi se desilo to da klub otjera trenera koji je osvojio duplu krunu, a i mene doveo u klub i od toga trenutka sam nestao sa mape prvog tima. Kod nas su dovođenja trenera jako čudna.
Neki treneri dođu na sedam dana, nije mi jasno šta to znači. Najpozitivniji primjer je Feđa Dudić, to je slična priča kao između Krupe i Starčevića, u igrama Veleža vidi se stil igre, te ono što trener traži. Nisam pratio Premijer ligu prije 2012. godine aktivno, ali mislim da niko nije odigrao bolje utakmice nego što su “Rođeni” prošle sezone i u kvalifikacijama za Ligu konferencija” – rekao je Milanović.
Kratki period karijere, između igranja za gradačačku Zvijezdu i Krupu, Milanović je proveo u Rudar Prijedoru:
“Rudar u kojem sam ja igrao i ovaj današnji su toliko daleko jedan od drugoga, kao nebo i zemlja. Nisam sve tadašnje probleme kluba primijećivao jer sam bio jako mlad, to mi nije bilo bitno, htio sam samo da igram. Nije me zanimala ni plata, ni teren na kojem treniram, ni onaj na kojem igram, a sada mi sve to nekako bitno. Gledam sve živo kada biram klub u kojem ću igrati. Bitna mi je oprema, teren, želim da sve bude dobro”.
Govorio je Milanović nakon toga i o generalnim problemima bosanskohercegovačkog fudbala:
“Kada odem na pripreme u Tursku, Sloveniju, gdje god, pa se susrećemo s evropskim ekipama vidim da je protiv njih puno lakše igrati. Kod nas je sve teže, počevši od terena, kada dobijaš loptu moraš dati sebi vremena da uopšte shvatiš kako da je primiš kada ti toliko odskače, a do tada ti je već neko iza leđa, to je naš glavni problem. Sigurno imamo kvalitet i talenat, ali jednostavno nemamo bazične uslove.
Glavni i osnovni problem ipak počinje u tome što se profesionalni fudbaler kroz našu ligu ne može finansijski obezbijediti, pa pred svaku utakmicu razmišlja samo o tome da je ne odigra loše kako ne bi strahovao od mjesta u prvoj postavi, a takvo stanje svijesti često odvuče u serije loših utakmica. Konstantni pritisak postoji, mi igramo fudbal da bi se kroz svoju karijeru finansijski obezbijedili. Sada je takva sitaucija da nakon jedne vrhunske sezone postoje realne šanse za transfer u države i lige gdje su igrači plaćeniji, a to je ono ka čemu svako od nas teži.
Problem je i što većina ekipa igra defanzivniji fudbal, a onaj koji želi da dovede igrača gleda fudbalera koji će se uklopiti u njihov stil igre. Samim time kada gleda naše utakmice traži modernije i progresivnije igrače, a stil igre nekih ekipa takve samo guši zadacima čija je svrha što više umrtviti utakmicu. Nije ni realno da se za plate za koje se igra u Bosni i Hercegovini može dovoditi sve što trener poželi, često klubovi biraju samo između onoga što im se nudi, ali problem je što kroz sezonu često u jednom klubu prođu četiri trenera sa različitim filozofijama, pa onda u toku jedne sezone 30 igrača ima približnu minutažu”.
Na ljeto 2014. godine Milanović je stigao u Krupu u kojoj je ostavio dubok trag:
“Najljepši period dosadašnje karijere bio je u Krupi. Sarajevo mi je donijelo to neko krunisanje mog igranja sa peharima Kupa i prvenstva, ali u Krupi se potrefilo tako da smo imali ekipu, tim, svi smo bili drugari. Pogodilo se da je u svlačionici 20 momaka koje možeš na kafi skupiti u svakom trenutku dana, a u drugim klubovima se igrači odvojeno druže, u grupicama. Imali smo tu sreću da svi dođemo kao anonimci manje, više. Samo smo Ajdin Redžić, Elvir Koljić, Zoran Milutinović i ja imali neko premijerligaško iskustvo.
Prvu godinu smo igrali Prvu ligu Republike Srpske i nismo ušli u Premijer ligu, a već sljedeće sezone je Koljić bio puno bolji nego godinu ranije, kao i svi mi ostali. Sve vrijeme su vjerovali u naš potencijal i morali smo napraviti dobar rezultat. Nisu se sklanjali igrači kada bi im loše išlo i to je rezultovalo kako jeste.
Igrao sam u više klubova, ali uvijek ističem da sam u Krupi upoznao 20 momaka, a zbog nekih pet ljudi sam zavolio i Banjaluku, iako su svi stariji od mene. Veliko je to drugarstvo i veliki broj kvalitetnih ljudi u klubu. Volim se družiti sa tim momcima koji su dobri, skromni, normalni. Volio bih i kada završim karijeru smjestiti se u Banjaluci, blizu mi je Kozarska Dubica gdje sam odrastao, ovdje se uvijek dobro osjećam. Sarajevo isto ima svoju ljepotu, a možda bih ga više zavolio da su mi igrački dani ličile na ove u Krupi. Specifična je to sredina. Kada pobijediš najbolji si, kada izgubiš ne izlaziš iz kuće i to se vrti u krug. Da su se stvari odvijale tako da ostavim neki dublji trag možda bih ga i drugačije doživio.
Euforija koja nas je držala u Krupi je bila ogromna. Svi smo davali 300 odsto svojih mogućnosti, prvih nekoliko kola smo primali neke čudne golove, iz individualnih pogrešaka izazvanih strahom od ‘većih’ klubova. Iz današnjeg ugla to sve gledam kao samo borbu 11 na 11, ali tada to nismo mogli znati. Bila je odlična atmosfera kada smo ušli u Premijer ligu, dobro smo svi igrali. Imao sam taj peh da slomim ključnu kost u šestom kolu, pa nisam igrao polusezonu do kraja. Tu sam povredu doživio protiv Olimpika u situaciji u kojoj sam izborio penal, a vratio sam se na teren nakon 15 kola. Ponovo smo igrali s Olimpikom i opet sam izborio penal, opet sam pao na rame. Kada sam pao na zemlju sam razmišljao da nije opet isto, ali srećom sve je bilo u redu.
Sljedeće sezone smo igrali finale Kupa, završili smo peti u ligi. Opredijelili smo se tada ipak za Kup. U onom plej-of sistemu što je bio nismo baš svi standardni igrači bili tu na terenu. Bio je odličan osjećaj tako dobro završiti sezonu. Nismo dali nikome da nas podcijeni, a vjerujem da svi jesu. Nikome nismo bili poznati, nas devet je igralo Prvu ligu Republike Srpske i imali smo Milutinovića i Redžića iz Premijer lige. Poslije prve godine smo zaslužili taj respekt koji smo poslije imali. Pričali su mi u Sarajevu da kada bi god tada gostovali u Krupi bila je drugačija atmosfera. Sve im je bilo lakše od toga”.
Milanović je tada sarađivao sa trenerom Slobodanom Starčevićem, jednim od najzaslužnijih ljudi za pozicioniranje Krupe u okvirima bosanskohercegovačkog fudbala:
“Starčević je veliki profesionalac. Istakao bih njegovu pripremu utakmice kao ogroman kvalitet. Pred svaku smo od njih znali odakle dolazi opasnost i kako da je spriječimo, te šta je ono što se od nas zahtjeva u svim trenucima igre. Disciplina se podrazumjevala. Ne mogu pričati o onima koji me nisu trenirali, ali on je za mene sami vrh bosanskoheregovačkog fudbala. Najviše me kritikovao, ali sam kod njega najbolje igrao. Znao je kako sa mnom, kao i sa svim drugima, najviše je kritikovao one od kojih je najviše očekivao i to je odlično funkcionisalo na terenu”.
Opisao je potom krilni napadač i svoj odlazak iz Krupe, te dolazak u Sarajevo:
“Pola godine prije dolaska u Sarajevo, kada smo sa Krupom odlično počeli sezonu, a onda je prodan Koljić i izlgedali smo kao da nam je otišlo pola ekipe. Na polusezoni sam imao ponudu iz Indije, sve je bilo riješeno, ali me Krupa nije pustila zbog želje za opstankom u ligi. Odigrao sam tada još jednu polusezonu, ispali smo iz lige, a onda je došao poziv iz Sarajeva. Meni se desilo da u tom periodu života izgubim oca.
Do kraja te same godine sam bio psihički izgubljen na svim životnim poljima. Prvi moj period u Sarajevu je bio baš tada, nije to bilo najbolje na terenu. Kada bih izašao na teren nisam imao strasti, nisam se mogao natjerati da igram bolje, da više trčim. Sve mi je bilo ravno prije i poslije utakmice. Dolazio sam u najveći klub u državi koji se bori za titulu. Prva utakmica je bio Seltik, tu imaš osjećaj da igraš protiv vanzemaljaca i nju sam dobro odigrao, ali poslije toga nije baš izgledalo kao što je trebalo.
Nisam uspio ostaviti dublji trag, a mogu biti srećan na kraju zbog osvojene titule i Kupa, bio sam dio te šampionske generacije. Emir Hadžić me zvao i rekao da Musemić želi da me dovede, a odmah sam drugačije gledao na sve to kada sam čuo da sam trenerova želja, pogotovo Husrefova koji je jedan od najuspješnijih trenera Sarajeva ikad, svi ga tamo vole i mislio sam da će biti tu tokom cijelog mog ugovora”.
“Njegov odlazak smo svi teško doživjeli, najviše on. Čovjek je to koji puno voli Sarajevo i dao mu je mnogo toga u životu, iako smo navikli na te smjene trenera. Imao sam barem 20 trenera u karijeri, a nisam očekivao da će se poslije njegovog odlaska stvari tako odvijati, da praktično neću dobiti šansu da igram” – rekao je Milanović o odlasku Musemića iz Sarajeva, pa je potom govorio o periodu provedenom na posudbi u Olimpiku:
“Čak i ta pozajmica u Olimpik što je bila je bila pod moranje. Ili da ne treniram godinu dana ili da idem u Olimpik. Mislim da je to loše organizovan klub, velika je tu bila patnja, iako je ekipa bila dobra. Sve stvari oko ekipe su jednostavno uticali na to da ne napravimo dobar rezultat. Tereni, svlačionice, sve čime smo bili okruženi. Ogromna je razlika doći tu iz Sarajeva koje ima trening kamp, odličan teren, veliku armiju navijača iza sebe u Olimpik gdje je sve suprotno tome, taj period stvarno ne pamtim po dobrome, osim par momaka koje sam upoznao i ostao u dobrom odnosu”.
Milanović je govorio i o svom periodu u Sarajevu, ali i odgovorio na pitanje kako vidi današnje “Divove”:
“U Sarajevu je sada dosta drugačija situacija što se tiče igračkog kadra u odnosu na period kada sam ja bio u klubu. Trebaće malo vremena da to sve legne i da se uklopi, a mislim da će ovo Sarajevo stvarno biti jako dobro. Kada sam došao u Sarajevo sviđao mi se napadački stil igre. Igrali smo dosta otvoreno, iako smo imali i dosta povrijeđenih igrača. Benjamin Tatar i Amar Rahmanović su bili povrijeđeni u tom trenutku, a bilo je nas pet-šest novih.
Niko nikoga tu nije prethodno vidio u životu, a kada smo se pridružili onima koji su već bili tu u timu onda je to sačinilo ekipu od 11 igrača koji se međusobno ne poznaju. Trebalo je to uigrati i Musemić je to odlično uradio. Bili smo prvi pored svega toga, ali Sarajevo je takav klub u kojem je pritisak prevelik. Kad nemaš rezultate, a imaš igru problem je. Kada je obratno isto je problem, a uvijek je tu najbezbolnije rješenje promijeniti trenera. Specifičan je to klub, veličina mu to možda i nameće.
Mislim da je odlazak Rahmanovića i Tatara je normalan. Puno su dali Sarajevu, bili su uz Ahmetovića najbolji u ekipi, vjerovatno su najzaslužniji i za duplu krunu. Zaslužili su taj iskorak u karijerama. Dosta su donosili, a onda su došle ponude koje je jednostavno trebalo prihvatiti. Ko bi se uostalom nadao da ćemo prokockati toliko bodova prednosti. Ipak sam mišljenja da se to ne dešava tako lako, sigurno je da je bilo nekih problema u klubu. Ja sam prvi bio neko ko je bio ‘suspendovan’, ne u pravom smislu te riječi, ali nisam trenirao sa ekipom.
Tek kada su krenuli lošiji rezultati ponovo sam vraćen u tim. Tada sam u tri utakmice zaredom asistirao, a svaku smo od njih pobijedili minimalnim rezultatom. Onda smo podbacili protiv Veleža, svi kao tim, a ja sam označen kao glavni krivac za to i nisam igrao dvije-tri utakmice zaredom. Pao sam psihički jer sam uvidio da se samo čeka moja prva greška. Najveći mi je problem bio taj što nisam imao podršku i nisam trenirao sa ekipom.
Ponašanje Rahmanovića je puno pomagalo ekipi. Kada ga vidiš s kolikom željom igra, sa kojom energijom pristupa utakmici i koliko emocija ona u njemu budi moraš i ti da ideš naprijed zajedno sa njim, tjeralo nas je to sve naprijed. Ja prvi nisam takav tip igrača, ali kada ga vidim kako grize i šta je sve spreman uraditi za pobjedu morao sam se prilagoditi”.
Osvrnuo se Milanović potom i na derbije sa Željezničarom u dresu Sarajeva:
“Moji derbiji baš i nisu bili pozitivni. Prvi smo izgubili 5:2, a kada se utakmica lomila ja sam u 90. minuti pri rezultatu 3:2 pogodio prečku, a nakon toga u tri minute primili smo dva gola. Taj ću derbi pamtiti po atmosferi ipak, bilo je idealno vrijeme, dobro navijanje s obje strane i puno golova. Na toj utakmici se vidjela jedna od Musemićevih mana, ta što on ne zna odigrati na bod, ide uvijek na pobjedu, što je i normalno za Sarajevo.
Iako smo bili tada oslabljeni za neigranje pet-šest standardnih igrača on je išao na pobjedu, zbog toga smo vjerovatno i primili pet golova. Taj njegov stil nas je opet na kraju vratio na prvo mjesto i imam osjećaj da ko god igra taj napadački stil na gol više, da ne želi zatvorene utakmice, zasluži sreću koja mu se vrati”.
Milanović je početkom reprezentativne pauze koja je iza nas postao novi igrač hercegovačkog premijerligaša Posušja, a prilike za prve minute na terenu još od osvajanja Kupa Bosne i Hercegovine sa Sarajevom imaće baš ove nedjelje kada će sa novim timom gostovati na “Koševu”.
Piše: Stefan Pupovac
